Hrvatski Fokus
Hrvatska

Nepravedna presuda koju ne treba poštovati

Britanski povjesničar, novinar, pisac i publicist o haaškoj presudi

 
 
Govor potpredsjednika udruge Centra za obnovu kulture dr. Robina Harrisa na hrvatskom jeziku (prijevod) i engleskom jeziku, koji je održao 11. prosinca 2017. na predstavljanju knjige Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda, autorice novinarke i publicistice Višnje Starešine.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/12/hqdefault.jpgž
Robin Harris
 
»Čast mi je što sam pozvan održati govor na predstavljanju ove važne knjige. Višnja Starešina upućena je i mjerodavna komentatorica aktivnosti Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i njegove političke pozadine. Ona je neustrašiva novinarka s velikim integritetom, a njezine zaključke trebali bi proučiti oni koji su odgovorni za vođenje ove zemlje. Knjiga „Hrvati pod KOS-ovim krilom“  ne može biti aktualnija i potrebnija. Hrvatska se danas osjeća ošamućeno i napušteno, a taj se osjećaj samo povećao zbog očigledno dobro planiranog međunarodnog poteza kojemu je sada cilj i gušenje izražavanja neslaganja na društvenim mrežama. Normalno je da se ljudi pitaju zašto se Hrvatska našla u ovom položaju. Hrvati pod KOS-ovim krilom pruža barem dio odgovora.
 
Ukratko ću navesti argumente iz Višnjine knjige, uz nekoliko svojih napomena. No prije toga, ne mogu se suzdržati od komentiranja salve samodopadnosti kojom je Međunarodni kazneni sud okončao svoje dvadeset i četiri godine rada. Tom je prigodom hrvatska predsjednica govorila taktično, no elokventno u obrani Hrvatske. Međutim, suci i službenici Međunarodnog kaznenog suda su toliko uljepšali svoje uspjehe da je to naprosto groteskno i zahtijeva da bude temeljito preispitano. Međunarodni kazneni sud je skup promašaj. Napravio je samo minimum koji se od njega očekivao – a i to je bilo sporo, nestručno, rađeno uz nepoštene kompromise, pod snažnim političkim utjecajem, slijedeći nemoralan program izjednačavanja krivice među uključenim strankama. Počevši kao skroman pokušaj zagovaranja standarda pravde za koje je međunarodna zajednica bila preslaba i podijeljena da bi silom nametnula – postao je – kao što prije spomenuti uljepšani govori pokazuju – samoproglašena paradigma za buduće rješavanje sukoba od strane međunarodnih sudova. Presude tribunala, čak i ako su ponekad vrijedne zbog nekih drugih razloga, nisu ustvari postignute putem procedura ili prema standardima, što bi bilo prihvatljivo u svakoj razvijenoj državi – pogotovo u Velikoj Britaniji, koja je tako srdačno podržala zaključke Međunarodnog suda. Klasičan primjer je stvaranje pojma udruženi zločinački pothvat, koji se u svom najširem – i najteže obranjivom – obliku, upotrijebio da bi se postigla osuđujuća presuda u nedavnom slučaju protiv hrvatske šestorke iz Bosne i Hercegovine. Bila je to nepravedna presuda. Možda je prihvaćena – baš kao što se i sutrašnje vrijeme može prihvatiti – no ne treba se poštovati, kao ni institucija koja ju je donijela.
 
Druge dvije kratke uvodne napomene:
Kao prvo, protivno tvrdnjama poklonika tribunala, njegovi rezultati ne pokazuju da je međunarodna pravda korisno sredstvo u ispravljanju međunarodne nepravde. Samo je jedan važni optuženi ratni zločinac izručen sudu prije operacije Oluja. Tek nakon što je Hrvatska, uz pomoć SAD-a, ostvarila vojnu pobjedu nad Srbima, Međunarodni kazneni sud je dobio mogućnost da uopće počne djelovati. Ironično je, najblaže rečeno, da je tribunal tada nastojao optužiti upravo one političke i vojne figure čiji je uspjeh omogućio njegovo djelovanje.
 
Kao drugo, rad Suda, kao što Višnja prikazuje, bio je podložen neprestanoj manipulaciji koju su vršile nestručne osobe , osobito KOS, vojna obavještajna služba JNA. Pokazalo se da je vjerovanje da će pravda biti čišća ako se donese dalje od uključenih stranki, neistinita. Ova pouka nadilazi područje sudstva. Čak i male zemlje poput Hrvatske ne mogu očekivati bolji, već lošiji tretman ako predaju svoje interese multilateralnim, međunarodnim tijelima, nego ako traže bilateralne sporazume između zemalja. Suverenitet je važan, bez obzira na veličinu tvoje države.
 
