Časni sluga Božji o. fra Ante Antić

Umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965.

I u 2018. godini štovatelji časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića, kako u Zagrebu tako i širom Lijepe naše, kao i po cijelom svijetu, proslavili su sudjelovanjem na euharistijskim slavljima i u svojim molitvama 53. obljetnicu njegove smrti. Ovogodišnja proslava u znaku je 125. obljetnice njegova rođenja (Prvić-Šepurine, 16. travnja 1893.) i njegova krštenja (Prvić-Šepurine, 8. svibnja 1893.).

Uzori svetih svjedoka ne prestaju govoriti vjerodostojnim jezikom kršćanske ljubavi. Jedan od njih je i fra Ante Antić (1893. – 1965.), koji se odlikovao pastoralnim žarom i kreposnim životom, ljubavlju prema Isusu Kristu i njegovoj Presvetoj Majci te vjernošću Katoličkoj Crkvi i franjevačkoj karizmi.

Sluga Božji o. fra Ante Antić rodio se 16. travnja 1893. u selu Prvić-Šepurinama, na otočiću Prviću kod Šibenika, kao šesto od desetero djece Tome Antić i Tade r. Vlahov. Djetinjstvo je proveo u Zatonu kod Šibenika, gdje je završio šesti razreda osnovne škole. Godine 1905. odlazi u franjevačko sjemenište u Sinj s nakanom da postane redovnik svećenik. Godinu novicijata završio je u visovačkom samostanu, filozofiju u Zaostrogu, a bogosloviju u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1917. u Šibeniku. U svojoj provinciji Presvetog Otkupitelja vršio je službu magistra klerika: u Makarskoj – uz male prekide – od svećeničkog ređenja do 1946. i u Zagrebu od godine 1946. do 1956. Uz to, već i prije, a posebno zadnjih desetak godina života neumorno se posvetio apostolatu ispovijedanja i duhovnom vodstvu, za što je od Boga bio nadaren posebnim darovima. Isposničkoga izgleda, s osmijehom za svakoga, spreman ući u ispovjedaonicu u svakom trenu, samozatajno je čuvao dar proricanja i čitanja tuđih najdubljih tajni. Ipak bio je tako ponizan da je navedenu karizmu više skrivao, nego otkrivao. To je ujedno i razlog njegove neprisutnosti na širem društvenom području. Naime, po darovima kojima ga je Bog obdario, a da nije bilo poniznosti koja je to priječila, on bi zasigurno bio puno više u središtu šire javnosti. No, umjesto popularnosti, on je izabrao skrovitost i za sve zahvaljivao Bogu, izvoru svakog dobra. Djelovao je i u laičkim pobožnim udrugama i društvenim staležima, otvoren i svjestan uloge vjernika laika u Crkvi i njihovih potreba održavao je duhovne nagovore (egzorte) i duhovne vježbe (svećenicima, redovnicima, učiteljicama, profesorima, obiteljima), uz brojne duhovne savjete, pišući svima brojna duhovna pisma. S posebnom brigom starao se za bolesnike i skrbio za siromašne obitelji, studente, beskućnike, gladne i progonjene. Pritom u susretu s osobama bilo kojeg staleža nije nikad zanemario niti jednu dimenziju čovjeka, pazeći uvijek na sklad između mogućeg i savjetovanog, usmjerujući povjerenu mu dušu jasno k nadnaravnome, no ne zaboravljajući ni naravne težnje i krhkosti ljudske volje i snage. Svima njima o. Antić bio je duhovni otac, jednostavno zvan „dobri otac Antić“.

Svaki iskreni susret ostavlja tragove, poticaje i rađa plodovima. Tako ni susreti sa o. Antom Antićem ne ostaju samo prošlost, nego su prisutni u našoj sadašnjosti i ujedno upućuju na budućnost. U tom duhu ga se Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja rado sjeća, gledajući na njega kao na sveca i blago svoje Provincije. No, u čemu leži njegova posebnost? O. Antić poput blaženog Leopolda Mandića njeguje i obnavlja sakrament pomirenja na jedan dublji i nov način vodeći svaku dušu po rasvjetljenju Duha Svetoga, za razliku od uhodanih pravila. No, u još nečemu leži njegova posebnost, bolje rečeno njegova uvijek još trajna novost i svježina. O. Antić nam se jasno predstavlja kao primjer i putokaz obnove redovničkog života, njegove ljepote i suvremene sadašnjostičije vrijeme nije prošlost, nego stalno svakodnevno buđenje i promišljanje obećanog i primljenog, koje se ostvaruje putujući zemljom u zajedništvu svih k vječnom odredištu.

Umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. Pokopan je na Mirogoj, a sprovodne obrede predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Godine 1970. posmrtni ostatci premješteni su u kriptu crkve Gospe Lurdske u Zagrebu. Za Antićevo proglašenje blaženim završene su obje crkvene kauze. Konzultori Kongregacije za kauze svetih 26. studenoga 2013. donijeli su jednoglasnu pozitivnu ocjenu o svetosti, tj. o junačkom stupnju krjeposti časnoga sluge Božjega o. Antića. To je potvrdila i sjednica kardinalske komisije. Primivši 5. svibnja 2015. u privatnu audijenciju pročelnika Kongregacije za kauze svetaca kardinala Angela Amata, Papa Franjo je dao dopuštenje Kongregaciji da proglasi dekrete o herojskim krepostima za sedam slugu i službenica Božjih, među kojima i za o. Antu Antića. Od tada se fra Ante naziva ČASNI SLUGA BOŽJI. Sljedeći korak prema proglašenju blaženim jest službeno priznanje čuda postignutog po njegovu zagovoru.

Za o. Antića zasigurno možemo ustvrditi kako je ostavio jedno velebno djelo koje nije zaboravljeno ili ostalo unutar hladnih muzejskih zidina, nego jedno sjećanje koje rađa novim nadahnućima kao što su to mnogi životopisi i sve knjige nastale na temelju djelovanja toga umjetnika duhovnosti, čije crte ne ostavljaju onoga koji se divi nijemim, nego iziskuju poticaj za dublje poniranje u stvarnost i prisutnost Onoga koji je njega nadahnjivao.

Nives Matijević