Značaj i položaj tehničkog odgoja i obrazovanja u općem obrazovanju i preporuke za provedbu reforme obrazovanja
1. Analiza stanja aktualne nastave tehničkog područja u općem i obveznom odgoju i obrazovanju
Postojeća nastava tehničkog područja se u općem i obveznom odgoju i obrazovanju realizira uglavnom kao redovna nastave Tehničke kulture s fondom od 35 sati godišnje te, manjim dijelom, kao izvannastavna aktivnost koju provode oni učitelji koji su uspjeli osnovati školski Klub mladih tehničara. Redovna nastava izvodi se na temelju nastavnog plana i programa iz 2006. godine, koji nije usklađen s važećim Nacionalnim okvirnim kurikulumom. Aktualni nastavni plan i program predstavlja zatvoreni oblik kurikuluma, odnosno, propisuje sadržaje (cjeline i teme) te oblike kojima se nastava treba realizirati. Ovim programom je predviđeno da se nastava realizira uglavnom radnom metodom: tehničkim pokusom, izradom jednostavnih tehničkih tvorevina te projektnim konstrukcijskim zadacima koji se realiziraju skupno ili pojedinačno, što u praksi uglavnom izostaje. Iako su cjeline primjereno organizirane (tehničko crtanje, materijali, tvorevine tehnike, energetika, informacijska i komunikacijska tehnologija) te su cilj, zadaće, metode i aktivnosti kojima se treba realizirati prihvatljivo elaborirani, unaprijed zadane teme te vrijeme predviđeno za realizaciju istih ograničavaju stvaralačku slobodu učenika i učitelja te onemogućuju uspješnu realizaciju postavljenog cilja i zadaća programa.
Damir Purković
Prema preporukama nadležne agencije Ministarstva nastava Tehničke kulture izvodi se kao blok sat od 90 minuta kako bi učenici mogli obaviti predviđenu praktičnu aktivnost. Predviđena aktivnost izvodi se korištenjem materijala, tzv. kutija, koje nabavljaju roditelji učenika, poput udžbenika i ostalih materijala za učenje. Iako ovi materijali omogućuju realizaciju jednostavnih praktičnih vježbi, ujedno je osiguravaju suradničke aktivnosti učenika, već isključivo pojedinačne. S obzirom da se nastava izvodi s cijelim razrednim odjelom, praktičnu aktivnost je vrlo teško sigurno realizirati, provesti evaluaciju iste te provesti potrebnu refleksiju i zaključivanje teme, što ovu nastavu čini izuzetno složenom. Ujedno se izvođenjem nastave svaki drugi tjedan gubi kontinuitet rada s učenicima. Zbog niske zastupljenosti predmeta u aktualnom nastavnom planu i organizacije rada s cijelim razrednim odjelom nije moguće uspješno realizirati program uz pomoć aktivnosti koje su predviđene istim. Takav način organizacije i realizacije nastave ujedno onemogućuje siguran rad učenika te prisiljava učitelja da vrednuje prvi doticaj učenika s tehnikom i tehnologijom (nema ponavljanja i uvježbavanja), što je nedopustivo i pedagoški neprimjereno (učenik nema „pravo na pogrešku“). Iako su aktualnim Državnim pedagoškim standardom propisani prostorni uvjeti za realizaciju nastave radno-tehničkog područja, nastava tehničke kulture se najčešće izvodi u neprimjerenim učionicama koje se često dijele s drugim predmetima ili područjima. Kao rezultat stvarne realizacije programa vrijedi istaknuti izostanak i/ili neizvedivost smislenih učeničkih aktivnosti, slabu korelaciju sadržaja s ostalim područjima i predmetima, onemogućenu suradnju i socijalizaciju učenika te nemogućnost njihova inovativnog i kreativnog izražavanja i razvoja.
Iako je u navedenom nastavnom planu i programu izrijekom navedeno kako se program tehničke kulture sastoji od triju dijelova: temeljnog programa, izbornog programa i izvannastavnih djelatnosti, izborna nastava tehničke kulture do sada još nije podržana od strane nadležnog Ministarstva, čime je uvelike narušeno načelo izbornosti. Naime, procedura pokretanja izbornog programa tehničke kulture od 5. do 8. razreda pokrenuta je prije 3 godine i prošla je javnu raspravu, ali postupak za uvođenje iste nikada nije dovršen. S obzirom na jedinstvenost tehničkog nastavnog područja, u kojem se određena skupina učenika zasigurno želi afirmirati, izostanak izborne nastave tehničke kulture onemogućava primjereni razvoj takvih učenika te formalno priznavanje takve afirmacije.