Osvrnut ću se sada izravno na knjigu. Sastoji se od jedanaest poglavlja i zaključnog i važnog epiloga. Hrvati pod KOS-ovim krilom analizira događaje na terenu i argumente na Tribunalu prema kronološkom i tematskom slijedu.
Prvo poglavlje opisuje početke haaškog tribunala, organizacije koja se od svojih skromnih početaka iz 1993. godine proširila na godišnji proračun od 270 milijuna američkih dolara s osobljem koje broji tisuću ljudi.
Drugo poglavlje pruža pregled bliske, no mutne suradnje tribunala s različitim državnim obavještajnim službama. Izgleda da je osobito važnu ulogu odigralo britansko, australsko i kanadsko osoblje. Poseban naglasak stavlja se ovdje na Grahama Blewitta, Australca kod kojeg se može pratiti djelovanje protiv Hvata, a koji je bio djelatni voditelj istraga od osnutka Tribunala 1994. godine do podizanja posljednjih optužnica krajem 2004. godine. Višnja navodi da je Blewitt poslužio kao „jamstvo da će se u politici optuživanja provoditi britanska politika podjele srpsko-hrvatske krivnje za rat, kao preduvjet za ponovnu uspostavu neke nove balkanske državne asocijacije pod srpskom hegemonijom“ (27. str.).
Kasnije ću dati svoj komentar o tom pitanju.
 
Druga obavještajna služba čiji su planovi i interesi bili od velike važnosti bila je Kontra-obavještajna služba JNA ili „KOS“. Njezin vođa, general Aleksandar „Aca“ Vasiljević, navodno je davno prije početka sukoba 1991. godine ubacio ključne agente u ono što će uskoro postati zaraćeni entiteti. Iz tih pozicija, agenti KOS-a mogli su napraviti dalekosežnu štetu, prebacujući krivnju na nekoga drugoga. Dobro poznati slučaj je operacija Labrador – bombardiranje zagrebačkog židovskog groblja te pokušaj bombardiranja židovske općine u kolovozu 1991.  godine. No bilo je mnogo štenara Labradora, od kojih su samo neke bile prepoznate i identificirane.
Treće poglavlje odnosi se na Vukovar. Vukovar je ključan za rad – i neuspjeh – Haaškog tribunala, jer kako Višnja napominje:
„Uz malo truda, sintezom zločina nad Vukovarom, nad ratnim zarobljenicima i civilima poslije zauzimanja grada i etničkog čišćenja na cijelom okupiranom području istočne Slavonije i Baranje nakon uspostave lokalnih vlasti, moglo se napraviti i vrlo uvjerliv slučaj genocida – najtežeg zločina koji podrazumijeva politički planirano istrjebljenje nekog naroda ili etničke grupe s određenog teritorija“. (str. 43.).
 
Odgovornost za zločine uskoro se prenijela na lokalne srpske dužnosnike – ponajprije na Slavka Dokmanovića, koji je kasnije, prikladno, počinio samoubojstvo. Upletenost JNA se, suprotno tomu, minimalizirala, dok se uloga četničkih paravojnih postrojbi naglašavala.
Četvrto poglavlje bavi se događajima i istragama u Lašvanskoj dolini i u sjevernoj Hercegovini.
Meni je ovo poglavlje otvorilo oči. Nakon što sam pročitao odličnu knjigu Charlesa R. Shradera, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni (eng. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia), te nakon što sam intervjuirao mnoge bosanske izbjeglice  – Muslimane i Hrvate 1993. godine, držao sam da situaciju poznajem prilično dobro. Međutim, nisam do sada shvaćao sve vojne razloge za muslimansku vojnu kampanju u sjevernoj Hercegovini. Niti sam shvatio, unatoč tome što sam svojedobno čuo različite neosnovane optužbe, ekstremno i opsežno divljaštvo mudžahedina – koje je uvela, angažirala i kontrolirala Armija Republike Bosne i Hercegovine u svojoj kampanji kako bi prognala Hrvate. Bošnjačka obavještajna služba, AID, nastojala je zataškati tu vezu. No njihov uspjeh u tome povlači druga važna pitanja – o profesionalnosti rada istražnog tima 9 Tužiteljstva Haaškog suda, o upletenosti drugih službi – uključujući britansku – u ublažavanje informacija o  mudžahedinskim zvjerstvima te o potpunom propustu Hrvatske tada i sada da javno obznani progon Hrvata.
 
