Sve odnose treba svesti na interesne odnose

Bakir Izetbegović i Aleksandar Vučić nisu naši prijatelji

Mi, Hrvati, napokon moramo pogledati istini u oči. Moramo se prestati praviti da ne vidimo istinu. Krajnje je vrijeme da prestanemo neprijateljima i protivnicima hrvatskog naroda tepati da su naši prijatelji. Krajnje je vrijeme da prestanemo s politikom "tko te udari u jedan obraz ponudi mu drugi".

Veliki je raskorak između stvarnosti i govora naših političkih elita. Slovenci ne odustaju da nam otmu dio našeg mora. Služe se prljavim sredstvima, ucjenama, ustvari cijelo vrijeme ne vode prijateljsku politiku prema Hrvatskoj. Mi usprkos tome stalno ističemo da su nam Slovenci najveći prijatelji, da se radi o dvije prijateljske države. To jednostavno nije istina, jer ono što govori ministar Karl Erjavec i s kojim je ucjenama bila Hrvatska država izložena od početka borbe za samostalnost do danas, ne rade prijatelji jedan drugom. Slovenci su, nažalost, samo susjedi koji se nisu odrekli, ako im to dozvolimo, da nam uzmu dio mora. Zato ih hrvatska politika treba tretirati, kao susjede ali ništa više. Treba prestati govoriti o velikom prijateljstvu, jer to što nam rade Slovenci jednostavno se ne može nazvati nikakvim prijateljstvom.

Još je drastičniji slučaj u odnosima s Bosnom i Hercegovinom. Hrvatska čini sve što može da pomogne Bosni i Hercegovini u njenom putu u Europsku uniju, da omogući državljanima Bosne i Hercegovine da ostvaruju u Hrvatskoj sva njihova ljudska i druga prava. Hrvatska je odustala od mogućnosti realizacije posebnih odnosa s Federacijom Bosne i Hercegovine što joj daje Daytonski mirovni sporazum jer je željela pomoći jačanju Bosne i Hercegovine kao suverene države tri ravnopravna naroda. Hrvatska u cjelini i Hrvatska vojska spasili su Bosnu i Hercegovinu, spasili su da se u Bihaću ne dogodi još veći genocid nego u Srebrenici. Hrvatska je zbrinula desetke tisuća izbjeglica. Međutim, na sve pružene ruke prijateljstva dolaze vrlo grubi odgovori. Bošnjaci ne odustaju od protuustavnog izbornog zakona po kojem oni presudno mogu utjecati na izbor hrvatskih predstavnika u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda. Ne odustaju od podizanja optužnica protiv pripadnika HVO-a i Hrvatske vojske koji su spasili Bosnu i Hercegovinu, i tako dalje.

Drastičan primjer takve agresivne i antihrvatske politike imali smo ovih dana mogućnost čuti na Hrvatskoj televiziji. Gostovao je Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, u ime bošnjačkog naroda. To što je izgovorio u toj emisiji je skandalozno i uvredljivo i ruši sve civilizirane i demokratske standarde. Svaka demokratska država koja drži do svog suvereniteta, časti i dostojanstva na najoštriji način bi reagirala na postupke Bakira Izetbegovića. Vjerojatno bi ga velika većina demokratskih država u sličnoj situaciji proglasila personom non grata dok se ne ispriča. Cijeli njegov nastup je bio uvrjedljiv, ucjenjivački, pun lažnih optužbi.

Ali tri stvari su najteže, svaka od te tri stvari je dovoljna da ga se proglasi personom non grata. Hrvatski narod je po Ustavu jedan od tri ravnopravna naroda u Bosni i Hercegovini. Dakle, Bosna i Hercegovina je složena višenacionalna država i zato je treba organizirati u skladu s tom činjenicom jer nacionalna ravnopravnost je jedno od bitnih ljudskih prava. Hrvatski narod po Ustavu ima pravo da bira, smjenjuje i kontrolira svoje predstavnike. Ako mu se to onemogući onda mu se ukida sloboda i demokracija. A to se upravo događa odnosno bolje rečeno to se već dogodilo.

