Ne znaš koji događaj ili pojava na Bliskom istoku i jugoistoku Europe, i s ovim geopolitičkim prostorom povezan, je zanimljiviji. Smjenjuju se brzo, djeluju, barem na prvi pogled, neočekivano i zbunjujuće. Vjerojatno pritom u očaj tjeraju mnoge analitičare, stručnjake, a kako li u njima „plivaju“ političari iz manjih i srednjih zemalja – tko će znati. Ovdje ću samo načiniti njihovu ad hoc inventuru, vjerojatno ne će biti ni potpuna, a ni složena po vremenu javljanja. Nemam ih namjeru podrobnije razmatrati, bit će ih zanimljivo tek staviti jednoga blizu drugoga – za početak. Odakle početi, teško je pitanje, ali ni ono nije važno, približne su starosti – mladosti, a njihov pravi značaj tek će se vidjeti, tek ćemo uživati u njemu.
Mohammed bin Salman
Najbolje je krenuti od lijepoga: saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, ne tako davno dopustio je ženama upravljanje automobilima. Izgleda da im izdavanje vozačkih dozvola malo „šteka“, ali to će doći. Lijena birokracija kao i svugdje. Još važniji je njegov potez da im dopusti otkrivanje lica – e to je već revolucija. Neki dan je izjavio nešto do sada ne čuveno – naime da Izrael ima pravo na zemlju, državu, što je u skladu s već prijašnjim zatopljavanjem odnosa između Saudijske Arabije i Izraela. Stigla je nekako u vrijeme zadnjeg obračuna Izraelaca s palestinskim prosvjednicima u kojem je bilo 17 mrtvih i stotine ozlijeđenih. U istoj izjavi je ponovno iranskog vjerskog vođu, ajatolaha Ali Hamneija, počastio komplimentom – „Hitler“. Čini mu se kako je Hitler bio i „nešto nježniji“. S njim doduše ratuje u Jemenu, Rijad je već u nekoliko navrata bio meta dalekometnih projektila koje su na saudijsku prijestolnicu ispaljivali Hutiji, iranski saveznici, a srušili ih američki „raketni zaštitari“.
Kraj rata ili rat bez kraja
Krećemo prema Siriji. Islamska država, tamo je na terenu poražena, ostali su džepovi otpora sunitske oporbe, al' i Putin kaže, kako, onako, ideološki, svjetsko-teroristički, baš i nije. Tamo su inače, pojednostavljeno, ratovali svi protiv sviju, a i u tijeku rata su se mijenjale strane. Bilo je u sirijskom ratu „letećih izmjena“ više i bržih nego u hokeju, pa ih ne ćemo ni pokušati nabrojiti. Izuzimajući sirijsku vojsku, protiv ISIL-a od domaćih snaga najžešći ratnici su bili Kurdi koje su podržavali Amerikanci, Nijemci… Hezbollah je podržavao Iran, uključivo i njegova Revolucionarna garda inače najmoćnija struktura u Iranu. I – naravno, Rusi su podržavali Bashara al-Aasada.
Neki dan je Donald Trump najavio povlačenje iz Sirije, neka se njome sada „bave drugi“, tako nekako. Ubrzo je saudijski princ zatražio da ne povlači vojnike, njih oko 2000, a američki obećani novac za obnovu Sirije, 200 milijuna dolara, vjerojatno, manje-više. Ne znam što će se na koncu dogoditi, ali ako Ameri napuste Kurde, pa makar i samo sirijske, daleko će odjeknuti to napuštanje saveznika. Inače Rusi, Bashar al-Assad i Iranci Kurde sa sjevera Iraka prepustili su na milost i nemilost sultanovu. Oni su se odatle uglavnom povukli i najavili nastavak borbe, kao i Turci njihova progona.
Trilaterala kod sultana
Stiže onda i taj dan posjeta cara sultanu. Sve se odvijalo u nebesko plavom tonu. Ne ću čitati što ta boja znači Turcima, al' znam kako je ruska vojna crvena, a i turska se zastava sva crveni. Čini se kako su s nebesko plavom car i sultan samo nebo odredili kao granicu. Za početak će Turska dobiti nuklearnu tehnologiju, položili su Erdoğan i Putin, doduše na daljinu, kamen temeljac prve turske nuklearke. Dok Rusi Turcima prodaju nuklearnu tehnologiju nešto sličnoga iz turske baze Inçilrik SAD povlače.
