Armenski svadbeni običaji

Harsanik su uglavnom organizirali kasno u jesen ili čak zimi

 

 

Svadba u Armenaca je viliki blagdan. Brakovi su sklapani vrlo rano, na primjer među mladićem od 13 – 14 godina starosti i djevojkom od 11 – 13, čak i ranije. U brak su stupali strogo prema redoslijedu: običaj je mlađima zabranjivao da se žene ili udaju prije starije braće i sestara. Tradicijska armenska svadba sastojala se je od više faza: prosidbe, dogovora, zaruka, svadbe (obred vjenčanja i dolazak mladenke u mladoženjinu kuću) i obreda nakon svadbe.

 

Prosidba

 

Prema običaju buduću nevjestu su obično odabirali mladićevi roditelji, pri tom pobuda je pripadala njegovoj majci. Nakon odabira nevjeste majka se je savjetovala s mužem i rođacima, ponajprije s rođenim bratom. Zatim se je trudila prikupiti što više obavijesti o nevjesti i njezinoj obitelji. Prvenstveno ih je zanimalo je li buduća nevjesta radišna i je li dobra zdravlja.

 

Odabravši nevjestu, mladićevi roditelji su se obraćali jednoj od svojih rođakinja koja je poznavala djevojčinu obitelj s molbom da bude posrednica u pregovorima s majkom njihove izabranice i da ju nagovori da dobije suglasje otca za udaju svoje kćeri. Radi postizanja uspjeha mladićevi roditelji su tijekom posjeta posrednice djevojčinoj obitelji vješali na stup svoje kuće čašalj ili šerep ('žlica kutlača'). Nakon nekoliko dana na red bi došla prosidba. U djevojčinu kuću bi došli prosci (arm. patvirak, doslovce: 'izaslanik'), muški rođaci po očevoj lozi s kojima je bila i posrednica, a katkada bi došla i mladićeva majka. Nakon uobičajenih pozdrava prosci bi slikovito priopćavali domaćinu zašto su došli. Djevojčini roditelji odmah nisu pristajali na udaju svoje kćeri. Uglavnom su prema običaju odgovarali da im treba još malo vremena da promisle i da se posavjetuju s rođacima. Zato su prosci često dolazili i dva puta, a katkada i tri puta. Čekalo se je na pristanak djevojčina otca koji se je također izražavao alegorično o svojem pristanku. Nakon toga zaruke su učvršćivane darovima, obično su buduću nevjestu darivali šalom, prstenom i nakitom.

 

Zaruke

 

Najvažniji obred prije svadbe bile su dakako zaruke (arm. nšandrek, nšanadrutjun, doslovce: 'staviti biljeg'). O nadnevku zaruka, sudionicima, te čašćenju gostiju dogovarali su se tijekom posebnoga posjeta mladićeva otca djevojčinim roditeljima. Na dan zaruka mladićev otac bi poslao u kuću buduće nevjeste jelo i piće, pozvao u goste rođake, svećenika, kavora, često i glazbenika. Mladićev otac bi tom prigodom ugostio pozvane. Zatim bi svi mladićevi uzvanici, uzevši sa sobom nšan – zaručnički dar za nevjestu (obično neki nakit – prsten, naušnice, narukavicu, većinom od srebra) i nekoliko velikih pladanja sa slasticama, sušenim voćem, glavicom šećera, vinom, rakijom, i u pratnji glazbenika išli kući buduće nevjeste gdje su se i proslavljale zaruke.

 

Svadba

 

Od zaruka do svadbe obično bi proteklo od 5 – 6 mjeseci, pa i nekoliko godina ako su zaručnici bili premladi za brak. Malo prije sklapanja braka počinjali su pregovori organizacijsko-privrednoga karaktera, osnovni cilj tih pregovora bilo je određivanje iznosa otkupa nevjeste koji je trebao platiti mladoženjin otac. Za vođenje pregovora mladoženjina i nevjestina strana odabirala je posebne posrednike – hnamahos, vekilner. Tijekom tih pregovora bio je dogovoren dan svadbe, broj gostiju s mladenkine strane, vrsta tkanine koju je morala kupiti mladoženjina strana za svadbenu haljinu mladenke i sl. Na završetku tih pregovora mladoženjina strana je doznavala koju zapravo dotu (miraz) (arm. bažink, ožit, džehez) mladenkin otac daje za svoju kćer. Tradicijska dota armenske mladenke se sastoji od postelje, saga, posuđa, odjeće, nakita (uglavnom od srebra), predmeta za toaletu, škrinje za čuvanje dote i sl.