Kao što je prethodno istaknuto, organizacija i realizacija nastave tehničke kulture je izuzetno složena za pripremanje i izvođenje, pri čemu se ovakva složenost ne priznaje učiteljima, već se njihova smatra jednakovrijednom satnici onih učitelja čije pripremanje, organizacija i način realizacije ne iziskuje ovakav napor i složenost. Uzevši u obzir malu satnicu i većinu škola u RH u kojoj jedan učitelj ne može popuniti vlastitu satnicu u jednoj školi, već radi u dvije ili više, izvjesno je kako je pozicija učitelja tehničke kulture nezavidna. Sve to utječe na nisku popularnost ovog zanimanja, manjak kompetentnih učitelja te uključivanjem u ovu nastavu pojedinaca različitih profila i bitno niže formalne kvalifikacije od potrebne i izvorno propisane.
Izostanak tehničkog područja nastave i razvoja tehničkih kompetencija u integriranoj nastavi (od 1. do 4. razreda), u kojem se naglasak stavlja na umjetničke, a ne tehničke kompetencije, uvelike otežava daljnji razvoj tehničkih kompetencija učenika u predmetnoj nastavi. U općem srednjoškolskom obrazovanju razvoj ovih kompetencija izostaje u potpunosti, što ističe problem povezivanja i integracije spoznaja iz prirodoslovlja, matematike i informatike sa stvarnim svijetom. Posljedica toga je visoka razina učeničkog nerazumijevanja sadržaja iz navedenih područja, razvoj neprimjerenih vrijednosnih odnosa prema stvarnom svijetu te izostanak razvoja tzv. anticipacijskih kompetencija učenika, koje u osnovi uključuju predviđanje posljedica vlastite aktivnosti, brzu prilagodbu novim okolnostima te sposobnosti rješavanja problema.
2. Znanstvena argumentacija važnosti tehničkog odgoja i obrazovanja
Važnost i komparativna prednost tehničkog nastavnog područja u odnosu na druga područja i predmete ogleda se ponajprije u integraciji spoznaja iz različitih predmeta i područja (prirodoznanstvenog, jezičnog, umjetničkog, društvenog) te u razvoju sustavnog (sistemskog) pristupa rješavanju problema, pri čemu učenici pažnju podjednako usmjeravaju na rješavanje pojedinih segmenata problema, ali i na cjelinu rješenja problema (proizvoda-uratka, njegove funkcionalnosti, izgleda itd.). Drugim riječima, pri oblikovanju, razvoju, izradi, istraživanju, ispitivanju, inoviranju proizvoda-uratka ili tehnologije učenik nužno treba primijeniti prirodoznanstvene osnove na temelju kojih nešto funkcionira, osnovnu tehnologiju (postupke, procese i načine kako se nešto radi), osnovna matematička znanja i vještine za obavljanje temeljnih proračuna, konkretne tehničke (inženjerske) vještine potrebne za izvođenje takvih aktivnosti, socijalizacijske i komunikacijske vještine za obavljanje aktivnosti u suradnji s drugim učenicima te voditi računa o vlastitoj sigurnosti, ali i društvenoj, humanističkoj i ekološkoj razini aktivnosti (čemu to što radi koristi njemu i drugima, kakav je učinak tog artefakta ili tehnologije na njega, zajednicu i okoliš, kako proizvod može prezentirati ili eventualno plasirati na tržište, kako to što radi može utjecati na gospodarstvo, održivost društva ili prirodno okruženje itd.)
Tehnički odgoja i obrazovanja argumentaciju vlastitog smisla i značenja ima i u filozofiji, ali i u psihologiji. Filozofska argumentacija ističe težnju svakog pojedinca, pa tako i učenika u školi, za samoostvarivanjem, dok psihologijska kaže kako samo „izradom proizvoda“ (neovisno o kakvom se proizvodu radi) učenik otkriva vlastite mogućnosti i sposobnosti, kao i vlastite putove učenja. Stoga ova nastava učenicima pruža mogućnost da jasno vide „plodove“ vlastite aktivnosti te da putem takvih aktivnosti uoče vlastite sklonosti, mogućnosti i interese. Naravno da će učenici koji su prirodno skloniji tehnici i tehnologiji biti motiviraniji od onih koji to nisu, ali će svatko od njih imati priliku sudjelovati u aktivnostima na svoj način i tako dati svoj doprinos u skladu sa svojim sklonostima: oni s višom razinom kognitivnih sposobnosti će bolje razraditi ideju ili proračun, oni spretniji s alatima, strojevima i priborom će biti bolji u izradi ili oblikovanju proizvoda, dok će oni verbalno i socijalno „spretniji“ biti bolji u prezentiranju i u „poduzetničkim“ aktivnostima. Samo takav proces u kojem se svaki učenik u određenom području ili segmentu aktivnosti može samoostvariti doprinosi i razvoju njegova jedinstvenog načina na koji uči (samoučenja) i razvija se te tako izravno doprinosi i razvoju njegove samosvijesti, jer samo osobni uspjeh motivira dijete za učenje i osobni napredak.
