Hrvatski Fokus
Hrvatska

Hrvati pod KOS-ovim krilom

Branko Mamula je 1987. pokrenuo preustroj vojnih oblasti bivše Jugoslavije u kojemu je Hrvatska rascijepljena

 
 
Pred nama je nova knjiga vrsne novinarke, publicistice, scenaristice i redateljice dokumentarnih filmova Višnje Starešine. Do ove knjige koju predstavljamo, Hrvati pod  KOS-ovim krilomZavršni račun Haaškog suda, Avid media – Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb., 2017.) Starešina je objavila sljedeće knjige: Vježbe u laboratoriju Balkan, Haaška formula iEU u 100 koraka. Scenaristica je i redateljica dokumentarnih filmova: Treći pohod (o infiltraciji Al Qa'ide i radikalnog islama u ratnim zbivanjima BiH od 1992. do 1995), Zaustavljeni glas (o posljednjima danima Vukovara i stradanjima ranjenika i civila iz vukovarske bolnice) te Neprijatelj naroda (o žrtvama komunističkih vlasti poslije Drugoga rata). Brojni su njeni tekstovi objavljeni u dnevnim i tjednim novinama (kolumne), na portalima…
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/04/172588.jpg
Sudjeluje na simpozijima, tribinama, radijskim i televizijskim emisijama. Tematski opus Starešine pretežito je vezan uz političke teme iz hrvatske prošlosti, napose 20. stoljeća te uz aktualna svakodnevna događanja u hrvatskoj stvarnosti u domovini te bližem i daljnjem okruženju. Čitajući njene knjige, tekstove, gledajući dokumentarne filmove, treba reći da se radi o našoj najznačajnijoj osobi koja na znanstveno-analitički način istražuje teme, i to na vjerodostojan i istinit način, ništa ne skrivajući/ prikrivajući/ zanemarujući – već uvijek s nakanom pružiti javnosti istinu i samo istinu. No, Starešina dobro znade uzroke i posljedice hrvatskih tragedija u obje Jugoslavije te strahote koje su zapale hrvatski narod, njegovu državu i njene građane uzrokovane starim i novim (trajnim) velikosrpskim ciljevima, od Garašninovog Načertanija, do Memoraduma SANU-a i velikosrpskih pohoda na Hrvatsku, BiH i Kosovo, pa sve do novoga Načertanija, kojemu danas opetovano kumuju SANU-u, srbijansko rukovodstvo na čelu s Vučićem i ono iz Bosne s Miloradom Dodikom. Uz zorne osobne karte tih zbivanja Starešina nikada ne ostaje samo na sadržaju i analitici, već ukazuje, upozorava, savjetuje; drži sve dobronamjerne, a napose hrvatske vlasti i dužnosnike, u situaciji nužnog opreza kod donošenja odluka i postupaka. Ne zanemaruje kategoriju vremena, geopolitičke okolnosti, lažne ili iskrene prijatelje, zakulisne igre, prevrtljivost država, političara, udruga, medija, obavještajnih službi… Višnja Starešina je doista istinski svjedok vremena, svjedok i kreator objašnjavanja pojava – kojoj treba vjerovati, zato što svojim istinitim i vrijednim štivom ostavlja duboke tragove.
 
Knjigu koju predstavljamo Starešina je podijelila u 11 poglavlja: Haaška pravda: lice i naličje; Sud i službe; Vukovar: Slučaj koji se nije smio riješiti; Istragom protiv istrage – Lašvanska dolina i sjeverna Hercegovina; Kako je odgovornost za srpske logore skrenuta u slijepu ulicu; Posljednja uloga Slobodana Miloševića: Preko Haaga u mit; Vukovarska travestija, Srebrenički genocid na KOS-ovoj adresi; Učitelji i učenici – čuvari tekovina revolucije; Hrvati pred sudom; Hrvatska šestorka u Haagu; Epilog. Autorica je priložila veoma vrijedne izvore podataka (knjiga na hrvatskom i stranim jezicima, dokumente sudskih i inih tijela, izjave pojedinaca – sudionika događaja, itd.) te Kazalo imena. Knjiga ima 320 stranica.
 
Kako siješ (ili ne siješ) tako ćeš i žeti
 
Već iz uvodnih napomena vidljivo je zašto je autorica upravo ovako naslovila svoju knjigu, a mi bi dodali i dopunjenu staru poslovicu koju stavljamo na mjesto uvodnika ovoga poglavlja. Naime, veoma jasno ukazuje na zadaću hrvatske države, kao i svake druge u međunarodnim procesima u kojima, na izravan ili neizravan način, sudjeluje. „Jer dužnost je države i njenih institucija zaštiti sebe i one koji su je stvarali od politički upravljanih procesa, osigurati da procesima za ratne zločine nad Hrvatima te procesima za ratne zločine koji se vode protiv Hrvata ne upravljaju baš najizravniji ratni protivnici i njihove obavještajne službe. A univerzalna je dužnost bila: zaštititi temeljne pravne standarde kaznene odgovornosti kakvi se primjenjuju u civiliziranom svijetu. To se nije dogodilo. Hrvatska država u tom procesu nije sudjelovala“, str. 11.
 