Drugog dana susreta pridružuje im se u Ankari, skoro bih rekao, perzijski šah Hassan Rouhani, doduše iznad njega je još i ajatolah. Dakle jedan, Erdoğan, koji poništava ostatak sekularne države, Iran je u bitnome vjerska država, pa nema niti govora o sekularizmu, dok je u Rusiji vlast sve više vjera, a oporavlja se poprilično i pravoslavlje. Tri države koje su zapravo pobijedile, toliko koliko zasad jesu, u ratu u Siriji „slažu“ mir i zalažu se za jedinstvenu državu – bez Bashara al-Assada za stolom, ili bilo kojega Sirijca. Njega zastupa Putin, Iran zastupa šijite, Hezbollah, sultan Tursku i preostalu neporaženu, sirijsku sunitsku oporbu. Dobro, mir je nekakav, ali što poslije? Gledam Tayyipa Erdoğana, djeluje mrko, namrgođeno, ljutito k'o tri stara sultana zajedno. „Šah“ Rouhani je nekako smiren pod tom bradom i haljom, a „car“ izgleda kao neki dobri Rus.
Ljutiti prevrtljivi sultan
I sultan je doista ljut, „grize“ na sve strane. Trenutno se opasno zakvačio s Grcima, „uletava“ im u zračni prostor, napada istraživačke brodove (Šifra, nafta), ili im prijeti, traži grčke otoke, a brojni su. Nedavno je po svemu sudeći oteo dva grčka graničara pa im sada sudi, ljutito prijeti Grčkoj. Kažu poznavatelji odnosi između Turske i Grčke nikad lošiji u zadnjih dvadesetak godina. Bile su u Grčkoj te antimakedonske demonstracije, a meni se sve više čini kako su one zapravo bile namijenjene Turcima. A komplikacije li, obje su države članice NATO-a, Turska i Rusija su odnedavno i ratni i energetski saveznici, a i Grci se u stražnje vrijeme sve više oslanjaju – na Ruse. Još su „dužni k'o Grčka“, ali, izgleda da će ubrzo stići neki „otpis“ olakšica, novo „servisiranje“. Kako li će to izgledati ako i Ameri i Rusi budu morali braniti grke od Turaka.
Simpatičan neki sultan, sklon promjenama, od obračuna sa svojim političkim ocem Fethullahom Gülenom. Ne tako davno haračio je po Prištini i vikao „Kosovo je Turska“, što je u određenom smislu i istina, jer mnogi Turci, računa se s potomcima i koji milijun podrijetlom su Albanci, Arnauti, Arbanasi kako su ih u određenom povijesnom razdoblju i nazivali, a protjerali ih u Tursku Srbijanci. To je, primjerice, pravi, ali albanski „kosovski mit“. Nedavno je bio u Srbiji, super je u zadnje vrijeme sa Srbijancima, ulaže, radi, gradit će, pa je čak u Sandžaku vikao „Živjela Srbija“, kako bi malo sputao tamošnje muslimane. U Beogradu mu je Ivica Dačić (žestokim Srbijancima se zaplete jezik pa kažu „Tačić“) „na uvce“ pjevao valjda neku tursku. Neki dan se pak izderao na kosovskog premijera Ramusha Haradinaja, kako je bivši, tako nekako, koji se, blago, usprotivio svom ministru unutarnjih poslova. Taj pak je bio uhitio šest turskih državljana „gilenista“ i ekspresno ih izručio Erdoğanu. Navodno su na Kosovu radili kao učitelji u Gülenovoj školi, a inače sudionici pokušaja udara protiv Erdoğana. I zbog ovoga se trese kosovska vlada, ali još više oslikava turski utjecaj na Kosovu.
Zbivalo se to nekako u vrijeme uhićenja srbijanskog političara Marka Đurića u Kosovskoj Mitrovici koje, što vrijeme više odmiče, i Srbijancima sve više sliči na predstavu, svakako opaku. Možda uvertiru, a još se ne nazire za što, koju „umjetnost“, osim što je poslužila i za jače zazivanje Rusa i svakodnevno pojavljivanje Vojislava Šešelja po srbijanskim televizijama. Tko vjerovao, tko ne, on je opet, čak i s istom retorikom, glavna srbijanska medijska zvijezda što je svakako „znak pokraj put“. Onda ta niška zračna luka, uzima se od grada i daje državi, a u blizini ruski „humanitarni“ centar kojega bi dio antieuropskih i antiameričkih Srbijanaca, vjerojatno većinskih, odmah napravio rusku bazu – s atomskim oružjem. I tako redom. Mnogo toga nisam ni spomenuo, nema mjesta, nema vremena, a i volje mi nestaje. Nekako mi žao što Kim Jong-un nije više glavna „zvijezda“, putuje, pjeva svečano večera…
Dodam li slučaj „Skripalj“ (kćer se izvukla , otac još nije) pa protjerivanje ruskih diplomata, čak šezdeset ih protjerala samo Amerika, nekako se sve više zagrijava „hladni rat“. I onda Trump nazove Putina i pozove u Washington, pa ti sad vidi „koliko je (još ostalo) sati“.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više