Nasuprot tomu, Tužiteljstvo se snažno obrušilo na (jednako stvarne) zločine koje su počinile hrvatske snage u vojnoj kampanji u Lašvanskoj dolini, osobito u Ahmićima. Slučajevi koji se tiču tih operacija prvo su upotrijebljeni kako bi se dokazao stupanj odgovornosti zapovjedništva neutemeljen u stvarnosti, koji je rezultirao kaznom od 45 godina zatvora (koja se kasnije drastično smanjila) protiv generala HVO-a Tihomira Blaškića. Oni su zatim, u presudi protiv Darija Kordića, poslužili za tvrdnju o postojanju politički definiranog plana etničkog čišćenja ne-Hrvata. To je bio temelj optužnice protiv „Prlića i ostalih“, koja  je uključivala predsjednika Tuđmana i hrvatsku državu.
 
Kao što je objašnjeno u petom poglavlju, Tužiteljstvo nije utvrdilo nikakvu širu liniju odgovornosti protiv Srbije za zločine koje je počinila u provođenju etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Srpski koncentracijski logori bili su problematični za Beograd jer su ih osnovali i upravljali njima časnici JNA-e, uključujući i KOS. Višnja Starešina pruža dokumentirani dokaz odgovornosti KOS-a i generala Vasiljevića za te logore. Stoga je bilo potrebno osigurati da istraga ovih činjenica bude ugrožena, kao što doista i je bila – nizom politički pogodnih i pravovremenih smrtnih slučajeva.
 
Šesto poglavlje bavi se pozadinom još jednog  jednako pravovremenog smrtnog slučaja – slučaja Slobodana Miloševića.
Istražno osoblje tribunala uložilo je sumnjivo malo truda u slučaju protiv Miloševića i Srbije. Tužiteljstvo je, prema tome, sada očajnički tragalo za optužujućim dokazom, a kada su ga dobre usluge Vasiljevića i KOS-a omogućile, rado su im učinjeni i ustupci. Umjesto da sjedi pored Miloševića na optuženičkoj klupi, kao što je prvotno bilo predviđeno, Vasiljević se sada pojavio 2003. godine kao glavni svjedok Tužiteljstva. Štoviše, oslanjanje na Vasiljevića i novu vladu u Srbiji nakon Miloševića u vezi s dokumentacijom – s obzirom na to da je tribunalov vlastiti trud bio vrlo ograničen i bezuspješan – dao je Beogradu priliku da pruži samo ono što je bilo nužno i ništa više. Dokumentacija je bila preuređivana i filtrirana – za razliku od one koju je na veliko predala Hrvatska pod predsjednikom Mesićem. Uložen je veliki trud da se prebaci krivica s jugoslavenske države, vojnih i obavještajnih vlasti na Miloševića. A onda je sam Milošević u subotu 11. ožujka 2006. godine susretljivo umro prije postizanja presude.
 
Sa sedmim se poglavljem priča vraća u Vukovar. Haaško Tužiteljstvo izgubilo je interes za istraživanje ovog slučaja, nakon što su srpska država, JNA i KOS postali partneri tužiteljstva u slučaju protiv Miloševića, u kojemu je Vukovar sada bio tek jedan dio. U Beogradu se sada također iznosio kazneni slučaj. No još važnije – kako knjiga navodi – dok je naslov onoga u Haagu glasio „Vukovarska bolnica“, što je uključivalo čitav proces utvrđivanja i odabira pacijenata sve do i uključujući njihovu likvidaciju, onaj pred beogradskim sudom bio je naslovljen jednostavno „Ovčara“, uklanjajući drugim riječima prvi dio zločina čiji su počinitelji bili JNA i KOS, to jest, jugoslavenska država. To ne bi bilo toliko važno da sudski proces u Beogradu nije bio mjesto pripreme – kao i supresije i iskrivljavanja – dokaza za sudski proces u Haagu. Ovo je ubrzo postalo očigledno u načinu na koji su optužnice Međunarodnog kaznenog suda oblikovane.
Ovo poglavlje također pokriva detaljne okolnosti zločina u vukovarskoj bolnici, što je zorno prikazano u Višnjinom dokumentarcu. On prikazuje sudjelovanje JNA sve do trenutka pogubljenja. On opisuje i “predstavu” koju je organizirao KOS za potrebe medija.
 
Prema mojemu mišljenju, ključna činjenica je dolazak generala Vasiljevića i drugih službenika vojne obavještajne službe JNA u Negoslavce, nekoliko kilometara od Vukovara, u noći 19. studenog oko osam sati. JNA je već imala puni popis onih koji su se nalazili u bolnici. Idućega dana trebali su biti evakuirani. Naravno, ne postoji dokaz što se točno govorilo na tom sastanku. No jasno je kao dan da je njegova svrha bila donošenje odluke o tome koje se kategorije neprijatelja – naravno, od kojih su svi u svakom slučaju bili smatrani „ustašama“ – trebaju podvrgnuti posebnoj vrsti mučenja i ispitivanja, a zatim likvidirati.
 