I dalje: „Kako povjerovati da će pet godina poslije, nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana hrvatska država posve kapitulirati, nestati pred trećerazrednim  činovnicima, skupljenim zbrda-zdola u ad hoc Sudu u Haagu? Da će Oluja biti jedina vojna operacija optužena pred  Haaškim sudom? Da će završnicu rada Haaškog suda, kao krunski proces, obilježiti pravomoćna presuda tzv. hrvatskoj šestorki, čija optužnica inkriminira cijelu hrvatsku državu i gotovo sve Hrvate u BiH za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu progona Muslimana/Bošnjaka u BiH? Da hrvatska država trinaest godina neće učiniti ništa kako bi zaustavila takvo političko upravljanje procesom? Dugo nisam mogla povjerovati da država može tako nestati iznutra“ (str. 12.).
 
Tko je bio zainteresiran za ovakvo dijeljenje pravde u Haagu?
 
U svih 11 poglavlja Starešina pokazuje tko je sve kumovao, kako kaže u nestajanju države iznutra? Za provođenje pravde na Haaškom sudištu nisu odviše bili zainteresirani ni Francuzi, ni Nijemci, Amerikanci su imali druge vanjskopolitičke i geostrateške probleme… Jedini su istinski interes imali Britanci koji su se djelatno trudili zaštiti interese agresorske Srbije za buduću ulogu regionalnog okupljanja država Balkana pod njenim vodstvom. To su napose činili preko sudskog tužiteljstva, napose njihova pouzdanika Australca Grahama Blewitta, glavnog operativca Ureda tužiteljstva i Richarda Goldstona s nakanom stvaranja političke klime o tzv. podjeli krivnje sudionika u ratu! I ne daj Bože da se govori o genocidnim postupcima srpskih vlasti, ni u Hrvatskoj, BiH, ili bilo gdje drugdje, npr. Kosovo. Znalo se što se smije a što ne rješavati s time da optužbe ne dostignu vrhove zločinačkog srbijanskog vojnog i političkog stroja. U toj niski bila je brojna ekipa, s manje ili više podudarnog slaganja, od Carle del Ponte, Louise Arbour i drugih. Srpske obavještajne službe, (KOS i srpska služba bezbednosti) imale su važnu ulogu u davanju lažnih informacija sudištu u Haagu, a u tome su sudjelovali njeni članovi proistekli i iz njihovih operacija u Hrvatskoj (Labrador, Opera, Proboj I. i II. Starešina spominje generala Aleksandra Vasiljevića, Ljubišu Bearu, Sefera Halilovića i druge, npr. Savu Štrpca, ali za, najznačajnijeg  glede strateškog velikosrpskog planiranja ističe admirala Branka Mamulu. Za njega kaže da je doista bio učitelj svim velikosrpskim obavještajcima.
 
Starešina navodi kako je Mamula 1987. pokrenuo preustroj vojnih oblasti bivše Jugoslavije u kojemu je Hrvatska rascijepljena. Time su zapravo počele vojne pripreme na već iscrtanu granicu Velike Srbije: Karlobag – Karlovac – Virovitica. Starešina nam daje i podatke o rasprostranjenosti Udbe i KOS-a diljem države, od kojih su mnogi njeni članovi ostali na stalnoj vezi sa Aleksandrom Vasiljevićem, a dio njih zauzimao je istaknute pozicije u novoformiranim državama, i to u svim područjima društvenog življenja.  No, ratno djelovanje KOS-a haaško tužilaštvo nije ni pokušalo istražiti, a ni Hrvatska nije izrazila protest zbog toga! Jedan od ciljeva haaškog sudstva i njegovih istaknutih protagonista (pod bitnim britanskim utjecajem) bio je difamirati hrvatsku državu, Hrvate u BiH, osvetiti im se i kazniti ih za razbijanje stare i onemogućavanje stvaranja neke nove Jugoslavije (str. 270.) te skinuti i spustiti odgovornost s ključnih ljudi u Jugoslaviji i JNA, na pojedince što nižega ranga. Na veoma plastični način Starešina to pokazuje na primjerima pokolja u Vukovaru i Srebrenici.
 
Dakle, mogu odgovarati izvršitelji – teritorijalci, paravojne postrojbe, pijani rezervisti, pa i zapovjednici zločina, ali ne viši rang političke i vojne vlasti, koji je pripremao operacije, a da tobože s njima nema nikakve veze. I glede djelovanja KOS-a i ostalih obavještajnih službi prema haaškom sudištu, kao i srpskih metoda prikrivanja odgovornih za zločine, Hrvatska je uglavnom šutjela. Ili je preko državnog tužitelja Mladena Bajića dala Srbiji jurisdikciju za sankcioniranje zločina nad vukovarskim braniteljima i civilima. Sramotno.
 