Razvoj inovativnosti i kreativnosti (stvaralaštva) je još jedna argumentacija koja tehničko nastavno područje ističe iznad ostalih. Naime, iako je kreativnost u osnovi misaona aktivnost, nije ju moguće razvijati predavanjem, verbalnom „indoktrinacijom“ ili tzv. „misaonom gimnastikom“, već isključivo aktivnostima na stvaranju tvorevine, proizvoda ili artefakta bilo koje vrste, neovisno o području djelovanja. Dakle, nema razvoja inovativnosti ni kreativnosti učenika bez stvaranja, a najbolji način za to jest stvaranje nečega što je vidljivo i opipljivo. Tek nakon puno takvih aktivnosti kod pojedinih učenika se u glavi počnu „rađati“ mnoge suvisle, argumentirane i provedive ideje i načini za njihovu realizaciju. Drugim riječima, iskustvo s artefaktima iz „stvarnog svijeta“ i vlastito stvaranje artefakata mogu, samo kod određenih učenika, potaknuti mogućnosti inoviranja postojećeg ili stvaranja nečeg novog. Ovakvo iskustvo je prava podloga i za razvoj kritičkog razmišljanja, jer bez stvarnog iskustva učenik može imati samo stav o nečemu, koji ne mora biti utemeljen u stvarnosti, već predstavlja njegovu osobnu fikciju ili nametnuto uvjerenje, što nije osnova za razvoj kritičkog razmišljanja.
Još jednu važnu znanstvenu argumentaciju nude suvremene neuroznanstvene spoznaje. Dakle, suvremena neuroznanstvena istraživanja potvrđuju dugo prisutne teorije priznatih autora kako je mozak učenika pri radu s različitim artefaktima ili pri njihovom stvaranju aktivan bitno više nego pri memoriranju izgovorenih ili zapisanih činjenica. S obzirom da je ljudski mozak jedan od mnogih organa u tijelu, koji se razvija u skladu s aktivnostima čovjeka, izvjesno je kako praktične aktivnosti u školi, kakve se trenutno realiziraju uglavnom u nastavi tehničke kulture, izravno doprinose kognitivnom razvoju učenika. S obzirom na to da je vrijeme za takav razvoj biološki vrlo ograničeno (određene sposobnosti se mogu razvijati samo do završetka puberteta), jasno je kako u školi treba intenzivirati različite praktične aktivnosti učenika, što su zemlje poput Irske, Finske, Novog Zelanda, Australije, Hong Konga, Austrije, Velike Britanije i mnoge druge već odavno prepoznale. Dakle, potpuni razvoj ljudskog mozga nije moguć bez sinkronizirane psihomotorne i intelektualne aktivnosti, što tehnički odgoj i obrazovanje čini jedinstvenim područjem u kojem se takva aktivnost odvijaju, osobito pri smislenom oblikovanju i izradi proizvoda, pri istraživanju tehnike i tehnologije, pri ispitivanju materijala i artefakata, pri smislenoj uporabi tehničkih tvorevina, pri inoviranju tvorevina ili tehnologije te prilikom rješavanja tehničkih problema.
Nadalje, povezivanje sa „stvarnim svijetom“ smatra se još jednom od komparativnih prednosti tehničkog odgoja i obrazovanja, jer jedna od temeljna svrha tehnike je u primjeni tehničkih i drugih spoznaja za olakšavanje života ljudima u cjelini – od svakodnevnih poslova u kućanstvu, poslova na radnim mjestima, do održanja gospodarstva, društva i prirode kao homogene i održive cjeline. Dakle, tehničko nastavno područje u bilo kojem sadržaju kojeg obrađuje nudi poveznicu, kako s prirodoznanstvenim i drugim spoznajama, tako daje i uvid u „stvarni svijet“. Uostalom, kako god se tehnika i tehnologija budu razvijale uvijek će netko trebati graditi prometnice i druge građevine, proizvoditi i prerađivati hranu i odjeću, proizvoditi različite proizvode široke potrošnje i popravljati iste, projektirati i izvoditi različite instalacije, graditi i održavati različita postrojenja, projektirati i održavati različite tehničke sustave itd.
