Ministrica Murganić je u pravu

Hrvatice nisu sluškinje i ne pristaju na 'pokoru'

 

 

Jadranka Polović, politologinja iz Splita, znanstvena suradnica portala geopolitika.news. Jedan od atraktivnijih i medijima zanimljivijih prosvjeda u posljednje vrijeme bio je i onaj održan u središtu Zagreba, kada su se žene obukle u sluškinje iz TV serijala “Sluškinjina priča” prema romanu Margaret Atwood, tražeći, između ostaloga, i ratifikaciju Istanbulske konvencije.

• Kako komentirate pojavu “sluškinja” u Zagrebu?

– Prosvjed ne bih posebno komentirala, budući da “napamet” poznajem aktivističku logiku spomenutih sluškinja, odnosno NVO-a koji se bori za “ženska ljudska prava”. Žao mi je što članice udruge Kamensko, žene koje su pretrpjele stvarno nasilje i ostale bez posla, svako malo nasjedaju na marketinške trikove – predsjednik Josipović kupio im je šivaći stroj, aktivistice nevladinih organizacija kojima je “nasilje nad ženama” biznis koriste ih u kampanji.

 

Nasilje u obitelji, jednako kao i nasilje nad ženama, zaista je ozbiljno društveno pitanje. Proteklih godina svjedočili smo brojnim ubojstvima žena, stoga je neozbiljno da država taj problem prepušta privatnom i nevladinom sektoru, što bi se prema Istanbulskoj konvenciji trebalo dogoditi. Nasilje u obitelji uključuje vrlo različite oblike – međugeneracijski prijenos nasilja, zlostavljanje djece, nasilje među roditeljima, djece prema roditeljima, a osobit je problem nasilje nad starim osobama u obitelji, no kada je riječ o njihovoj zaštiti sustav ne poduzima ništa. Činjenicu da se žene prostituiraju, što je vrhunski oblik nasilja, zato bi prehranile djecu, a o čemu izvještavaju hrvatski mediji, država zanemaruje. Raspravi, kao i rješenjima ove problematike, treba prići sa šireg društvenog aspekta.

 

Za nasilje u školi produkt liberalnog odgoja

 

Naime, svakodnevno nasilje u društvu reflekcija je moralnog i egzistencijalnog urušavanja neoliberalnog sustava u kojem živimo. Dok se, s jedne strane, obitelji bore s nezaposlenošću, ili nehumano malim prihodima s kojima je nemoguće podmiriti osnovne troškove života, ovrhama, itd, s druge su strane izložene sustavnom pranju mozga i usvajanju novih postmodernih individualističkih vrijednosti. Mediji kontinuirano favoriziraju model nasilničkog ponašanja (ne mislim na Glas Slavonije), država “niskom” penalizacijom dodatno ga legitimira, a svakako bih izdvojila i nametnuta ograničenja školskog odgojno-obrazovnog sustava koji, u ime “prava djeteta” i liberalnog odgoja u kojem su nastavnici izgubili bilo kakav autoritet, ne smije adekvatno odgovoriti na nasilničko ponašanje tinejdžera. Budući da je obitelj, kao i muško-ženski odnosi, prva mikroćelija koja plati cijenu sustava, ne treba se čuditi razmjerima nasilja u društvu, a kojega nisu pošteđene ni žene – priznajmo, muškarci su fizički jači. Međutim, kako su žene emocionalno snažnije, složila bih se s riječima nepopularne ministrice Nade Murganić: “To vam je tako u obitelji”. Naime, obitelj, a ni muško-ženski odnosi, ne funkcioniraju prema receptu feminističkih aktivistica ili “sluškinja”, vrlo su kompleksni, mogu biti iznenađujuće problematični.

 

Tema nasilja nad ženama visoko je eksploatirana

 

• Je li galama opravdana, odnosno, koliko je situacija u Hrvatskoj po pitanju ženskih prava i nasilja nad ženama dramatično loša?

– Zaista ne. Hrvatska još iz prethodnog sustava baštini zakonodavstvo koje štiti ženu, po nekim pitanjima daleko bolje (noćni rad, trudnoća). Pitanje ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj je izuzetno dobro zakonodavno i institucionalno pokriveno. Zaštita žena od nasilja i sada je dio Kaznenog i Obiteljskog zakona. Međutim, Hrvatice dijele sudbinu sustava – kao što sam rekla, plaće koje ne pokrivaju životne troškove, dugo i predugo radno vrijeme (užasno mi je vidjeti žene u shoping centrima), muževe koji dijele iste probleme, Hrvatice nisu sluškinje – imaju razvijenu samosvijest i ne pristaju na “pokoru”. Ali zapadni “misionari” stalno nas uvjeravaju da su žene ovdje zlostavljane. Već od 90-ih u Hrvatsku kontinuirano pristižu feminističke aktivistice koje nas podučavaju ženskim ljudskim pravima, iako u svojim zemljama nemaju ni približna prava koja žene uživaju u Hrvatskoj. Uglavnom mi izvozimo tehničare i medicinare, a uvozimo politologe, sociologe, ili “no name” aktiviste koji nas podučavaju o organizaciji društva, pa i o ravnopravnosti spolova. Tema nasilja nad ženama visoko je eksploatirana, za projekte iz ovog područja lako možete dobiti znatna sredstava iz EU fondova, za razliku od populacijskih mjera i projekata demografske obnove. Na ovoj temi danas se masno zarađuje – od nevladinih organizacija, sudova, odvjetnika, onih koji rade u psihološkim savjetovalištima ili skloništima, u kojima, by the way, nema nikoga. Bilo bi dobro da država iziđe s transparentnim podacima o broju žena u skloništima tijekom proteklih godina.