O neodgovornosti hrvatskih vlasti govori i neovlaštena predaja haaškom  tribunalu hrvatskih dokumenata od tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića, na opće njihovo čuđenje. Ni Bajić ni Mesić (miljenici Carle del Ponte) za taj čin, koji bi se u civiliziranim zemljama zvao čin  veleizdaje, nisu ni pozvani objasniti ga, a kamoli da budu pozvani na odgovornost. Evo što o tome piše bivši agent CIA-e John Cencich u svojoj knjizi The Devil's Garden, str. 38.): Operacija „Sivi soko“ uključivala je hrvatske predsjedničke arhive, arhive HVO-a, i dosjee hrvatske obavještajne službe HIS-a. Kao UN-ovi istražitelji imali smo pristup bez presedana, koji je dogovoren na najvišoj razini, između hrvatskog predsjednika (S. Mesića, op. a.) i glavne tužiteljice UN-ovog tribunala. To nam je omogućilo vrlo dubok ulazak u materiju koja se izravno tiče suvereniteta jedne neovisne države“.
 
Starešina spominje kako Hrvatska u vrijeme vladavine dvojca Mesić – Račan nije reagirala ni na srbijansko donošenje zakona o procesuiranju ratnih zločina, što pokazuje novu neodgovornost ondašnjih vlasti: „Donošenje zakona kojim si je Srbija prisvojila nadležnosti Haaškog suda, ulogu univerzalnog tužitelja i suca za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije prošlo je bez riječi prigovora, a kamoli prosvjeda službenih hrvatskih institucija, prije svega Državnog odvjetništva i Ministarstva pravosuđa. Istinski dometi i namjere tog zakona prepoznati su u Hrvatskoj tek desetak godina kasnije, kada su se srpski sudovi počeli koristiti nadležnostima zakona iz 2003. godine, postavljajući se kao univerzalni sudac za ratne zločine na tlu Jugoslavije“. (str. 155). Kako to da su hrvatske institucije procesuiranje zločina na Ovčari prepustile Beogradu i Haagu? Rezultate danas znamo. Znamo i odgovorne.
 
Koje su zadaće Bošnjakovićeve radne skupine i Ministarstva?
 
Vraćajući se na pitanja s početka knjige Starešina upozorava da su cijelo vrijeme hrvatska država i institucije bile u najboljem slučaju promatrači  zbivanja – tuđih poteza i operacija, a u najgorem kao ekspoziture stare KOS-ovske mreže. Ono što nisu uspjeli Savo Štrbac  i srpske obavještajne službe, učinile su tzv. hrvatske vlasti na čelu sa Stipom Mesićem i Ivicom  Račanom u velikim čistkama hrvatskih vojnih zapovjednika 2000. godine. Kako kaže autorica pometeni su  gotovo svi zapovjednici stasali u ratu, na zapadnoj ratnoj doktrini, a u zapovjedni vrh HV-a vraćeni su doktrina, duh i personal bivše JNA, dok su oni gurnuti na marginu društva nad kojima je visio mač progona za ratne zločine. Zamislite taj popis: Ante Gotovina, Damir Krstičević, Rahim Ademi, Miljenko Filipović, Stanko Sopta, Zlatan Mijo Jelić, Željko Glasnović, Mladen Markač, Janko Bobetko i brojni drugi.
 
Zar je onda čudno kako je na kraju djelovanja Haaškog tribunala završila presuda i sudbina generala Slobodana Praljka i njegovih kolega. Ništa nije slučajno. Kako se cijelo vrijeme u nas nije ništa sijalo, osim korova, nije se moglo ni ništa žeti. Ostaje korov koji bi trebalo raščistiti kako bi se moglo sijati. Naposljetku, ministar pravosuđa Bošnjaković i njegovo Ministarstvo preuzeli su obvezu  utvrditi uzroke presude hrvatskim domoljubima iz BiH i eventualnu odgovornost institucija i pojedinaca za neadekvatno djelovanje, propuste ili nešto treće?! O njihovu radu ništa ne znamo, a pitanje je hoćemo li i kada nešto saznati! No, ako nešto rade na toj zadaći, svakako bi trebali uzeti u obzir istinitu povijest sramne uloge hrvatskih institucija i pojedinaca, i drugih spomenutih – kao izravnih krivaca, koju nam na dokumentaran i argumentiran način u svojoj knjizi prikazuje Višnja Starešina.
 

Mr. sc. Mijo Ivurek

Povezane objave

AFORIZMI – Zvijezde na nebu

HF

Projekt izjednačavanja žrtve i agresora

HF

Sve je upitno kod Predraga Matića Freda

HF

Igre bez granica

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više