U konačnici, stanovita selekcija, „regrutacija“ i pripremanje učenika za nastavak obrazovanja i karijerno usmjeravanje u tehničkom području ostaje i nadalje bitna funkcija tehničkog odgoja i obrazovanja. Naime, u Republici Hrvatskoj se više od 50% učenika opredjeljuje za srednjoškolsko strukovno tehničko obrazovanje i nastavak karijere u nekom tehničkom zanimanju. Žalosna je činjenica kako velik broj učenika takvo obrazovanje nastavlja kao nužnost, jer svojim dotadašnjim uspjehom ili sposobnostima nisu mogli upisati neku od gimnazija. S druge strane, u gimnazijskom obrazovanju izostaje razvoj tehničke pismenosti i tehničkih kompetencija učenika, što nije slučaj u visoko razvijenim zemljama, te one tako ne čine prikladnu podlogu za visokoškolsko inženjersko obrazovanje, koje gimnazijalci najčešće upisuju. Ovakvo stanje ne pruža primjerenu podlogu ni za kvalitetno obrazovanje za zanimanja u tehnici i proizvodnji niti za obrazovanje inventivnih inženjera, što uvelike narušava razvoj poduzetništva i gospodarstva u cjelini. Intenziviranjem tehničkog odgoja i obrazovanja u nastavnim planovima općeg i obveznog obrazovanja otvaraju se mogućnosti tehnički darovitim učenicima za daljnji karijerni razvoj u ovom području te tako i mogućnosti za tehničko-tehnološki razvoj zemlje. S obzirom na demografske, tradicijske i kulturološke posebnosti Hrvatske, ovakav razvoj nema alternativu, jer bez tehnološkog nema niti gospodarskog rasta ni blagostanja.
3. Načini realizacije nastave tehnike
Svaka nastava tehnike se u svojoj osnovi realizira primjenom određene konceptualizacije tehničko-tehnoloških spoznaja ili određenog modela te primjenom primjerenih metoda, pristupa, strategija i aktivnosti (iskustava) učenika. Na osnovi takvih iskustava učenici stječu važna prešutna znanja (ono što učenik može stvarno napraviti, učiniti primjenom znanja i vještina), eksplicitna znanja (ono što se može verbalizirati) te uključena znanja (pronalaženje i primjena normi, standarda, pravila koja se ne uče napamet). U osnovi, sustav tehničkih spoznaja uvijek čini određeni materijal (tvarna materija), koja se oblikuje uz pomoć sredstava (alati, strojevi…), za što je potrebna informacija (crteži, dokumentacija, program…) i energija, a sve to se odvija po određenim pravilima (tehnologija, standardi – tzv. uključena znanja). Uz to, sve se aktivnosti provode zbog nečega konkretnoga, povezanog sa stvarnim svijetom (svrhe, smisla, cilja) u čemu sudjeluje čovjek (koji sredstva treba koristiti sigurno te zaštititi svoje zdravlje i dignitet), a sam proces ima svoje posljedice na čovjeka, zajednicu, društvo (boljitak, novac, moć), ali i na okoliš (trošenje resursa i energije, zagađivanje okoliša) pri čemu treba pronaći odgovarajuću ravnotežu – održivost (jer svi žele proizvode tehnike, sve blagodati tehnike i tehnologije te stalni napredak, dok s porastom broja stanovnika dolazi i do narušavanja prirodne ravnoteže, što problem održivosti i održivog razvoja stavlja u prvi plan).
