U kući u Hrtkovcima Tad najveća u tom dijelu južnoga Srijema, naša kuća u Hrtkovcima dva stoljeća stara, još je puna stvari kojih drugdje više nema, kao što je i to ogromno ognjište, puno gara. Kada se u kuću uđe, sa gonka ako se gleda, lijevo i desno se u sobe ide, dvorane prave, a ispred vas je ogromna niska drvena greda, u ognjište se može ući samo pognute glave. Na gredi leži jedan zid velikog dimnjaka, ostala tri su zidana od poda, a svi do neba, baš zadivljujuće je složena ta opeka svaka, dolje ko soba, na vrhu je otvor koliki treba. Taj prostor u našoj staroj kući ognjište čini, u njemu je gorjela našeg doma vječita vatra, opkoljena zidanim bankom ložišta u sredini, duša naše kuće, i danas svetinjom se smatra. A veličine ognjišta i ložišta sve goste bune, skoro tri stope visok banak u obliku kruga, iz ognjišta se lože i u sobama obije furune, u dimnjaku vise lanci, verige i ta kuka duga. I danas kraj ognjišta vidim sve svoje stare, iz velike oranije nad vatrom večera se puši, ogromni hrastovi panjevi veliku toplinu žare, nebo viri kroz dimnjak u kojem se meso suši. Djedu u krilu je najdraži unuk, još djece hrpa, do kasno u noć slušaju njegove čudesne priče, baka stalno lijevo i desno u furune slamu trpa, i uz to naše ognjište nitko se ne boji zime ciče. Branimir Miroslav Tomlekin