Ivo Goldstein demantira oca Slavka

Slavko Goldstein: »Logor je osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu Jasenovac i postojao je dvije godine«

 

 

Sad već pokojni partizanski prvoborac (politički komesar), povjesničar i publicist Slavko Goldstein, u emisiji OTV-a 2 u 9, emitiranoj 26. 1. 2004. godine u 21 sat, na pitanje voditelja Romana Bolkovića o postojanju poratnog logora Jasenovac rekao je među ostalim: „…Na području 'Spomen područja Jasenovac' nije više bilo logora, on je uništen, ali je jedan logor osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu Jasenovac i postojao je dvije godine. Imamo iskaze logoraša… zapovjednika… mještana Jasenovca…“ (prijepis s VHS snimke emisije). Uz to je dodao kako se cijela stvar treba istražiti i potom objelodaniti istinu. Emisija je išla uživo i zasigurno nisam bio jedini koji je to čuo, s tim što sam spomenutu emisiju i snimio na VHS kazetu. Dakle, S. Goldstein jasno govori O LOGORU – a ne „radnoj skupini“ ili čemu sličnom, potvrđuje kako postoje iskazi mještana, logoraša i zapovjednika logora.

Godinama poslije, isti je publicist u svojim nastupima u medijima s indignacijom to poriče i odbacuje svaku mogućnost postojanja bilo kakvog poslijeratnog logora na području Jasenovca. Demantirao je sam sebe – iz kojih razloga nije mi poznato. U međuvremenu su objavljeni nepobitni dokazi da je poratni, komunistički logor na području Jasenovca doista postojao. Tu činjenicu potvrđuju dokumenti iz samih komunističkih arhiva koji su jednim dijelom do sada i publicirani. Dakle, nema nikakve dvojbe: postojanje tog logora je DOKAZANO i to nitko razuman ne može pobiti. To što se u komunističkim izvorima i arhivima on ne imenuje „logorom“, nego „Zavodom za prisilni rad“ (kao u dokumentu na slici), ne mijenja u suštini stvari ništa. Ljudi su tamo nakon rata odvođeni i izdržavali su svoje kazne prisilno (pod stražom) radeći. Koliko ih je ubijeno u tom „Zavodu za prisilni rad“ pokazat će istraživanja (nadajmo se). Apsurdno je tvrditi da tamo „nije ubijen nitko, osim 2-3 osobe koje su pokušale bježati“ – kao što to danas čini dr. sc. Ivo Goldstein, jer stvar NIJE ISTRAŽENA, pa se takve ocjene mogu bez ikakve dvojbe svrstati u paušalne i neozbiljne.

 

Dokument objavljen u tekstu jedan je od tih dokaza, potječe iz komunističkog arhiva i izdao ga je „Otsjek unutrašnjih poslova pri Kotarskom N.O.-u Sisak“, nosi broj: 3407/46 i datiran je s 6. IX. 1946. Evo prijepisa sadržaja:

„Predmet: Lavrnja Đuro iz Galdova izdržao kaznu

Na broj: Stup 48/46 od 31.V.1946 g.

                 

Okružnom Narodnom Sudu Banije Sisak

 

Izvješćuje se naslov da je predmetni izdržao kaznu prisilnog rada bez lišenja slobode u trajanju od 2 mjeseca i 4 dana.

Kaznu je izdržavao od 24. VI. 1946. do 28. VIII. 1946. kao radnik u zavodu za prisilni rad Jasenovac.

Isti je presuđen po naslovu presudom broj i predmet gornji.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“

(dokument je ovjeren žigom ustanove i potpisan od „šefa otsjeka“ Svete Petrića)

Kakva je to osuda na prisilni rad „bez lišenja slobode“ ostaje tajna.

Od svakog ozbiljnog istraživača (ili povjesničara) očekuje se da opovrgne autentičnost dokumenta ukoliko želi pobiti ono što je u njemu navedeno.