Vukovar zaslužuje biti promatran kao zločin iste razine i sličnih ciljeva kao onaj u Srebrenici – što je glavna tema osmog poglavlja. Ponovno je veza između bivših časnika JNA i KOS-a očigledna. Metode i zapovjedni lanci su slični – u slučaju Srebrenice preko Mladića do Karadžića. Međutim, dok je taj zapovjedni lanac razotkriven, ovaj u slučaju Vukovara je zataškan.
 
Deveto poglavlje istražuje zašto je KOS tako važan akter. Odgovor glasi: zato što je JNA uistinu, kao što knjiga tvrdi, „posljednji bunker obrane komunizma i Jugoslavije“ (205. str.). Kada se ostatak struktura počeo raspadati, osobito Hrvatska i Slovenija, JNA i ono što se može nazvati njenim „mozgom“, KOS, postali su u stvarnosti novi centar moći.
 
Deseto poglavlje bavi se optužnicama protiv Hrvata povezanih s vojnim operacijama Medački džep 1993. godine i Oluja 1995. godine. Ono rasvjetljava neprofesionalan postupak Haaškog tužiteljstva, osobito u iskorištavanju Save Štrbca i njegovog pogrešno nazvanog NGO-a „Veritas“ u istraživanju navodnih zločina. Jedanaesto poglavlje bavi se nedavnim slučajem hrvatske šestorke iz BiH.
Ono što mene zapanjuje u ovim slučajevima je potpuno odsutstvo realizma. Ratovi nikada nisu potpuno čisti. No postoje stupnjevi prljavštine. Osim toga, primjenjuje se niz moralnih pravila – pravila koja su tijekom stoljeća postala poznata kao „zakoni rata“ iz kojih su nastale razne ženevske i haaške konvencije te naposlijetku i Međunarodni kazneni sud. Prema ovom tradicionalnom shvaćanju, postoji razlika između agresije i obrane, između ponovne uspostave kontrole nad vlastitim teritorijem i osvajanja tuđeg, te između puštanja civila da napuste bojno polje i protjerivanja iz njihovih domova. Taj ostatak moralnog zdravog razuma i pravne tradicije učinkovito je odbačen u prvostupanjskom sudu u slučaju protiv Gotovine i ostalih.
Slično tome, u slučaju protiv Hrvatske šestorice osmišljena je razrađena, umjetna struktura donošenja odluka i krivice kako bi se zapleli u organizirani kriminal ljudi koji su imali male ili nikakve veze s događajima na terenu. Ne postoji uvjerljivi dokaz da je predsjednik Tuđman nastojao ponovno uspostaviti Banovinu Hrvatsku, niti da je organizirano etničko čišćenje, niti da se ikada dogovorio s Miloševićem da razdvoje Bosnu – što je uistinu laž za koju je zaslužan i koja možda potječe od KOS-a. Ponovno smo pogođeni nedostatkom razumijevanja za pravi značaj donesenih odluka te ograničeni opseg mogućih opcija. Prilikom ocjenjivanja hrvatske državne policije, tužiteljstvo nije uzelo u obzir činjenicu da Hrvatska nije primila pomoć od Bosne I Hercegovine kada je njen teritorij bio napadnut – niti činjenicu da bi bez HVO i operativno nezavisne jedinice Herceg-Bosne, nova bosansko-hercegovačka država bila potpuno opustošena u prvim mjesecima srpske agresije. Nije uvažena ni činjenica da bi bez hrvatske vojne akcije 1995. godine BiH sada vjerojatno bila u srpskom posjedu, uz veliki dio muslimanskog stanovništva koji bi se skrivao u kampovima. Nije spomenuto ni to, osim u prolazu, da je čak tijekom muslimansko-hrvatskih sukoba pola milijuna muslimanskih izbjeglica zbrinuto i smješteno u Hrvatskoj – što je izvanredna humanitarna gesta koja svjedoči o praktičnoj dobrohotnosti hrvatske države i naroda.
 
Knjiga se na mnogo mjesta osvrće na ulogu britanske politike. Htio bih dati svoj komentar o ovome. Britanska državna politika ranih 1990.-ih godina bila je, uistinu, onakva kao što se opisuje u ovoj knjizi, nastavak one politike kojoj je Britanija tradicionalno težila, a koja se temelji na otporu utjecaju Njemačke u južnoistočnoj Europi, što je dugi niz godina također uključivalo naklonost prema Srbiji i Jugoslaviji pod dominacijom Srbije. Odraz ovoga je bilo neprijateljstvo britanske vlade prema Hrvatskoj, kojemu je pridonijela određena količina ratne nostalgične simpatije prema partizanima i Srbima. Međutim, to je više kvaziautomatska reakcija nego promišljeni odgovor, rezultat lijenosti u nedostatku vodstva. Dokaz leži u tome što bi sve bilo drugačije da je Margaret Thatcher bila premijerka 1991. godine, a ne John Major. Prema tome, nisu do kraja  zadovoljavajuća objašnjenja nekih državnih postupaka samo ovisno o tradiciji državnih interesa.
 