 

Svadbu (arm. harsanik) su uglavnom organizirali kasno u jesen ili čak zimi jer u to doba nije bilo poljoprivrednih radova. Važnu ulogu na svadbi imali su kavor i kavorkin ('stari svat' i 'starosvatica'), a također i djeveri. U istočnoj Armeniji djever je bio makar, a u zapadnoj – azab; glavni djever je bio makarbaši ili azabbaši. Makarbaši je pratio mladoženju i obično je imao i drugi naslov – pesahper ('brat zaručnika'). Uz mladenku su stalno bili harsnahper ('brat mladenke') i harsnakujr ('sestra mladenke') koji su ju pratili u mladoženjin dom. Približavanje svadbene povorke oglašavao je posebni glasonoša. Za svadbenu gozbu odredili bi stoloravnatelja i njegova pomoćnika. Mladoženjin otac je bio 'domaćin svadbe'.

 

Svadbena gozba trajala je obično tri dana, a katkada i cijeli tjedan, ovisno o materijalnim mogućnostima mladoženjine i mladenkine obitelji. Bilo je uobičajeno da svadba započne u petak, a završi u nedjelju. Armenskoj svadbi tradicijski je prethodilo nekoliko obveznih obreda, kao na primjer kupanje mladoženje i mladenke koje je simboliziralo njihovo očišćenje prije svadbe. U obrednom kupanju mladoženje obvezno su sudjelovali djeveri. U kupanju mladenke sudjelovale su njezine prijateljice i rođakinje. Obred su pratile pjesme, plesovi, čašćenje (obično to je bila uljevača s medom). Prije svadbe su u domu mladoženje i mladenke svečano pekli obredni kruh (lavaš) uz pratnju glazbe i plesova. Prije svadbe mladoženjin otac je posjećivao zajedno sa svećenikom groblje da bi odslužili misu zadušnicu.

 

Svadba je počinjala ujutro istodobno u mladoženjinu i mladenkinu domu. U mladoženjinu domu su uz zvuke zurla i narodnoga plesa obredno klali svadbenoga bika ili uzimali ga sa sobom kada su išli u svečanoj povorci prema mladenkinoj kući. Mladoženju su svečano brijali i odijevali u prisutnosti kavora i djevera. Na dan svadbe mladoženjini svatovi su išli pjevajući i plešući prema mladenkinoj kući. U svadbenoj povorci netko bi od prijatelja nosio na glavi pladanj sa svadbenom odjećom mladenke. Mladoženjini roditelji su morali ostati doma. Pri približavanju povorke mladenkinu domu put su zatvarali njezini rođaci, tražeći od mladoženjinih svatova da ju otkupe. U susret su im izlazili i roditelji mladenke. Kavorova žena je uzimala pladanj sa svadbenom odjećom i davala ga onima koji su bili bliski mladenki.

 

Mladoženjine svatove častili su voćem, slasticama, vinom i rakijom. Bliski mladenkini rođaci uručivali su gostima harsaniki car – ('svadbeno drvo'). Napravljeno je bilo uglavnom od grančica ive i urešeno raznobojnim papirima i odrescima, orasima, suhim grožđem, jabukama i šipcima, a odozgo bi katkada stavili kokoš kao znak plodnosti. Svadbena gozba u kući mladenke trajala je nekoliko sati, zatim bi se gosti razišli, a mladoženja, kavor i pesahper su ostajali u kući mladenke. Zajedno s mladenkom noćila je harsnakujr ('sestra mladenke').

 

Ujutro, u subotu, svi su bili pozvani da se ponovno okupe u kući mladenke gdje je iza zastora počinjao obred odijevanja. Nakon odijevanja mladenci su išli s rođacima i gostima u crkvu uz pratnju glazbe. Tijekom vjenčanja kavor je držao nad glavama mladenaca ukršteni mač i korice da bi ih simbolično sačuvali od zloduha. U crkvi je svećenik privezivao na vrat ili na ruku mladenaca narot – vrpcu koja je spletena od crvene i zelene niti, i spajao je krajeve voskom svoje svijeće. Do skidanja narota, a ovo je mogao učiniti samo svećenik, mladenci nisu imali pravo ići u bračnu postelju. Nakon vjenčanja svi su zajedno išli u kuću mladoženje (obično u područjima zapadne Armenije) ili u kuću mladenke (obično u istočnoj Armeniji).