 

Podatke o poratnim komunističkim logorima imala je i američka CIA, koja u svome izvješću od 29. svibnja 1951. navodi brojku od 39 koncentracijskih logora na području Jugoslavije (s oko 200.000 interniranih zatočenika), među kojima je i Jasenovac. (Vidi: http://www.maxportal.hr/vijesti/dokumenti-cia-e-demantiraju-goledsteina-u-jasenovcu-je-1951-bilo-3-000-logorasa/) Dakle, postojanje poslijeratnog komunističkog logora Jasenovac je povijesna činjenica, ma koliko se mnogi žestili zbog toga. I tu činjenicu nije moguće promijeniti niti prikriti nikakvom galamom ili prijetnjama o napuštanju TV emisija, kako je to nedavno učinio dr. Ivo Goldstein odbijajući o toj temi razgovarati u nedavno emitiranoj emisiji „Otvoreno“ (HTV 1 program). Na sreću, povijesna istina ne ovisi od njegovog stava i mišljenja, niti je Republika Hrvatska više pod paskom Tite i Partije, pa da politički agitpropovci i aparatčici određuju tko, o čemu, kad i na koji način smije ili ne smije govoriti. Ovo još uvijek nije „sjelo“ u mnoge glave, ali to nije razlog da se s istraživanjima i utvrđivanjem prave istine ne nastavi. Naprotiv.

 

Govoreći u istoj TV emisiji (OTV – Zagreb, emisija 2 u 9, 26. 1. 2004. godine, 21 h) vezano za maksimiziranje broja jasenovačkih žrtava i manipulacije srpske propagande, Slavko Goldstein kaže: „…Hrvatski Državni arhiv raspolaže sa svim tim imenima i vrši dalje nadopune… Tako da ćemo mi vrlo skoro… mislim za godinu-dvije doći do egzaktnih podataka, a moja je procjena, koju je i Žerjavić iznio, da se radi o brojci od preko 80 tisuća, svakako manje od 100 tisuća, nikako 700 tisuća… 700 tisuća je bila procjena na temelju one pretjerane procjene ukupnih žrtava, pa je propaganda anti-ustaška, anti-hrvatska propaganda to iskoristila… i tu razliku od 700 tisuća pripisala Jasenovcu. I to je postao mit o 700 tisuća, neosnovan, nedokazan…, ali, to se nije smjelo niti negirati… Bilo je zabranjeno temeljito istraživanje. Sada se to istraživanje ponovo vrši. Navodno su u Beogradu slobodoumni i objektivni istraživači došli do 77 tisuća imena… navodno…, a naš Državni arhiv je pošao od 59.000, koje će umanjiti za one koji su duplo navedeni, i povećati za one koji nisu obuhvaćeni. Moje je mišljenje da će se doći do 80, 90 tisuća, i to je nešto preko polovice srpskih žrtava – 52 tisuće vjerojatno, 17 tisuća židovskih žrtava, oko 12 tisuća hrvatskih žrtava, 10 ili 12 tisuća Roma… To je vrlo približno. Kad mi utvrdimo tu istinu poimenično, nestat će potpuno, a već i sada nestaju te diskusije… jer, vi više nemate, osim onog Bulajića, čak ni iz Beograda nemate te teorije od 700 tisuća…“  (prijepis s audio-vizualnog zapisa navedene TV emisije – video snimka iz osobnog arhiva autora).

 

Otkuda je najednom (2009. godine) „izronio“ popis s 83.145 žrtava, kad se zna – a što je izričito u gornjem citatu potvrdio i Slavko Goldstein – da je hrvatski Državni arhiv imao popis od 59.000!? Razlika iznosi preko 24.000 imena!? Krije li se ova „tajna“ možda u proizvoljnom i na činjenicama potpuno neutemeljenom popisu 20-ak tisuća „pobijene djece“ – o čemu svako malo slušamo, čas od Vulina i Dodika, čas od Milorada Pupovca?

