Možemo li očekivati pomake u 2018.?

Godina iza nas bila je gospodarski prilično burna

Teško se oteti dojmu da se u 2017. išta bitno dogodilo u energetici. Sektor je kadrovski i organizacijski zapušten, nedostaju investicije u proizvodne objekte a zemlja je zabrinjavajuće ovisna o uvozu energije i energenata. Ekolozi uzbunjuju javnost oko baš svih energetskih projekata, obnovljivce ne želimo, a bilo kakav dugotrajni poremećaj u opskrbi grubo bi nam pokazao kakvi smo lakomisleni kockari.

Godina iza nas bila je gospodarski prilično burna, ponajviše zbog prijetećeg sloma koncerna Agrokor, koji je i dalje prijetnja našem gospodarstvu. No, gledajući samo energetski sektor, teško da smo mogli steći dojam da se išta posebno značajno dogodilo. A nije da se ne bi trebalo događati – sektor je kadrovski i organizacijski zapušten, nedostaje strateškog promišljanja i investicija u rafinerije, nove elektroenergetske proizvodne objekte HEP-a, ali i privatnih investitora i građana. Zemlja je sve ovisnija o uvozu energije i može se slobodno reći da politika već dva desetljeća ne ulaže nikakav napor da preokrene taj trend, izbjegavajući javnosti iznijeti podatke o problematičnom pokazatelju koji će sve više opterećivati vanjskotrgovinsku bilancu, jer će sve više novca odlaziti za uvoz energije i energenata. Prošloga ljeta, zbog sušne godine HEP je dodatno povećao ionako velik uvoz skupe struje a zemlja je iz inozemstva podmirivala više od 50% potreba za električnom energijom, što je šokantno a javnosti sasvim nepoznato. Uvoz naftnih derivata jača već godinama, kao i uvoz plina kojeg je na domaćim poljima sve manje – zahvaljujući prirodnom padu i brzom crpljenju te činjenici da novih istraživanja nema na vidiku. Svi oni kvazi-ekolozi, koji smatraju da je bolje prljavu struju, naftu i plin uvoziti, umjesto da ih proizvodimo sami, jer bolje kupovati nego riskirati ono što smatraju "čistim okolišem", gadno se varaju. Velika prirodna katastrofa, gospodarska kriza, rat ili neki drugi izvanredan događaj koji bi doveo do dugotrajnog poremećaja u opskrbi – a takvih događaja u prošlosti nije nedostajalo – grubo bi nam pokazao da se opako kockamo s vlastitom zemljom i narodom koje u njoj živi. 

Ne, politika se energetskim sektorom u prošloj godini time opet nije bavila. Uglavnom se zabavljala gašenjem požara dok je glavninu problema pospremila pod tepih. Goruće otvoreno pitanje, poput odnosa države s MOL-om, koje je premijer Plenković za Božić 2016. najavio prioritetno rješavati otkupom mađarskih dionica, nije se u proteklih godinu dana pomaklo ni milimetra. Prošlo je tako i punih sedam godina (!) od početka navodne hrvatske bitke za INA-u u kojoj do dana današnjeg nitko iz politike nije izašao s kvalitetnim rješenjem ili makar prijedlogom kako raspetljati taj gordijski čvor. Bez ikakve kritične diskusije ili otpora, javnost se sada mic po mic priprema za novog (ruskog?!) strateškog partnera, "spasitelja" kojeg treba polako uvesti na scenu. Neobično, s obzirom na tragične posljedice INA-ine privatizacije, ali izgleda da nema kritične mase koja bi se založila da država vlastitim snagama osmisli bolju budućnost za INA-u, ne odričući se opet INA-e. Uronjeni u osobna teška egzistencijalna pitanja i izmoreni borbom sa svojim problemima, već smo se toliko navikli savijati glavu i okretati pogled da smo zaboravili da se može pametnije, bolje, ali nipošto bez truda. Zato smo osuđeni da nam se u 2018. povijest ponavlja. 

Neke bitne zakone koje imamo ni u 2018. nećemo primjenjivati. Nedavno je donesena odluka da se uspostava tržišta zelenom energijom, onog tržišta koje je trebalo zaživjeti još 2016.(!) odgađa za početak 2019., cementirajući tako investicije u zelenu energetiku. Umjesto da stvorimo uvjete za mala i veća ulaganja, poglavito ona u tzv. građansku energiju te tako ojačamo energetsku samodostatnost, stisnuli smo kočnicu i tjeramo po starom. Pitanje je što se čeka? Možda pilot, packa iz Europske komisije, jer nema ni tržišta ni prave konkurencije na tržištu električne energije… S otvaranjem tržišta plina malo se teže zezamo, jer tu nema državnog HEP-a koji će alimentirati ogromnu količinu političkog populizma pa bi se sav teret poskupljenja ipak svalio na građane. To su stoga odlučili "začepiti" barem do 2021., što ima rezona a i sličnosti s nekim članicama EU-a. Energetska strategija, bolna tema hrvatske energetike, bit će u fokusu 2018., ali na ponešto neobičan način. Umjesto da se dopusti široj stručnoj javnosti da osmisli njezine smjernice, njome se bavi uža grupa stručnjaka, isključivo iz državnih energetskih tvrtki, kao da se Strategija tiče samo njih.

Istovremeno, Niskougljičnu strategiju, koja integrira i LNG-terminal na Krku i istraživanja ugljikovodika, ali uz značajnu primjenu obnovljivaca (kojih se tako panično bojimo), ministar Ćorić vratio je u ladicu, iako je riječ o najprogresivnijem multisektorskom materijalu kojeg je administracija iznjedrila zadnjih godina. S obzirom da je ta strategija u obzir uzela i Pariški klimatski sporazum i europske ciljeve s pogledom na 2050., treba se zapitati što u energetici novo i drugačije može u ovoj godini ponuditi Ćorićev tim, a što već nismo mogli pročitati u tom zelenom dokumentu ili vidjeti iz recentnih poteza. Pesimist vidi problem u svakoj prilici, a optimist vidi priliku u svakom problemu, rekao je mudro jedan veliki čovjek i nije progriješio. U Hrvatskoj je previše pesimizma i defetizma, a premalo volje i znanja za istinsku promjenu. Vlada je stabilna, ali za sada pokazuje da se olako odriče reformskog potencijala pa bi bila šteta 2018. protratiti na oklijevanje, tim više što su redovni parlamentarni izbori tek krajem 2020. Želim vam svima sretnu i bolju 2018.

Nina Domazet, EGE