Pod Tonyjem Blairom, na primjer, dogodila se promjena stajališta – ne u korist hrvatske države, koja je sada bila promatrana u svjetlu, siguran sam da ju je g. Blewitt tako vidio, kao oblik ustaškog procvata – već u korist muslimana u BiH. Ranije je London gledao na muslimane bez ikakvih simpatija, kao u vrijeme Srebrenice. Sjećam se vojnih izvješća koja su optuživala muslimane za njihove vlastite neprilike.
Britanija je također bila glavna politička sila koja je stajala iza pokretanja i istraživanja Gotovininog slučaja. To, međutim nije bilo vođeno britanskim državnim interesima, već željom da se prkosi Amerikancima, čije nametanje vojne opcije protiv Beograda se na kraju pokazalo opravdano. Britanija je sada sklonija Hrvatskoj. To nije prvenstveno zbog promjene interesa, već zbog promjene osoblja unutar vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
Naposlijetku, u procjeni motivacije tribunala, osobito u posljednjih nekoliko godina, važno je da ne zaboravimo da je ideologija postala sve više dominantna. Doktrina i praksa univerzalne jurisdikcije pravosuđa, kao temeljnog elementa globalnog vladanja (upravljanja), bila je gurana od strane Amerike – sve do izbora predsjednika Trumpa – te EU. Ona je također uvelike podržavana od strane moćnih međunarodnih financijskih interesa. Ova globalistička, protunacionalna agenda nedvojbeno je pojedinačno, najvažniji čimbenik koji upravlja svjetskim događajima. Njegovi poklonici smatraju Hrvatsku antitezom onomu kako misle da bi novi svjetski poredak trebao izgledati. Hrvatska je mala, nedavno stvorena država, odana nacionalnom identitetu i katoličkoj vjeri i tradiciji. Današnji doktrinarni internacionalisti zasigurno gledaju na Hrvatsku s barem onoliko prijezira i mržnje kao i Karl Marx. To bi nam trebalo biti na ponos; no ponos je isto tako, i uvijek će biti, meta.
 
Hrvati pod KOS-ovim krilom (Croatia under the  wing of KOS: Yugoslav Military Intelligence) by Višnja Starešina
Presentation at book-launch
 
I was honoured to be invited to speak at the launch of this important book.
Višnja Starešina is a knowledgeable and authoritative commentator on the activities of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia – the ICTY – and on the political background. She is a fearless journalist of great integrity, and her conclusions should be studied by those in charge of the affairs of this country.
The book could not be more timely or more necessary. Croatia today feels stunned and abandoned, a sensation only increased by the clearly well planned international move to crush dissent in the social media. It is natural that people are asking why Croatia finds itself in this position. Hrvati pod KOS-ovim krilom provides at least part of the answer.
I shall summarise the arguments of Višnja's book, adding a few observations of my own. But before that I cannot avoid commenting on the orgy of self-congratulation with which the ICTY terminated its twenty-four years of work. The Croatian President spoke tactfully though eloquently in defence of Croatia on that occasion. But the picture that the ICTY judges and officials painted of their own achievements is so grotesquely misleading that it cannot go unchallenged.
The ICTY has been an expensive failure. It has done the bare minimum that was expected of it – but slowly, incompetently, working through dishonest compromises, heavily politically influenced, following an immoral programme of equalising guilt between the constituent parties. From starting out as a modest attempt to uphold standards of justice that the international community was too weak and divided to impose by force – it became – as those recent vainglorious speeches show – a self-declared paradigm for future conflict-resolution by international courts. The judgements of the Tribunal, even if sometimes merited on other grounds, were not in fact reached by processes, or according to standards, which would have been acceptable in any developed country – let alone in Britain, which so heartily endorsed the ICTY conclusions.
A classic example is the creation of the concept of the Joint Criminal Enterprise, which in its most extended – and least defensible – form, was used to achieve a guilty verdict in the recent case against the Croat Six from Bosnia and Hercegovina. That was an unjust judgement. It may be accepted – just as the weather tomorrow may be accepted – but it does not need to be respected, and neither does the institution which delivered it.
 
