Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju stiže nam Dodik…

Mjesecima upozoravamo na srbijansko propagandno granatiranje, najprije Domovinskog rata, a zatim u siječnju 2018. i bombardiranje jasenovačkim mitom što je ustvari atomska propaganda protiv Hrvatske i Hrvata. Naravno kako se ova agresija odvijala pod vrhovnim zapovjedništvom Aleksandra Vučića, što je demonstrirao i obećanjem nekoga moratorija na „povijesne teme“, prije dolaska u Zagreb, a zatim još i telefonskim nalogom srbijanskom – svojem ministru obrane Vulinu, iz Zagreba – da prestane. Taj se ološki „robot mržnje“ nije zaustavljao ni na dan Vučićeva posjeta, kako je i planirano – da se ne lažemo.

Alksandar Vučić u Glini 30. ožujka 1995.

Iz Zagreba Vučić „gasi“ toga. Toga Vulina, inače iz stranke Mire Marković, JUL-a, i danas i onda nikakve „socijaldemokratske“ stranke u Srbiji; imalo pametni i obrazovani Srbijanci drže sramotom za Srbiju. On, osim ostaloga, danas glumi Šešelja u vlasti, dok Šešelj, onaj kojega i „kancer“ obilazi u širokom luku, glumi oporbu. Zar opet, nu to pitanje si moraju postaviti Srbijanci. Mislim ono krucijalno: hoće li prije „kancer“ pojesti Šešelja, ili je prijelazan, ne vrijedi ni cjepivo, pa će rak, ebola šešeljizma, pojesti – Srbiju. Nažalost, fundamentalno je to zlo koje kruži i po „regionu“. Na koncu je Vučić svojim podložnicima „zavezao gubice“ na sto dana. K'o bajagi. Dačić je već rekao kako ne će šutjeti.  

Ponavljam gradivo: na vlasti u Srbiji ista je ona stranačka kombinacija koja je bila i zadnjih godina vladavine Slobodana Miloševića. Dakle, Miloševićevi nacional-socijalisti, SPS, i onda i sada Ivica Dačić, radikalski nacional-socijalisti, šešeljevci, umiveni najprije preko četničkog vojvode Tome Nikolića, Grobar Tome, da ne duljimo o njegovu ratnom putu po Hrvatskoj – sve do Vučića. I post-julovci, što je bila stranka ustrojena kao privatizacijska banda (JUL Mirjane Marković) u liku Vulina, koji se sada gradi novim „socijal-demokratom“. Nije u Vučićevom SNS-u. Vučić je „desničar“, Vulin je tamošnji „ljevičar“. Doista ludo i zbunjujuće, prije svega za Srbijance. Nu sve ove sitnice koje sam napisao, tko zna koliko puta na ovoj bjelini, potpuno su za čitatelja nevažne. Postoji samo jedan središnji srbijanski mit. Postoji tamo samo jedna istina koja se, u okviru naprijed navedenih granatiranja u Srbiji fura, „nosi“ i danas i sve više, a ta je: Nema Hrvata!

U odnosu na četnike – usput četnika u Srbiji više nema, legalizirani su, te su svi Srbijanci, neki i silom rehabilitacije, četnici – tako Srbijanci „volu“, što tvrdim odavno – pa i u odnosu i na Memorandum SANU-a i još koješta, ovo je nova žestica stopostotni alkohol, sada s mirisom votke, medijski toliko žestoko posredovana da trijezan čovjek ne povjeruje. Početak osamdesetih za nas, nekoliko Hrvata koliko nas ovdje, možda, još ima, bile su „zlatne godine“, koje su skončale početkom devedesetih kako jesu. Šešelj, učitelj, nešto kao četnički, srbijanski Aristotel za vožda Vučića, nas je htio „tupom zahrđalom žlicom“, neki ološ Paroški „k'o kerove iza plota“. Iza je, naravno, bila ozbiljna osamostaljena, kako stvarno, tako i ustavno, srbijanska država, koja je na izaplotni način, preuzela JNA. Oružje i ostale trice i kučine. Također i desetine stranačkih, srbijanskih, obavještajno, državno, organiziranih bandi nadrle su, pa još podigle ovdašnju „braću“. Ma koliko danas skvičali, zbog poraza, ukratko, tako je bilo.

Nema Hrvata

I kako sada tome doskočiti, kako zgaziti istinu? Samo upornim dokazivanjem da Hrvata ni nema, niti su postojali – možda, kako kaže danas Vučićev učitelj Aristotel Šešelj – tek davno, davno, ali kao vodozemci. Na jednoj Vučićevoj televiziji („Srećna“) u emisiji kod najpoznatijeg srbijanskog novinara Milomira Marića. Sjajni jedan „govor ljubavi“ kukavelja koji bojišnicu nije omirisao – tek pozadinu, već je uspaljivao i gurao Srbijance i Srbe prečane u rat, smrti, poraze… Davnih dana osvrćući se na slične teme predajući se i šaleći se srbijanskoj predaji, pisao sam kako su Srbi u Hrvatsku dojahali još na dinosaurima. Danas se ponovo predajem i priznajem gadnu pogrješku: ustvari su dinosauri u Hrvatsku dojahali na bićima srbima, srbosaurusima. Čini mi se kako su neka od ovih stvorenja izumrla, ne znam doduše više koja, al' koja nisu sigurno će – „ako bude sreće“. Inače kandidata za izumiranje identiteta, država, naroda… tušta je i tma, ali to je jedna malo složenija „bajka“. Hollywood joj nije dorastao, a i on će tim putem.

