Poticaj za hrabrost

Tata v reštu

Već mi je dosadilo nadmudrivanje sa mojim prvim susjedom,koji svakoga jutra, prolazeći ispod moga prozora, dovikne: "Dobrojutro, susjeda!" A ja, makar još pospana, zlovoljna ili nemirna, samo odgovorim: "Nek je i tebi jutro dobro. Kakove si danas volje?" On bi obično odgovorio:"Bu bile bolje, bu bile bolje bolje."

Nekada bi tako, na obostrano zadovoljstvo i u miru završio naš jutarnji susret. Ali neki dan, nakon što me pozdravio i upitao kako sam, odgovorih protupitanjem: "Ja dobro. A kako si Ti?", nakon čega je uslijedio njegov ustaljeni, već otrcani odgovor: "Bu bile bolje, bu bile bolje". Ne mogavši odoljeti nagonu da svoje nezadovoljstvo otvoreno iskažem,  to jutro dodadoh i primjedbu :"Da bi bilo bolje, treba imati čvrste volje."

Prolazili su dani, mjeseci pa skoro i godina dana od našeg zadnjeg jutarnjeg susreta- a moj susjed se nije pojavljivao ispred moga prozora. Nisam mogla ni naslutiti što se to s njim dogodilo. Istom kad mi je na ulici pristupio njegov sin i na moje pitanje: "Kako je Tvoj tata?", odgovorio: "On već dugo ni doma. V reštu je. Malo si je spil pa ga je milek špotal, a on mu je rekel da je on Horvat i da mu ni tisoć takvih bedaka nemreju nikaj. I da bu snova pil. I s Jelačić placa  bude vikal da ga buju čule i kumice i na Dolcu i vsi oni kaj dojdeju tam po belemu danu, da on nije tat, već pošteni Horvat. I da nigdar ne bu čkomil." Ova iznenadna promjena u ponašanju moga, inače šutljivog i skromnog, ali marljivog susjeda – unijela je nemir u moju svako- dnevnicu. Potaknula me na razmišljanje o vlastitom strahu pred vlastodršcima, pred javnim medijima, pred nepovjerljivim prijateljima. Pa čak i prema članovima vlastite obitelji od kojih su neki ovisili samo o plaći državne ustanove u kojoj su radili.

Nakon mnogih dilema, ipak otiđoh posjetiti svoga susjeda "v reštu". Odjeven u otrcano, na mnogim mjestima već krpano staro sivkasto odijelo, ušao je u prostoriju određenu za "primanje posjeta" i sjeo na stolicu do moje. Nije progovorio ni riječi. A na moja brojna pitanja, samo je klimao glavom i ponavljao: "Meni tu nikaj ne fali. Bu bile bolje. I naj se na mene srditi. " Ušutjeh i bez riječi pozdrava, izađoh iz tmurne prostorije, zacijelo pune nevidljivih zamki prislušnih aparata, video-kamera i sličnih uređaja za slamanje dostojanstva čovjeka. A kada je moj susjed, nakon tri mjeseca boravka u zatvoru, izašao na slobodu – opet je nastavio staru tradiciju i svako jutro prolazio pokraj moga prozora, klimnuvši glavom na pozdrav i-neupitan- govorio: "Već bu bile bolje. Treba samo čvrste volje!"

I zaista, taj gotovo nesvjetsan poticaj na hrabrost, i to od čovjeka koji se još neki dan bojao i vlastite sjene te samo u pripitom stanju govorio sve što mu je na srcu, ne štedeći ni one, koji su i bili uzrokom njegove nevolje-ohrabrio me do te mjere da sama sebi rekoh: "Dosta je šutnje i straha! Progovori! Piši istinu i ne boj se ni rešetaka, ni iznakaženog lica s televizijskog ekrana, ni bojkota medija, ni iznendanih posjeta ljudi u policijskim odorama, ni prijetnji SMS-om, ni otkaza s posla, ni onih koji kupljenim svjedodžbama  stoluju na mjestima s kojih ne znaju uputiti ni jednu suvislu rečenicu, razumjeti ni jedan zakonski paragraf! I ne strahuj pred onima, koji mrze! Mrzitelji i ne znaju što čine. Ti govori istinu! Samo istinu. Voli i živi za svoj Dom. Istinom svjedoči svoju ljubav: ustrajno, dosljedno, beskompromisno, uzdignute glave!

A tebi, dragi moj susjede, zahvaljivat ću kroz cijeli svoj život na tvom nenametljivom i mudrom pokušaju da me ohrabriš. Da me u prolazu ispred moga prozora podsjetš kako svatko od nas treba težiti za boljim životom, za barem podnošljivom sutrašnjicom. A da bi nam bilo bolje, treba imati i volje, kaj ne?

Malkica Dugeč, Stuttgart, 24. 6. 2014.