Two other brief preliminary points:
First, contrary to the claims of the Tribunal's admirers, its record does not demonstrate that international justice is a useful means of righting international wrongs. Only one significant indicted war criminal was delivered to the court before Operation Storm. It was only after Croatia, with US support, achieved military victory against the Serbs, that the ICTY had any chance of operating at all. This makes it ironic, to say the least, that the Tribunal then sought to indict the very political and military figures whose success made its work possible.
Second, the work of the Court, as Višnja shows, was subject to sustained manipulation by outsiders, not least by the JNA Military Intelligence, the KOS. The assumption that the further away justice is delivered from the concerned parties, the purer it will be, has been shown to be false. That lesson extends beyond the realm of courts. Even small countries, like Croatia, cannot expect better, but rather worse, treatment, if they surrender their interests to multilateral, international bodies, than if they seek bilateral, state-to-state agreements. Sovereignty is important, however small your state.
So let me turn directly to the book. There are eleven chapters and a final and important epilogue. The book examines events on the ground and arguments in the Tribunal both chronologically and thematically.
Chapter one describes the origins of the Hague Tribunal, an organisation which from its modest beginning in 1993 expanded to an annual budget of 270 million US dollars with a staff of a thousand people.
Chapter two provides an overview of the close but murky relationship between the Tribunal and the different state intelligence services. An especially important role seems to have been played by British, Australian and Canadian personnel. Particular focus applies here to Graham Blewitt, an Australian, with an anti-Croat track record, who from the Tribunal’s establishment in 1994 to the raising of the last indictments at the end of 2004, was the effective chief of investigations. Višnja suggests that Blewitt served as a guarantee that „the British policy of sharing Serbian and Croatian guilt for the war, as a precondition for the new erection of some new Balkan state association under Serb hegemony “would prevail (p.27). [..jamstvo da će se u politici optuživanja provoditi britanska politika podjele srpsko-hrvatske krivnje za rat, kao preduvjet za ponovnu uspostavu neke nove balkanske državne asociajicije pod srpskom hegemonijom].
 
I shall offer a comment on that subject later.
The other intelligence service whose plans and interests were of great importance was the JNA Kontra-obaveštajna služba, or „KOS“. Its head, General Aleksandar „Aca“ Vasiljević, it is suggested, had, well before the outbreak of hostilities in 1991, inserted key agents into what would soon be warring entities. From these positions, KOS agents could do far-reaching damage, while putting the blame onto someone else. A well-known instance is Operation Labrador – the bombing of the Zagreb Jewish graveyard and attempted bombing of the Jewish Community Centre in August 1991. But there were kennelsful of Labradors, only some of which have ever been tagged and identified.
Chapter three is about Vukovar. Vukovar is crucial to the work – and to the failure – of the Hague Tribunal, for as Višnjna notes:
“With a minimal amount of effort, a compelling argument for genocide – the most extreme crime imaginable and one which assumes a politically planned extermination of a nation or ethnic group from a certain territory – could have been made by means of a synthesis of the crimes in Vukovar against the prisoners of war and civilians after the town had been taken over, and the ethnic cleansing upon the entire occupied territory of eastern Slavonia and Baranja after local governments had been formed”. (p. 43)
 
Uz malo truda, sintezom zločina nad Vukovarom, nad ratnim zarobljenicima i civilima poslije zauzimanja grada i etničkog čišćenja na cijelom okupiranom području istočne Slavonije i Baranje nakon uspostave lokalnih vlasti, moglo se napraviti i vrlo uvjerliv slučaj genocida – najtežeg zločina koji podrazumijeva politički planirano istrebljenje nekog naroda ili etničke grupe s određenog teritorija“. (p. 43)
Responsibility for the crimes was quickly transferred to local Serb officials – notably Slavko Dokmanović, who conveniently later committed suicide. JNA involvement, by contrast, was minimised, while the role of Četnik paramilitaries was stressed.
Chapter four deals with events and investigations in the Lašva Valley and in Northern Hercegovina.
I found this chapter extremely revealing. Having read Charles R. Shrader's excellent book, The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia, and having interviewed many Bosnian Muslim and Croat refugees in 1993, I thought that I knew the situation pretty well. But I did not, until now, grasp the full military rationale for the Muslim military campaign in Northern Hercegovina. Nor, despite at the time hearing various unsubstantiated allegations, did I grasp the extreme and extensive savagery of the mujahedeen – who were imported, deployed and controlled by the Army of BiH (Bosnia-Herzegovina) in its campaign to expel Croats. The Bosniak intelligence service, the AID, sought to conceal that connection. But their success in doing so raises other large questions  – about the seriousness of the work of the Tribunal Prosecutor's investigative team 9; about the involvement of other agencies – including the British – in downplaying the mujahedeen atrocities; and about the total failure of Croatia, then and since, to publicise the persecution of Croats.
 
