Noć muzeja je – noć vampira

Neka mene u muzeju po danu

Kad čujem za „akcije“ kao što su „noć muzeja“, „noć knjige“, „noć kazališta“ – i ne znam kakvih sve noći još ima – prva mi se po glavi smota „noć vještica“. I ta se svečano noćno, a bogme i „radno“ obilježava. Pretpostavljam, kad se usvoji Konstantinopolska konvencija, ne će majci te, niti samo te, orgijati po noći. Bit će i vampira, ako ih već nema, te još neka, različita, transrodna i multirodna mrkla noćna bića. Udarit će u kolo, nalik kozaračkom, a nikako onom vilinskom. Mrkla evolucija, evolucija noći k'o revolucija teče. Zapravo već mi je nevjerojatno: kako se barem neke „babe“ već nisu pobunile protiv „noći vještica“, pa udarile u noćne prosvjede, s vijencima češnjaka i glogovim kolcima, ili nekako drugačije navalile na neku vještičju krčmu gdje se orgija u „noći vještica“.

Jedini, noćna junačina, bio je, svojedobno – narodni zastupnik – Pernar, al' na drugu, „kristalniju“, temu. Jer, radi se doista o rodo/spolnoj i sličnoj diskriminaciji među tim navodnim noćnim bićima u kojoj masovno sudjeluju ona koja, navodno, najviše, bivstvuju po danu. Kad su već, odavno, dan i noć izjednačeni – što je svojevrsna evolucija – onda neka budu i ideološki jednaki. (Urbanizacija, megapolisi i sl., kompleksnija priča.) Naravno, dan i noć nisu jednaki, između njih  ne može postojati znak jednakosti, matematički, fizikalni, astronomski, biološki, socijalni… Bića prilagođena noći (evolucija!) po danu spavaju, a po noći love i da ne tamburam dalje. Ali, ako je ima, Konstantinopolska konvencija mora biti jednako pravovaljana i za dnevna i za noćna bića. I po damu i po noći, recimo kako za „noć vještica“, tako i za „dan vještica“. 

Noćas, 26. 1. 2018., je upravo istekla „noć muzeja“, što bi se reklo, razdanila se čim su pijetli zapjevali – ako još uopće i kukuriču pred zoru. Mislim, ako nisu izumrli. Brrr. Kad se prisjetim što je sve i tko u muzejima, tko i što bi se u njima moglo „probuditi“ u „njihovoj“ noći… Kako bih rekao, koji sve „isječci“ povijesti – to ni Hollywood ne bi mogao smisliti. Neka mene stoga u muzeju po danu.

„Noć knjige“, ma dajte. Za čitati knjigu neophodno je potrebna svjetlost – bijeli dan. Svijeća, petrolejka, struja… to je rješenje, ali osobno i u nuždi. Primiš knjigu čitaš, stigne mrak. Pa užgeš svijeću, jerbo te je, ah taj tvrdi „rad“, po danu, sprječavao u čitanju. Biraš: il' čitati il' jesti. Pa jesti, da bi mogao čitati, učiti. I obrnuto. Zato ponekad, često, čitaš po noći. Noćima. Tvrda knjiga, tvrđi život. Ali „noć knjige“ po cijeloj (im) državi i više je nego je previše. „Mjesec knjige“, po danu je dobar, naročito zato što znanje čitanja uglavnom kopni i prebacuje se na internet, a na internetu je dan jednako noć.  

Kad je ta masovna priča o „noćima“ ovoga ili onoga počela? Davno, kad su se filmovi, montaža tih atrakcija, što je jedina ispravna definicija filma – počeli prikazivati u mraku. Slijedila bi opsežna i kompleksna priča, ali ćemo u ovom člančiću zatvoriti tu „pipu“. Inače, te „noći“ su samo dodatna estradizacija, masovizacija masa, prevodim nevičnima: zaglupljivanje mase masa masovno, ubijanje mozga masama kako bi mase bauljale i danju i noću. Dan si im već nekako oteo, ostala još noć. Na koncu jedna po jedna, „liberalna“ jedinka, jedna po jedna baulja. „Jaše“ u noć. Jaše bez povratka.

Nije doduše ni s „danima“ bolje. Svi dani, dvadeseti četiri sata zauzeti su za nešto. Siguran sam kako je tih „dana“ – „ovoga i onoga“ – od zaštite ptica pjevica do majmuna kukurikavaca, i još mnoštvo sličnoga – pokrilo sve dane u godini, preko nekoliko puta. Tako je, primjerice, Dan ptica pjevica, meni predragih, postao potpuno nevidljiv, nečujan, ne čuju se 'tice – a time i beznačajan. Bolje bi bilo da ga nema. Pri kraju Rimskoga Carstva, a potrajao je i kraj, u Rimu se slavilo oko 250 „državnih“ praznika. I carstvo – propalo. Ovo „carstvo“ ne samo da slavi dane, već i noći, pa je, računam, akceleracija propasti barem dvostruka. I to samo glede tih „dana“ i „noći“, a gdje su druge varijable.

Mato Dretvić Filakov