Ipak, unatoč ovakvoj ili nekoj drugoj konceptualizaciji tehnike, navedeni sadržaji se ne poučavaju predavačkom nastavom (iako je u pojedinim etapama ovakva nastava uvijek prisutna), već se primarno realiziraju tzv. iskustvenim učenjem. Drugim riječima, sigurne te dobro organizirane i moderirane praktične aktivnosti učenika su osnovica za razvoj, kako znanja i vještina, tako i samostalnosti, odgovornosti te socijalizacijskih i komunikacijskih sposobnosti učenika (odgojnih vrijednosti). U praksi ove nastave se stoga didaktički prerađuju aktivnosti iz stvarnog svijeta, koje obuhvaćaju tehničko oblikovanje (dizajn), rješavanje tehničkih problema, inoviranje tvorevine i razvoj tehničkog izuma, sustavni (sistemski) pristup te proizvodnja (izrada) tvorevina. Aktivnosti učenika u takvoj nastavi se tako svode na procjenu, komunikaciju, modeliranje, generiranje ideja, istraživanje i ispitivanje artefakata tehnike, proizvodnja (izrada) tvorevina te dokumentiranje. Danas se stoga u ovoj nastavi za početno učenje primjenjuju jednostavnije predvježbe i izravno vođene praktične vježbe (prvo eksperimentiranje s tehnikom), koje se ubrzo nadograđuju različitim tzv. kontekstualnim pristupima nastavi. Ovi pristupi uključuju projektnu nastavu (po modelu od ideje do proizvoda), problemsku nastavu (koja se često kombinira s izradom fizičkog rješenja problema), tzv. uslužno učenje (pri kojem učenici izrađuju proizvod ili rješavaju određeni problem za potrebe „stvarnog svijeta“), stručne ekskurzije (izravni uvid u tehničko-tehnološku, radno-socijalnu i proizvodno-ekonomsku stvarnost) itd. Većinu takvih aktivnosti učenici realiziraju po skupinama ili timovima, a svaka aktivnost treba završiti učeničkim predstavljanjem tvorevine, proizvoda, rezultata i cjelokupne aktivnosti. Prilikom takvog predstavljanja uvijek se provodi određena diskusija, rasprava ili debata; refleksija aktivnosti (kako su se te aktivnosti odrazile na učenika i njegova postignuća); te se provodi tzv. autentična evaluacija (ocjenjuje se kakvoća onoga što je učenik konkretno napravio), te kako je to predstavio, kakve odgojne vrijednosti je usvojio i koju razinu stvarnih znanja je iskazao.
Uz sve navedeno, pri razradi navedenih aktivnosti u okviru kurikuluma te osobito u preporukama za razvoj operativnog nastavnog plana i programa ove nastave, potrebno je voditi računa o razvojnim mogućnostima učenika u pojedinoj razvojnoj dobi. U pravilu, dob učenika 5. i 6. razreda obilježava razvojna etapa tzv. konkretnih operacija (učenik manipulira konkretnim artefaktima i vidljivim operacijama), dok se u 7. i 8. razredu postupno, uz konkretne, uvode i apstraktne operacije (iako većina ljudi nikad ne dosegne ovu razinu, zbog čega svi učenici, unatoč trudu i radu, ne mogu postići očekivano u određenim predmetima i područjima). Stoga se u 5. i 6. razredu najčešće sastavljaju konstrukcije ili proizvodi iz gotovih elemenata te dizajniraju i izrađuju jednostavni proizvodi od materijala koje je lako obrađivati. Pri predstavljanju takvih uradaka uvažavaju se njihova vlastita i jedinstvena (idiosinkratska) objašnjenja istih, koja su često netehnička te se vrlo postupno tako stečene spoznaje modeliraju i stavljaju u određeni sustav. U 7. i 8 razredu se intenzivira istraživanje i ispitivanje artefakata ili tehnologije, dizajniraju se vlastiti proizvodi (primjenom strožih tehničkih standarda i pravila), rješavaju se složeniji tehnički problemi, pokušavaju se inovirati postojeći proizvodi ili tehnologije, izvode se i predstavljaju složeniji projekti (od ideje do proizvoda), ali se vrlo oprezno uvode visoko apstraktne tehničke operacije i spoznaje (npr. one povezane s funkcijama pojedinih elektroničkih elemenata i sklopovlja, s programiranjem robotskog sklopovlja i sl.), jer svi učenici neće moći ovladati takvim spoznajama. Unatoč tome i takvi učenici će spoznati i naučiti uvažavati međusobne različitosti te se iskazati u onome u čemu su dobri (organizatori, operativci, predstavljači, poduzetnici…), što treba biti osnova za vrednovanje njihove aktivnosti. U svim navedenim aktivnostima učenici trebaju koristiti primjerena i dostupna sredstva, materijale i tehnologiju, pri čemu ne treba izbjegavati niti računalnu tehniku i tehnologiju, ali na način da im ona olakšava, ubrzava ili čini rezultate aktivnosti boljima. Na taj način takva tehnologija postaje sredstvo koje se utilitarno koristi, a ne predmet fiksacije ili „obožavanja“. Tako se, uporabom dostupnih i primjerenih (često i besplatnih) aplikacija računalo može koristiti za oblikovanje (crtanje i dizajniranje) proizvoda, upravljanje dostupnim strojevima i napravama, programiranje različitih sučelja i sklopovlja, međusobnu komunikaciju i razmjenu sadržaja povezanog s aktivnostima u nastavi, opisivanje vlastite aktivnosti i/ili rezultata aktivnosti, izradu materijala za predstavljanje vlastitih rezultata te za samoučenje uz pomoć prikladnih animacija i simulacija tehničkih tvorevina i tehnologije.
