Nikad nisam shvatio zašto vas ljudi izsmijavaju ako ne pišete ili ne govorite pravilno englezki, ali takva briga se ne izpoljava za hrvatski jezik
Ne tako davno, jedan je cjeloživotni dužnostnik, kasnije i ustavni sudac, u želji da zabavi gledateljstvo pred malim ekranima u vrieme aktualne razprave o vječnoj temi u Hrvata – pravopisu, izjavio da, ako treba, može on govorit i korienski. Bubnuo i živ ostao ter kasnije i ustavnim sudcem postao (pod udarom sveobće genitivizacije pojmova u pravosuđu, moguće je da ćemo uskoro dobit i suce ustava).
Neku večer sličnu zabavu priuštila nam je i poznata voditeljica jedne dezinformativne priglednice na uglednoj srednjostrujaškoj daljovidnici. Je li to bio pokušaj duhovitosti po uzoru na spomenutog dužnostnika ili sprdnja s hrvatskim pravopisom, ne znam, ali sigurno je da je odkrilo neznanje koje kod imalo pismenog gledatelja izaziva neugodu.
Ne razlikuju pravopis od pravogovora
Naime, otvorili su pitanje izgovora rieči predsjednik. Izgovara li se to kao predsjednik ili precjednik, isto kao i Hrvatska ili Hrvacka. Odmah na početku dajem odgovor – samo budala može pokušavat izgovorit predsjednik kako je napisano, naravno, izgovara se precjednik, kao što se Hrvatska izgovara Hrvacka. O tome ne razmišljamo nego tako govorimo od kada znamo za sebe. Ali oni kojima je temeljni poziv informiranje i poučavanje puka ne razlikuju pravopis od pravogovora. Pravopis može bit fonetski ili morfonoložki ili, kako bismo mi laici rekli, izgovorni ili korienski. Tako će vas Englez upitat – Do you speak English?, da spomenemo najpoznatiji nam strani jezik. Kako vidimo, izgovor se razlikuje od pisma. Englezki je, u tom smislu, najkorienskiji pravopis. Ako biste napisali izgovorno du ju spik ingliš, proglasili bi vas maloumnim i druženje s vama bilo bi uvrjedljivo za većinu t. zv. hrvatske inteligencije. Vriedi i obrnuto, ako biste spomenutu upitnu rečenicu pročitali kako je napisana. Nikad nisam shvatio zašto vas ljudi izsmijavaju ako ne pišete ili ne govorite pravilno englezki, ali takva briga se ne izpoljava za hrvatski jezik. Dakle, u većini jezika piše se uglavnom po načelu piši za oko čitaj za uho. Jedino nas Hrvate obmanjuju već preko sto petdeset godina da moramo pisat kako govorimo. To je u praksi nemoguće, a vodi u zabune, nerazumievanje i komunikacijsku zbrku, što je i cilj ciele te više od podrug stoljeća duge kampanje. Ako ne znate izpravno odašiljat poruke, kako je moguće organizirat bilo kakav imalo funkcionalan sustav.
Ako napišemo predsjednik (a izgovaramo precjednik) jasno je da se radi o osobi koja nečim predsjeda. Ako pišemo precjednik, i isto tako izgovaramo, mislimo na neki uređaj koji nešto precjeđuje, cjedilo. Eto, tome služi korienski pravopis – razumievanju napisane misli.
Vukovci i pravopis
Najkraće rečeno, koriensko pisanje u skladu je sa zdravim razumom. Uzprkos želji vukovaca, hrvatski je pravopis dobrim dielom korienski i mnoge rieči se pišu po tom načelu, kao spomenuta Hrvatska. Ali problem je u tome što vukovci nastoje pravopis što je više moguće fonetizirat pa imamo bezbroj dvojnih rješenja, što razumljiv pravopis ne trpi i što nas vodi u nepismenost. Pravopisna pravila trebaju bit jasna i nedvosmislena. U nas je vidljiva ideoložka crta razdjelnica u pravopisnoj praksi. Glavnostrujaška glasila većinom će rieč podpredsjednik napisat kao potpredsjednik, malo izgovorno, malo korienski, sudci kao suci, metci kao meci, podpora kao potpora, bezznačajno kao beznačajno, podatci kao podaci, ako baš nemaju izbora napisat će korienski pa zato imamo Život na vagi umjesto Života na vazi, bezkrajan je niz primjera. Osnovnoškolci bi bili bezkrajno zahvalni da ih učitelji prestanu zlostavljat bezsmislenim i nepotrebnim glasovnim promjenama.
