Kralj je bio najvažnija figura u generaciji jugoslavenske ideje, s kojom se liberalni dio političkog krajolika posebno poistovjećivao u Sloveniji
Dana 12. listopada 1934. godine stanovništvu se obratio ban Dravske banovine Drago Marušič. Tri dana ranije u pokušaju atentata poginuo je jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević. Tijekom službenog posjeta Francuskoj na njega je pucao bugarski nacionalist u Marseilleu, a u taj čin bili su uključeni hrvatski ustaše, koji su zahtijevali promjene u državnom poretku i interesnim sferama susjednih jugoslavenskih zemalja, uz sve očitije mahanje oružjem na starom kontinentu. Iako ovo nije bio prvi pokušaj atentata na Aleksandra, snažno patetičan ton banovih riječi otkrio je napetost trenutka za postojanje Kraljevine Jugoslavije: “Nesreća koja nas je zadesila trebala bi zgusnuti naše redove u nepobjedivu vojsku neustrašivih boraca za veličinu, napredak i obranu Jugoslavije. Neka iz mučeničke krvi prolivene u Marseilleu nikne novo doba, doba sklada, uzajamnog rada i istinskog jugoslavenskog domoljublja.”
U Sloveniju išao na plandovanje
Aleksander Karađorđević prvi je put bio u Sloveniji za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, kada je ljetovao u Rogaškoj Slatini u ljeto 1909. godine kao prijestolonasljednik Srbije. Pod pseudonimom Comte d’Avala odsjeo je u hotelu Erzherzog Johann, kasnije Aleksandrovom domu. U svom prvom službenom posjetu Ljubljani u lipnju 1920. tadašnji regent primljen je kao “sin naroda i simbol oslobođenja naroda”, dok je sam Slovence pozdravljao kao braću po krvi. Kao kralj ponovio je posjet u prosincu 1921. godine, kada je kupio dvorac kneza Windischgraetza na Bledu kao ljetnikovac i preimenovao ga u Suvobor. Stigao je i početkom lipnja 1922., samo dan nakon vjenčanja s kraljicom Marijom, a mladenci su do sredine kolovoza prešli 5.000 kilometara diljem Slovenije. Od tada je kralj redovito provodio ljetne mjesece na Bledu, gdje mu se rodio sin Andrej, “u očima naroda slovenski knez naše narodne dinastije”.
Kralj je bio najvažnija figura u generaciji jugoslavenske ideje, s kojom se liberalni dio političkog krajolika posebno poistovjećivao u Sloveniji, dok je dominantna katolička politika, koja se zalagala za zakonodavnu autonomiju slovenskih dijelova zemlje, bila pragmatična u odnosu na monarhiju. Odmah nakon formiranja države, ideolozi SLS-a ujedinili su u kraljevskoj osobi naizgled nepomirljive ideje (slovenske) nacionalne svijesti i (jugoslavenskog) domoljublja, koje je jugoslavenske narode nazivalo plemenima u skladu s legaliziranim nacionalnim i državnim unitarizmom. U ljeto 1928. godine, na proslavi šezdesete obljetnice slovenskih političkih tabora u Žalcu, ministar unutarnjih poslova, jugoslavenski premijer i vođa SLS-a Anton Korošec karakteristično je zaključio: “Branimo svoju ljubav prema vjeri, nacionalnosti i domovini, i prema onome, koji snažno ljubi slovenski narod, prema našem kralju.”
Svećenik Korošec podržao diktaturu
Iako je odnos između pravoslavne dinastije i katoličkog svećenika i talentiranog političara nekoliko puta varirao, kraljevo povjerenje u Korošec ključ je razumijevanja slovenske zajednice u prvoj jugoslavenskoj državi. Aleksandar je 1923. bio gost na 5. katoličkom skupu u Ljubljani, koji je dao ideološke smjernice za politiku SLS-a za cijelo međuratno razdoblje i politički integrirao Slovence na katoličkoj ideološkoj osnovi. U rujnu 1930. godine Korošec je podnio ostavku na mjesto ministra u vladi generala Petra Živkovića, čiji je dio bio i nakon uvođenja kraljevske diktature, a dvije godine kasnije zbog tzv. interpunkcije zatvoren je u Hvaru, čime je slijedio autonomistički primjer svojih hrvatskih kolega. Nakon atentata čekao je kraljevo tijelo u Splitu, a u slovenskoj stranci mogli su napisati: “Slovenci se utapaju u tuzi na tijelu kralja Jugoslavije, koji je toliko puta prešao naše planine i doline, koji je tako od srca volio živjeti među nama i živjeti s nama, utapamo se u tuzi i jednostavno ne razumijemo kako se to moglo dogoditi. Dok je ova strašna vijest večeras jurila iz slovenskih gradova i sela na trgove i sela, ljudi su ostali bez riječi, užas je obavio gomilu koja se okupila, događaj je djelovao poput bombe koja je istrgnula najdragocjeniji život iz naših tijela. Naš kralj je mrtav.”