 

Istraživač Igor Vukić, koji se ozbiljno bavi ovom problematikom (u isto vrijeme je i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac), navodi argumente u prilog toga da je i sam Slavko Goldstein 2016. godine priznao neke jako bitne stvari, među ostalim i to da izbjeglice s Kozare (1942.) NISU MASOVNO UBIJANE, NEGO UDOMLJAVANE KOD HRVATSKIH OBITELJI. Ovom prigodom se ne ćemo baviti pitanjem kako i zašto je „slavna partizanska vojska“ ostavila nezbrinute civile, pa i toliki broj djece da tumaraju Kozarom i okolnim selima, ali ćemo se osvrnuti na dio teksta spomenutog istraživača: „Slavko Goldstein napokon je otkrio najveću, duboko skrivenu, jasenovačku tajnu. Ustvrdio je da se u logoru nije izvodila opereta Mala Floramye, nego – Grofica Marica! Nije ironija, ni pretjerivanje. Na svoje smo uši čuli na predstavljanju njegove knjige kako objašnjava, citirajući zatočenika Ervina Millera, da su umjesto Tijardovićeva, u logoru uvježbavali Kalmanovo djelo. Nedugo prije Goldstein se složio i s tvrdnjom da zarobljenici s Kozare, što su u ljeto 1942 . prošli kroz logor, nisu ubijani. Tu je spoznaju s javnosti podijelio u intervjuu u kojem je prepričao svoj razgovor s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem. Dakle, prema Goldsteinu, u logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20.000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa. Zašto je senior Goldstein uopće išao pisati svoju knjigu 'Jasenovac – tragika', navodno polemički odgovor našoj knjizi 'Jasenovački logori – istraživanja', kad to isto već piše i kod nas?“ (Vidi: Igor Vukić: „Nije Mala Floramye nego – Grofica Marica“. 27 travanj 2016. http://www.viktimologija.com.hr/index.php/priopcenja/1532-igor-vukic-nije-mala-floramye-nego-grofica-marica.

 

Na istini o Jasenovcu danas (koliko je meni poznato) aktivno radi tridesetak intelektualaca i to većinom doktora znanosti i magistara (povjesničara, elektroničara itd.). Ljudi su to koji se ne mire s lažima, svjesni da je mit o ustaškom Jasenovcu bio uporište za zloćudnu i monstruoznu optužbu uz pomoć koje je stigmatiziran cijeli hrvatski narod i obilježen kao „genocidni“ i „zločinački“. Na aktualnom popisu „jasenovačkih žrtava“ otkriveno je preko 14.000 „lažnjaka“ (osoba koje nisu tami ubijene, a većina ih nema nikakve veze s Jasenovcem). I to je tek vrh ledenog brijega. Dakako, gospoda iz JUSP Jasenovac uredno NADOPUNJUJU svako malo taj popis, NADOMJEŠTAJUĆI kompromitirana imena NOVIMA (!) SA SKUPNOG POPISA ŽRTAVA RATA („Projekt Dotrščina“) I NA TE SKANDALOZNE MANIPULACIJE NE REAGIRA NITKO!?

 

Nitko od današnjih „antifašista“ se nikad nije ni zacrvenio zbog lažnih brojki o 700 i više tisuća „žrtava“, niti ispričao zbog teških objeda i konstrukcija vezano za ustaški logor Jasenovac. Umjesto toga, po svaku cijenu, grčevito i svim sredstvima oni žele taj mit sačuvati i spriječiti da istina konačno izađe na vidjelo. Zato ne treba čuditi da se žeste i prijete. Jedino im je to preostalo. Mislim da su čak intimno u sebi duboko svjesni da su ovaj rat izgubili. Svako nasilje, pa i ono nad istinom i zdravim razumom ima svoj rok trajanja.

 

Zlatko Pinter