Pinezići i Skrbčići
Ovakav pristup pravopisu može u praksi imat i pogubne posljedice. U jednim glavnostrujaškim novinama nekoć sam pročitao viest o nekom dogođaju u Metku, tako su napisali. Budući da nisam čuo za mjesto Metak predpostavio sam da se radi o ličkom naselju Medak. Radi razumievanja bilo bi poželjnije da se u kosim padežima piše Medku. Zamislite da u ratu pošaljete pismenu zapovied da je vojni cilj vojarna u Metku. Zbog dvojbenih jezičnih promjena u vojnom nazivlju Izraelci su imali katastrofalne gubitke u jednom od ratnih sukoba s arapskim susjedima. Sjetih se još jednog zgodnog primjera. Putujući preko otoka Krka u Valbisku cesta prolazi pokraj kažiputa, lievo su Skrpčići, desno Pinezići. I svaki put krene ista, šaljiva razprava. U Pinezićima vjerojatno žive bogati jer imaju pineza, a za Skrpčiće nije jasno radi li se o onima koji jedva krpaju kraj s krajem ili je možda naziv mjesta napisan po izgovornom načelu. Jer ako se radi o Skrbčićima onda tamo žive skrbni ljudi. Nekoliko godina kasnije slučajno sam vidio na jednom dokumentu pečat na kojem piše naziv mjesta Skrbčići. Jasno da je netko iz neznanja ili zlonamjerno postavio pogrješan naziv mjesta uz cestu. Provjerivši na zemljopisnoj karti, vidim da i tamo piše Skrbčići.
Teško se izlazi iz ideoloških okova
Uzprkos donošenju Zakona o hrvatskom jeziku u Hrvatskoj i dalje piše kako tko hoće. Hrvatska još nije dosegla takvu razinu slobode od naslieđenih ideoložkih okova da bi bilo moguće otvorit argumentiranu razpravu o pravopisu. Oni koji o tome znaju i uređuju javni komunikacijski prostor sigurni su da bi u takvoj razpravi pod neumoljivim argumentima u korist korienskoga pisanja bili zbrisani. Odgovor na pitanje zašto je Hrvatska i dalje zarobljenik sulude pravopisne politike treba tražit u široj geopolitičkoj igri na našim prostorima čija je žrtva, između ostalih, i pravopis. Kao godinu odrednicu možemo uzet t. zv. Bečki dogovor iz 1850. kada je austrijski agent i samouki jezikoslovac, prevejanac Vuk Karadžić, lukavo naveo hrvatske jezikoslovce i političare da prihvate njegov priedlog zajedničkoga pravopisa po načelu piši kako govoriš u interesu tadašnje austrijske geopolitike prema Srbiji, a šire i prema Rusiji i Otomanskom carstvu.
Na kraju, pravopis ovoga članka, istina, nije u skladu s važećim pravopisnim standardom, ali je nesumnjivo u skladu s 12. člankom Ustava Republike Hrvatske koji kaže – U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Uzprkos tome što štivo nije protuustavno (evo ga opet, htjeo ne htjeo, moram to napisat po korienskom načelu jer protustavno ima podpuno drugčije značenje), velika većina glasila ne bi ga objavila bez obzira na kakvoću njegova sadržaja.
Onog koji zna da zna, poslušaj.
Onog koji ne zna da zna, probudi.
Onog koji zna da ne zna, pouči.
Bježi od onog koji ne zna da ne zna.
Konfucije