 

Prije nekoliko godina bila sam na konferenciji o ravnopravnosti spolova na Malti, i kada sam prezentirala primjere dobre prakse, nisam se mogla odlučiti što bih spomenula – žene znanstvenice, menadžerice… Hrvatska ima puno, puno uspješnih žena, dok je Malta, kao najveći uspjeh u ravnopravnosti spolova, izdvojila projekt zajedničkog okupljanja nedjeljom poslijepodne kada muškarci i žene ravnopravno – pletu! Mislila sam da nisam razumjela, ali jesam! Uglavnom, neoliberalni sustav koji smo prigrlili sa Zapada, ženama je donio puno, puno problema, više nego muškarci.

 

Ministar nije mislio ništa loše

 

• No, ne možemo govoriti da nema muškog šovinizma, seksizma, mačizma, glupih šala na račun žena. Bilo je toga i u Saboru, ima ga u politici… Kako to zapravo objasniti?

– Ponavljam, sigurno ima fizičkog nasilja, možda i verbalnog – kada ministar zdravstva kaže da je “lako njemu jer ima lijepu sestru”, mislim da nije mislio ništa loše, ja zaista cijenim uljudan kompliment. Naizgled, riječ je o glupostima, međutim, na djelu je opasan totalitaristički diskurs koji svaku javnu osobu može diskreditirati. Moram reći da sam apsolutno protiv toga da se ova problematika ubaci u konvencije ili zakone, iako znam da me ovakav stav koji se suprotstavlja trenutačno vladajućoj politički korektnoj paradigmi, može suočiti s ozbiljnim optužbama.

 

Dvolični mediji

 

• Čim pogledaš neku ženu duže od jedne sekunde, i još joj se nasmiješiš, bit ćeš okrivljen za zlostavljanje. Lavina pokrenuta iz Hollywooda uzima svoj danak, pa mnogi upozoravaju da je zapravo u tijeku svojevrsni rat spolova. Kamo sve to vodi?

– Uz silne kampanje protiv nasilja nad ženama u tijeku su kampanje protiv seksualnog uznemiravanja koje su, naravno, dio igara političke moći. S druge strane slika svijeta koju nam serviraju mediji zapravo je Sodoma i Gomora, mediji promoviraju masovni promiskuitet, legaliziraju prostituciju i pedofiliju. To ne vodi nikuda, riječ je o prikrivenom projektu deseksualizacije ljudskog roda kojim se uništava struktura ljudskog društva. Ljudska seksualnost postala je moćno oružje za formatiranje budućih naraštaja po mjeri globalističkih elita. Seksualnost 21. stoljeća dizajnirana je po mjeri zloćudne politike, ideologizirane znanosti, različitih fondacija i filantropa, a koje financiraju nevladine organizacije kao promotore novih ideja na ovom području. Usvajanje liberalnih politika danas je uobičajeni razlog za diplomatske pritiske, to zovu progresivnim i lijevim politikama – rodne politike, transrodnost, istospolni brakovi, gej parada, gender politika…, na djelu je borba protiv duhovnih i moralnih vrijednosti na kojima Zapad počiva.

 

Kontroverzni slučaj iz Manchestera

 

• Za kraj, osvrnimo se i na kontroverzni slučaj iz domene tzv. visoke umjetnosti, na uklanjanje slike “Hilas i nimfe” Johna Williama Waterhousea, iz mančesterskog muzeja. Što je tu bilo sporno?

– Manchester Art Galery iz svog je redovitog postava uklonila sliku “Hilas i nimfe” Johna Williama Waterhousea, jednog od najznačajnijih prerafaelskih slikara s kraja 19. stoljeća, poznatog po slikama s tematikom iz grčke i rimske mitologije. Čak su i razglednice s ovom viktorijanskom fantazijom uklonjene iz muzejske trgovine. Način na koji je predstavljeno žensko tijelo u galerijskoj sali “U potrazi za ljepotom”, odjednom je postao neobično provokativan i vrlo uvredljiv za moderne puritance i fanatične sljedbenike srcedrapateljnih pokreta #MeToo i Time’s Up koje su pokrenule slavne žene iz svijeta glazbe, filma i politike. Naime, glumice, pjevačice, voditeljice, novinarke i političarke sjetile su se, mnoge od njih nakon trideset godina, da im je neki utjecajni muškarac stavio ruku na koljeno ili ponudio deal – uloga/pjesma za seks. Kustosica mančesterske Art Galery, Clare Gannaway odlučila je ukloniti sliku budući da prikazuje muške slikare koji tragaju za ženskim tijelima koja, opet prikazuju kao “pasivnu uskrasnu umjetničku formu“.

 

Gotovo istovremeno s ovim “umjetničkim činom” (uklanjanje slike već je dio performansa drugog umjetnika), u javnosti su se pojavile fotografije slavnog top-modela iz 90-tih, Cindy Crawford. Fotke otkrivaju bezvremensku Cindy u poprilično provokativnim pozama koje su, slučajno, istovjetne situaciji na uklonjenoj slici “Hilas i nimfe”. Naime, Crawford u ulozi “femme fatale”, okružena je muškarcima koji joj služe. U novoj kulturi korektne spolnosti (ili feminiziranih muškaraca), editorial slavi snagu “oslobođene” žene, međutim, već na prvi pogled otvara i niz (zastarjelih) etičkih dvojbi: fatalna Cindy nasilno dominira nad čak šest mladih muškaraca (doslovno ih gazi), svi su bar 2,5 puta mlađi od nje, a nije nevažno ni da je samo jedan “crnac” ili afroamerikanac (s tim se nije šaliti).

 

D. J., http://www.glas-slavonije.hr/356869/11/Jadranka-Polovic-Hrvatice-nisu-sluskinje-i-ne-pristaju-na-pokoru