4. Zaključno mišljenje i preporuke
Na temelju iznesene kratke analize stanja, argumentacije važnosti tehničkog područja za razvoj učenika te smjernica za realizaciju nastave i razvoj kurikuluma tehnike, glavne preporuke mogu se svesti na nekoliko ključnih segmenata. Kako osnovnu pretpostavka uspješnog razvoja tehničkih kompetencija učenika čini i vrijeme potrebno za razvoj istih, u nastavnom planu osnovnoškolske nastave potrebno je povećati satnicu temeljne nastave tehničke kulture na najmanje 2 sata tjedno. Stoga i pri cjelovitoj reformi školstva treba krenuti od ovakvog vremenskog okvira. Uvažavajući načelo izbornosti, učenicima je potrebno osigurati mogućnost izbora i tehničkog nastavnog područja, primarno zbog onih učenika koji pokazuju sklonosti i interes ka istom. Izbornu nastavu iz ovog područja potrebno je osigurati tijekom cjelokupnog općeg odgoja i obrazovanja (osnovnoškolskog i srednjoškolskog). Jedino tako će se osigurati primjerena povezanost sa stvarnim svijetom te razvijati temeljne tehničke kompetencije onih učenika koji svoje daljnje obrazovanje i karijeru žele graditi u inženjerstvu. Pri realizaciji nastave potrebno je osigurati minimalne sigurnosne standarde potrebne za realizaciju specifičnih tehničkih aktivnosti. Ovi standardi, uz one propisane pravilnicima, uključuju i ograničavanje broja učenika s kojima se istovremeno smiju provoditi praktične aktivnosti te primjerene materijalne i prostorne uvjete u kojima se takve aktivnosti ostvaruju. Stoga bi istovremeni rad trebalo ograničiti na pola razrednog odjela ili brojčano, dok bi prostor u kojem se takve aktivnosti izvode, zbog specifičnih sigurnosnih zahtjeva, trebao biti korišten isključivo za nastavu tehničkog područja.
Zbog navedene složenosti pri pripremanju, organizaciji i realizaciji ovakve nastave, učiteljima i nastavnicima koji je izvode takvu složenost treba i formalno priznati, te tako stvoriti primjerene uvjete za njihov rad, ali i za selekciju i produkciju prijeko potrebnih kompetentnih učitelja i nastavnika. Pri samom razvoju kurikuluma nastave tehnike, važno je predvidjeti preporučenu konceptualizaciju tehničko-tehnoloških sadržaja i aktivnosti te predvidjeti realizaciju ove nastave primjenom prethodno elaboriranih metoda, načina, strategija i pristupa. Drugim riječima, veći dio nastave ovog područja trebaju činiti konkretne smislene i praktične aktivnosti učenika te rad s maketama, modelima i simulacijama, učenikovo predstavljanje vlastitih uradaka i aktivnosti te stručne ekskurzije, dok predavačku nastavu treba reducirati samo na nužno izravno poučavanje, predstavljanje problema, osnovnih artefakata, koncepata, tehnologije ili načina organizacije i realizacije aktivnosti. Uz navedeno, u nastavu treba unijeti i elemente tzv. uslužnog učenja, bilo kao suradnju s učeničkim zadrugama ili vanjskim partnerima (tvrtkama, školama, obrtnicima i sl.). U konačnici, umjesto dosadašnjeg naziva predmeta „Tehnička kultura“, možda bi prikladnije bilo predmet nazvati „Tehnika“, a dosadašnji naziv područja „Radno-tehničko“, čije korištenje i onako svi izbjegavaju (iako za to nema stvarnih razloga), zamijeniti s „Tehničko nastavno područje“.
Dr. sc. Damir Purković, prof., Znanstveno vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a, podskupina tehnika
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više