 

Prema običaju, za stol su sjedali prvo muškarci, a potom i žene. Svadbena gozba je bila popraćena pjesmama i plesovima u kući i u dvorištu i trajalo je to nekoliko sati. Zatim su obično priređivali kanč (doslovce: 'poziv, zov'), t. j. skupljanje novaca. Mladoženja, kavor i pesahper ponovno su noćili u kući mladenke. U nedjelju je bio vrhunac svadbe – mladenku se na konju vodili u kuću mladoženje. U objema kućama ponovno bi se okupili svi gosti i svatovi. Nakon kraćega čašćenja mladoženja, njegov otac i bliski rođaci išli bi po mladenku u kuću njezinih roditelja. Otac mladenke izvodio je kćer za ruku i predavao ju mladoženjinu otcu s riječima: “Predajem ti dobro, služi se njim na sreću“. Mladoženjin otac bi svečano pred brojnim svjedocima obećao da će ju čuvati kao oči u glavi. Obred rastanka s rodnom kućom pratila je tužna glazba. Na rastanku je mladenka cjelivala ruku otcu i materi. Kada su svatovi napuštali kuću, jedan od rođaka (obično mlađi brat) držao je vrata i nije puštao mladence dok ne dobije od kavora otkup (najčešće janje ili jare). Mladenkina majka je za prigodu rastanka pripremila poseban pladanj sa slasticama, voćem i kuhanom kokoši.

 

Kada bi se svadbena povorka približavala mladoženjinoj kući, u dvorištu je počinjala šaljiva borba (arm. koh, gjuljaš) između njegovih roditelja u kojoj je uvijek pobjeđivala majka. Neposredno pred ulazak mladenaca u dvorište ili na pragu kuće klali su janje ili pijetla. S krova kuće na mladence su bacali suho voće, orahe, zrnje, monete što bi im moralo prema narodnoj predodžbi donijeti blagostanje. Mladoženjina majka je stalno bila u pokretu, nudila je mladence lavašem ('tanki armenski kruh'), stavljala ga na ramena, obasipala ih slasticama, suhim voćem, orasima i sl.

 

Kad bi mladenka prekoračila prag kuće, dobila bi dar od svekra ili svekrve. Na prag bi stavili dvije glinene posude koje su mladenci morali razbiti jednim udarcem. Samo nakon toga oni su mogli ući unutar kuće. Svadbena gozba odlikovala se obilnim jelom i pićem, mnoštvom zdravica, plesovima, obrednim igrama.

 

Nakon završetka plesova u korist glazbenika skupljan je tzv. šabaš ('novac'). Na kraju gozbe dholči ('bubnjar') molio bi svećenika da blagoslovi dhol ('bubanj') i počinjao je kanč ('skupljanje novaca'). Gosti su davali novac koliko je tko mogao ovisno o materijalnom stanju. Mladencima je krevet namještala harsnakujr ('sestra mladenke'). Oko kreveta su stavljali vino, voće, med i slastice. Velika važnost je pridavana čednosti mladenke. S ciljem da se sazna je li mladenka nevina ili ne, ujutro bi u kuću dolazile mladoženjine bliske rođakinje. Nakon čestitke one bi mladenki darovale jabuku u koju bi stavile srebrne novčiće, a njezinoj materi s čestitkom bi poslali zaklanu kokoš i krevetsku plahtu mladenaca.

 

Na treći dan svadbe priređivana je gozba za neoženjene prijatelje mladoženje. Ovaj dan obično su pripremali haš ('juha od goveđih nogica i tripica; jede se vruće s češnjakom prije zajutarka ili za zajutrak), zato treći dan svadbe se nazivao haši or ('hašni dan'). Četrdeset dana (arm. karrasunk) mladence su smatrali 'nečistima'. Mladenka nije izlazila nikomu na oči, čak je po vodu mogla ići samo kasno navečer, a mladoženja četrdeset dana nije mogao ići na bilo koju svadbu, ulaziti u staju i sl. Jedan od običaja nakon svadbe je bio i tzv. darc, kada je mladenka nakon određenoga vremena, obično na Uskrs, posjećivala svoje roditelje i ostajala u njih četrdeset dana.

 

Artur Bagdasarov, HKV