By contrast, the (equally real) crimes committed by Croat forces in the military campaign in the Lašva Valley, notably at Ahmići, were vigorously pursued by the Prosecution. The cases relating to these operations were used first to assert a degree of command responsibility unwarranted by realities, resulting in the 45 year sentence (later sharply reduced) against the HVO (Croatian Defense Council) general Tihomir Blaškić. They then served to allege, in the judgement against Dario Kordić, the existence of a politically-determined plan of ethnic cleansing of non-Croats. This was the foundation of the indictment against „Prlić and others“, which involved President Tuđman and the Croatian state.
As is described in chapter five, no such extended line of responsibility was established by the Prosecution against Serbia for crimes committed in pursuit of ethnic cleansing in Bosnia and Hercegovina. The Serb concentration camps were an embarrassment because they were created and commanded by JNA, including KOS, officers. Višnja Starešina provides documentary proof of the responsibility of the KOS and of General Vasiljević for these camps. It was necessary to ensure, therefore, that investigation of these facts was frustrated, as indeed it was – by a series of politically convenient and timely deaths.
Chapter six deals with the background to another equally timely death – that of Slobodan Milošević.
The Tribunal's investigative staff had invested suspiciously little effort in the case against Milošević and Serbia. The Prosecution was, therefore, now desperate for convincing evidence, and when this became available through the good offices of Vasiljević and the KOS networks concessions were willingly made. Instead of sitting beside Milošević on the bench of the accused, as had originally been envisaged, Vasiljević now appeared in 2003 as a major prosecution witness. Moreover, reliance on Vasiljević and on the new post-Milošević government in Serbia for documentation – the Tribunal's own efforts having been so limited and fruitless – allowed Belgrade to provide just what was necessary and no more. Documentation was redacted and filtered – unlike that supplied wholesale by Croatia under President Mesić. Great efforts were made to deflect blame away from the Yugoslav state, military and intelligence authorities onto Milošević. And then Milošević, himself, on Saturday 11 March 2006, obligingly died before a judgement was reached.
 
With chapter seven the story returns to Vukovar. The Hague Prosecutor was less interested in pursuing this case, once the Serbian state, the JNA and the KOS became the Prosecutor's allies in the case against Milošević, of which Vukovar was now just one element. In Belgrade, a criminal case was also now brought. But significantly – as the book notes – while that in The Hague was entitled „Vukovar hospital“ , which involved the whole process of identifying and selecting patients up to and including their liquidation, that before the Belgrade court was entitled simply „Ovčara“, in other words removing the first part of the crime in which the JNA and the KOS, that is the Yugoslav state, were the perpetrators. This would not have mattered so much if the Belgrade trial had not been the scene for the preparation – and suppression and distortion – of evidence for the trial in The Hague. This soon became apparent in the way the ICTY indictments were framed.
This chapter also covers the detailed circumstances of the Vukovar Hospital crime, as vividly described in Višnja's documentary. It shows JNA involvement right up to the moment of the executions. It describes the performance orchestrated by the KOS for media consumption.
To my mind the key fact is the arrival on the evening of 19 November at about eight o'clock of General Vasiljević and other JNA military intelligence officers at Negoslavci, a few miles from Vukovar. The JNA already had a full list of all those inside the hospital. The next day they were to be evacuated. There is, naturally, no evidence of what was actually said at this meeting. But it is as clear as day that its purpose was to decide on which categories of enemy – all of course were regarded as „Ustaše“ anyway – should be subjected to particular kinds of torture and interrogation, and then liquidated.
 
Vukovar deserves to be regarded as a crime on the level of, and with similar purposes to, that of Srebrenica – which is the subject of chapter 8. Again the connection with former JNA and KOS officers is evident. The methods and chains of command are similar – in the Srebrenica case via Mladić to Karadžić. But while that chain of command was exposed, it was concealed in the case of Vukovar.
Chapter nine examines why the KOS was such an important player. The answer is: because the JNA was indeed, as the book says, „the last defence-bunker of communism and Yugoslavia“(p. 205). As the rest of the structures started to crumble, particularly in Croatia and Slovenia, the JNA, and what can be described as its „brain“, the KOS, became effectively the new power centre.
Chapter ten deals with the indictments against Croats connected with the military operations, Medački džep in 1993 and Storm/Oluja in 1995. It illuminates the unprofessional practice of the Hague Prosecution, notably in the use made of Savo Štrbac and his misnamed NGO „Veritas“  in researching alleged crimes. Chapter eleven deals with the recent case of the Croatian six.
What strikes me in these cases is the complete absence of realism. Wars are never completely clean. But there are degrees of dirt. Moreover, a set of moral rules apply – the rules that over centuries became known as „the laws of war“, from which the different Geneva and Hague Conventions and eventually the ICTY emerged. According to these traditional understandings, there is a difference between aggression and defence, between regaining one's own territory and capturing someone else's, and between letting civilians leave a potential battle field and driving them out of their homes. That residuum of moral good sense and legal tradition was effectively discarded in the first instance hearing of the case against General Ante Gotovina and others.
 