Radnik i zatvorenik Karol Rap obilježio je kraljevu smrt riječima “cvilio” i “ojačao” te ismijao činjenicu da su uoči kraljevskog sprovoda Mariborci prema protokolu žalosti zapalili svijeće na prozorima.
1930-e su mala škola praktičnog iskustva da državne represivne mjere ne ispravljaju društvene devijacije kada postanu masovne, već ih dodatno potiču. Dokazi se nalaze u policijskim arhivima. Prosjak po imenu Franz Nijemac našao se ondje kada je, lutajući Kogoom, zadirkivao mještane zbog propisanog vješanja crnih zastava: “Objesite crvenu zastavu, a ne crnu!” Na četiri mjeseca zatvora osudio ga je, a na mjesec dana nepismena Roza Lesjak iz Ražvanja, jer je odbila komentar sugovornika o tome kako lijepo zvone crkvena zvona pokojnom kralju: “Zašto bi toliko zvonili, ali kad je stari car Franjo Josip umro, nisu ništa zvonili, koji je on bolji čovjek?”, koji se naljutio tijekom razgovora s rodbinom: “Jer nije sramota što su ga ubili, za takvog psa, djeda Blacka, jer nama siromašnima nije bio ništa.” Barem su se neke od žena složile da “nam ne ide dobro kada je Jugoslavija ovdje, bilo nam je bolje kad je Austrija ovdje”.
Slovenski seljak je bio pametniji
Postolar iz Noršinca, Ivan Habjanič, uvrijedio je čak dva monarha: Aleksandra je smatrao “dobrim što ga nema”, a maloljetnog nasljednika Petra odbacio je rekavši: “Nacija sada želi biti kralj, dr. Adams. Korošec, jer je za to najspremniji.” U listopadu 1934. godine, prilikom kopanja krumpira, nepismeni Franc Navodnik iz Ojstrice nad Dravogradom tvrdio je da neće služiti jedanaestogodišnjem “proždrljivom” djetetu. Alexander je bio “nitkov i nije radio ništa osim što se brinuo o svom luksuzu”, tvrdio je mladi uzgajivač bačvi, Franc Polich, iz Rancea dok je lizao kukuruz. Radnik i zatvorenik Karol Rap obilježio je kraljevu smrt riječima “cvilio” i “ojačao” te se rugao činjenici da su uoči kraljevskog sprovoda Mariborci prema protokolu žalosti zapalili svijeće na prozorima. Kakvi su ljudi ludi oko paljenja ovog sranja.” Složio bi se s udaračem Karlom Roškarom, koji je u jednoj krčmi u Gradeni zaključio da je ubojicama svojevoljno dao svoje izdašne stvari, koje nisu bile dovoljne ni za život ni smrt: “Bog blagoslovio Jugoslaviju i jebeš Jugoslavene”.
Dok je jugoslavenska vlast nakon atentata usvojila protokol državne žalosti sa strogim ograničenjima javnog života, društveno podzemlje pokazalo je najbolju aproksimaciju kolektivnog osjećaja u trenutku iznenadnog društvenog pogoršanja, što je dodatno udaljilo političku klasu od rješavanja najhitnijih pitanja epohe, posebno velike društvene stratifikacije. Kazneni spisi Županijskog suda u Mariboru pokazuju da je osiromašeno većinsko slovensko kočijaško stanovništvo prihvatilo smrt kralja ravnodušno, olakšanje i mogućnost radikalnih promjena u smjeru veće socijalne pravde. Unatoč naporima akademskih tvoraca jugoslavenske ideje, kralj je percipiran kao stranac i personifikacija njegovih egzistencijalnih problema, čije je rješenje vidio u ilegalnom komunizmu i hitlerizmu. Kraljeva smrt nije slomila zamku političkih struktura u interesu kapitala, a narodna mržnja i bijes prelili su se pod palicom komunista u socijalnoj revoluciji tijekom pokreta otpora. Mateja Ratej je povjesničarka.