Vožd Vučić u – nepostojećoj Hrvatskoj

Boraveći u Hrvatskoj Aleksandar Vučić je nastupao bahato kao što nastupa u Srbiji, koja je, nota bene, ma koliko bila mala, veća nego je ikada bila. Uživao je kao da je doista u „Velikoj Srbiji“. U duhu, malo obrađene, one srbijanske pjesme: „Ja sam ja Jeremija, prezivam se Vučić i kud idem oko mene „Velika Srbija“. Vrginmost („Vrgina most“ kako su ga krstili neznalački novinari njegove druge Pink televizije, „ružičaste“) je mjesto samo desetak kilometara zračne linije od Gline, pa ga izazivati da tamo ide nije imalo smisla, jer samo što u nju i ovoga puta nije ušao.

„Mrvicu“ iz povijesti. Kad je postajao općina Vrginmost bješe selendra u koju je, silom (Rade Bulat i kompanija) utjerano i Topusko. To kulturno lječilište koje je imalo svoje ime, da ne idem dalje, u Europi još za Austro-Ugarske i ostavim se čak i „nacionalne strukture“. I što je tada, šezdesetih godina prošlog stoljeća, bilo važnije, Topusko je imalo značaj hrvatskog partizanskog, antifašističkog, „glavnog grada“. Povijesno zasjedanje ZAVNOH-a, završilo u Ustavu, Kongres kulturnih radnika, višestranački antifašizam… Takvo središte silom je utjerano pod selendru Vrginmost. Ah, izgleda kako naši političari pojma o tome nemaju, kao što nemaju pojma kako je Subotica početkom prošloga stoljeća bila najveći hrvatski grad. Ali zato Šešelj zna kako u Subotici nema, a nit' je bilo Hrvata. Nešto Bunjevaca, a ostalo su – Bugari! Pitajte se: ako nema Hrvata u Hrvatskoj, ima li ih u Vojvodini. Pa nema niti jedan, a  onda će im Vučić pomoći. „Malo morgen!“

Ovih dana su Vučiću spočitavali govor u Glini, čak i oni koji mu ga do sada nisu stavljali pod nos – pa bih se na njegovu mjestu malo zabrinuo, štoviše upravo ti i takvi koje se nikako ne može proglasiti ustašama. Za razliku od njih (RTL, Šprajo, HND…) mi niti smo očekivali njegovu ispriku, niti tražili, niti bismo ju, nakon tolikih godina, prihvatili. Znano je s kim imamo posla, nego smo pokušali čuti i vidjeti, makar i nazrijeti, kako kod predsjednika Srbije, tako i njegove propagande mašinerije, a bogme i ovdašnjih SNV-ovaca, da je bilo jedno nedavno vrijeme u kojemu su Kordunaši Srbi, Srbi Banijci…, srbijanska JNA i razne obavještajne bande, bili protjerali sve tamošnje Hrvate. Al' je gorjelo, al' se ubijalo i slavilo… kako može se vidjeti i danas na internetu. Kako je haračila radio postaja Petrova Gora, i da ne nabrajam, ne solim rane. To me više zanimalo, naime kako je krenulo, a verbalno haračenje mladoga Šešeljeva ljubimca, manje-više. Neka im je na čast, u slavu. A da je sve „krenulo“ te 1941., taman posla. Meni je, recimo, kao početak politički zanimljivija i važnija 1928., Beograd, pokolj u tamošnjem parlamentu i tako redom.

Poslije Vučića – Dodik

Nego Vučić jedva da je otišao, a do'šo nam Milorad Dodik, jedan bivši „socijalist“. Tko je njega mam ovdje pustio, da nas još i podučava, ne znam, i kakav je to „timing“. Njegova je „republika“ inače jedno od nekoliko buradi baruta na „ovim prostorima“. Ne znam kako stoji s tom izgradnjom manastira Ruske pravoslavne crkve na Vučjaku, je li dovršen, pa se tamo već loži… Razvija se i „humanitarna organizacija“, „Srbska čast“, povezana s ruskim „humanitarnim“ centrom u Nišu, zanimljiva štorija inače, za drugu zgodu. Dodik naoružava miliciju, čeka se ta „deklaracija“ o svesrpstvu. A čeka se i tko će baciti šibicu u neko od tih „barutana“ na Balkanu.

Očekivao sam kako će ipak ta Vučićeva propagandna bagra nakon njegova povratka u Srbiju, jer ovdje mu se ništa, doslovce ništa nije dogodilo, malo stišati paljbu, ali nije, kao da ga propagandni „kerovi“ (od kerber) ne slušaju. Jedina nam je nada nakon što su nas toliko granatirali da se malo okrenu Kosovu. Hamletovska im je dvojba na redu: kako priznati Kosovo? Tako da ga se priznajući prizna ili da ga se ne priznajući – prizna. Kako dakle da ostanu nevini? Postoji i treća inačica – da ga Srbiji „povrati“ Rusija, ili možda, Sjeverna Koreja, može i Kina… Opasnih li scenarija na sve strane, pa je tu priči nakon Vučićeva posjeta tek početak.

Mato Dretvić Filakov