Similarly, in the case of the Croat Six, an elaborate, artificial structure of decision making and blame was devised to entangle in shared criminality people who had little or nothing to do with events on the ground. There is no credible evidence that President Tudjman sought to recreate the Croatian Banovina, or that he organised ethnic cleansing, or that he ever agreed with Milošević to divide up Bosnia – which is, indeed, a lie worthy of and perhaps stemming from the KOS. Again one is struck by the lack of understanding of the real significance of decisions made and the limited range of options available. No allowance was made by the Tribunal when assessing Croatian state policy for the fact that Croatia received no assistance from Bosnia when its territory was attacked – nor that without the HVO, and the operationally independent unit of Herceg-Bosna, the new Bosnian state would have been totally overrun in the first months of Serb aggression. No credit was given for the fact that without Croatia's military action in 1995, Bosnia would now probably be a Serb fiefdom, with much of the Muslim population cowering in camps. No mention was made, except in passing, that even during Muslim-Croat hostilities half a million Muslim refugees were being fed and housed in Croatia – an extraordinary humanitarian gesture demonstrating practical good will from the Croatian state and people.
The book touches in many places on the role of British policy. I would like to add my own comment on this.
British state policy in the early 1990s was, indeed, as is described in this book, a continuation of that traditionally pursued by Britain of resisting German influence in South Eastern Europe, which had for many years also involved looking favourably on Serbia and Serb-dominated Yugoslavia. This was reflected in British Government hostility to Croatia, to which a certain amount of wartime nostalgic sympathy for the Partisans and the Serbs also contributed. It was, however, a quasi-automatic reaction rather than a thought out response, a result of laziness in the absence of leadership. The proof is that had Mrs Thatcher been Prime Minister in 1991 not John Major it would have been different. So explanations of state behaviour dependent on traditions of state interest are never entirely satisfactory.
 
Under Tony Blair, for example, there was a change in attitude – not towards the new Croatian state, which was now viewed – as I am sure Mr Blewitt viewed it – as a kind of Ustaša revival – but towards the Muslims in Bosnia. Previously, London had viewed the Muslims with no sympathy at all, as at the time of Srebrenica. I remember the military briefings blaming the Muslims for their own predicament.
Britain was also the main political force behind bringing and pursuing the Gotovina case. This, though, was not driven by British state interest, but rather a desire to spite the Americans, who had been proved right in pushing for the military option against Belgrade. Britain is now well disposed towards Croatia. This is not primarily because of a change in interests but a change in UK government personnel.
Finally, in assessing the motivation of the Tribunal, particularly in later years, it is important not to forget that ideology became increasingly dominant. The doctrine and practice of universal jurisdiction, as a central element of global governance, has been pressed by America – until the election of President of Trump – and by the EU. It is also backed by powerful international financial interests. This globalist anti-national programme is arguably the single most important factor driving world events. Its adherents regard Croatia as the antithesis of what they want the new world order to look like. Croatia is a small, recently created, state, committed to national identity and to the Catholic faith and tradition. Today's doctrinaire internationalists certainly view Croatia with at least as much contempt and hostility as did Karl Marx. That should be a badge of pride; but the badge is also, and will always be, a target.
 
Robin Harris(born 22 June 1952) is a British author and journalist. He has written for The Daily Telegraph and Prospect. He attained his undergraduate degree and doctorate in modern history from Exeter College, Oxford University. Harris was a member of the Prime Minister's Policy Unitfrom 1989-90. He helped draft the Conservative Partymanifesto for the 1987 general election. It was initially thought that Margaret Thatcher's record in government should be recorded by Harris and John O'Sullivan in a political biography covering her premiership titled Undefeated.
Thatcher hired Harris to write most of her memoir The Downing Street Years. In that memoir Thatcher wrote that Harris was "My indispensable sherpa in the enterprise of writing this book" and that "Without his advice and help at every stage, I doubt that we could have reached the summit".Harris also helped Thatcher write her book Statecraft: Strategies for a Changing World and has written the biography Not for Turning: The Life of Margaret Thatcher. (source Wikipedia)
 

Robin Harris

Povezani članci

Od autoriteta do dostojanstva

HF

Posjet prijatelja iz Bugarske

HF

Svoju sliku ljubim s druge strane zrcala

HF

Sramota na novom Rodnom listu!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...