Izetbegovića ne zanima Ustav, ne zanima ga odluka Ustavnog suda, ne zanimaju ga demokratska prava hrvatskog naroda. On brani teror nad Hrvatima. On prijeti ratom i to ne prvi puta. On prijeti ako Hrvati pokušaju doći u ravnopravan status s druga dva naroda stvaranjem trećeg entiteta. Bakir Izetbegović je govorio neistine i laži. Želi spriječiti izgradnju Pelješkog mosta, mosta koji povezuje dvije strane hrvatskog teritorija. Ucjenjuje Hrvatsku, traži da Hrvatska potpiše da faktično ustupa Bosni i Hercegovini dio svoga mora. Traži više nego što su Slovenci tražili u vrijeme njihove najveće ekspanzije a što su arbitražom izgubili. Navodi netočne podatke o ratu između Hrvata i Muslimana u Srednjoj Bosni. Optužuje Hrvate da po svijetu tuže Bosnu i Hercegovinu da želi postati islamska država. Smeta mu križ iznad Mostara ali mu ne smeta stotine novih džamija. Spremaju se nove optužnice protiv mnogih čelnika HVO-a i Hrvatske vojske bez čijeg djelovanja ne bi bilo pobjede nad velikosrpskom agresijom. Dakle, radi se ne samo o neprijateljskom nastupu na Hrvatskoj televiziji nego i neprijateljskoj politici Bakira Izetbegovića i njegove ekipe prema cijelom hrvatskom narodu.

I ovdje je potrebno suočiti se s istinom. Bošnjačke elite ne samo da nisu prijatelji hrvatskom narodu nego i dalje najavljuju da će silom držati u pokornosti Hrvate kao neravnopravan narod. I na taj način približavaju se S. Miloševiću, koji je na početku agresije i pokušaja stvaranja Velike Srbije rekao "ni oružani sukobi nisu isključeni". Bakir Izetbegović ide korak dalje, on ne kaže da oružani sukobi nisu isključeni, on tvrdi da će do njih doći ako Hrvati budu tražili treći entitet i realizaciju svoje ravnopravnosti.

Moram reći da i voditelj emisije Aleksandar Stanković nije položio ispit iz objektivnog novinarstva. Kada je Bakir Izetbegović lažno optužio Hrvate da po svijetu pričaju da bošnjačke elite žele stvoriti islamsku državu morao mu je podastrijeti podatke o činjenici da vrlo organizirano i sustavno ekstremni Muslimani kupuju zemljište u velikim količinama ne samo oko Sarajeva nego i u Bosanskoj Posavini. Nije bilo reakcije voditelja na očite laži Bakira Izetbegovića, što inače Stanković zna kada mu s druge strane sjedi neki političar s kojim se on ideološki ne slaže.

Očekivao sam i oštru reakciju hrvatske politike i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, hrvatskih medija i hrvatske javnosti, braniteljskih udruga, međutim ponovno je zavladala grobna hrvatska šutnja. I u odnosu s Bosnom i Hercegovinom trebamo reći istinu najprije sami sebi. Bošnjačka politika nije prijateljska politika i ponižavajuće je na takvu agresivnu politiku govoriti mi smo prijatelji, sve je u redu, nema problema.

I na kraju, tek predstoje slični zapleti u odnosu s velikosrpskom politikom i dolaskom Vučića u službeni posjet Zagrebu. Nakon svih laži o kardinalu Alojziju Stepincu i navodnoj ustašizaciji Hrvatske sada Vučić uoči dolaska prijeti Hrvatskoj s tužbama i zahtjevima za veliku materijalnu odštetu Srbima koji su napustili Hrvatsku. Ustvari Vučić i njegova ekipa potpuno su nastavili agresivnu politiku Slobodana Miloševića u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I tu se Hrvati moraju suočiti s istinom i jasno reći: Mi želimo pomoći ulasku demokratske Srbije u Europsku uniju a ne četničke nedemokratske Srbije. I tu se trebamo prestati zavaravati, da je s ovakvom Srbijom Vučića, Dačića i Vulina moguće prijateljstvo. Maksimum je suradnja u obostranom interesu ali ništa više. Hrvatska maksimalno želi pomoći ulasku samo demokratske Srbije u Europsku uniju ali mora zaustaviti ulazak četničke Srbije.

Moramo reći istinu Europi da ovakva Srbija koja nastavlja s agresivnom politikom nije demokratska i da ne smije dobiti podršku za ulazak u Europsku uniju. Nakon prijetnje Vučića kako će tužiti Hrvatsku i tražiti ratnu štetu, dakle nakon što agresor želi od zemlje žrtve naplatiti ratnu štetu, ne postoje više nikakvi preduvjeti da se u ovom trenutku vode razgovori na najvišoj razini. Možda bi bilo u interesu hrvatske politike da su i ovdje odmah suočimo s istinom i da se zbog te izjave ali i zbog optužbi koje stalno dolaze iz Srbije odgodi posjet predsjednika Srbije Hrvatskoj. Jedino će nas istina spasiti. Opasno je one koji te udaraju, vrijeđaju i nemaju dobre namjere nazivati prijateljima, jer to što nam rade Slovenija, Bosna i Hercegovina i Srbija već godinama, nema nikakve veze s prijateljstvom. Sve odnose treba svesti na interesne odnose, bez emocija i velikih riječi.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac