Suvremena Hrvatska sa zločinima NDH nema nikakve veze!
Zvijezda petokraka nije samo jedan od simbola pobjede nad fašizmom nego i pobjede nad monarho-fašizmom dinastije Karađorđevića kako nas je učila povijest. Petokraka je srpskoj politici pokrivala monarhofašizam dinastije Karađorđevića. O fašizmu srpske politike zorno svjedoči kokarda kao simbol monarho-fašizma kapitulirane dinastije Karađorđević koju, po svemu sudeći, nije pobijedila zvijezda petokraka. Kokarda je zablistala nakon neuspjele agresije na ostatak Titove Jugoslavije i na isti je način zamijenila petokraku kao što ju je postavila kad je Italija kao sila osovine kapitulirala u Drugom svjetskom ratu (1943.).
Velikosrpska agresija pokazala je da je Srbija moćna samo kad koristi oružje protiv nenaoružanih protivnika. Hrvatska je uspjela obraniti se od premoćne srpske agresije potpomognute naoružanjem i kadrom JNA. Nažalost nije se obranila od njene politike koja je u konačnici zadržala elemente monarho-fašizma kralja Aleksandra Karađorđevića i ostataka službi što su čuvale Titovu Jugoslaviju).[1] Taj, zamračeni, dio povijesti više od pedeset godina je most preko kojeg se srpska politika bavi osuđenim fašizmom Drugog svjetskog rata kako bi opravdala svoj aktualni fašizam.
Kad je bilo izvjesno da sile osovine gube Drugi svjetski rat, Srbi su, uz međunarodnu asistenciju, zamijenili kokardu petokrakom da bi uz tragične žrtve, srijemske fronte)[2] dočekali kraj Drugog svjetskog rata kao legitimirani antifašisti. Pod egidom antifašizma srpski su nacionalisti pokazali svoje nakazno lice nad nemoćnim i razoružanim izbjeglicama na putu nade prema Bleiburgu. U toj izbjegličkoj masi nisu svi bili zločinci nego obitelji i pojedinci što su tražili spas od komunizma. „Junaci“, su apelom „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ prijetili pohodom od Vardara pa do Triglava i Istre im, posebno mile, kao čuvari srpskog bratstva i razarači hrvatskog jedinstva.
Monarho-fašističku kokardu nije pobijedio, niti je se odrekao, srpski antifašizam; ona je danas simbol koji nastavlja tamo gdje je srpsku hegemoniju, u Kraljevini Jugoslaviji, zaustavio Drugi svjetski rat. Jednako tako je neuspjeloj srpskoj agresiji nad ostatkom Titove Jugoslavije, pokazalo se, srpska politika otkrila svoje, petokrakom, maskirano lice fašizma. Danas, odmakom godina, logor u Jasenovcu, čije nevine žrtve zaslužuju sućut i respekt, povjesničari ne mogu, a posebno ne pisci poput Jakovine, Goldsteina, Klasića, Markovine, Budaka i sličnih dovesti do istine kako bi opravdali zločine partizanske gerile nad nevinim žrtvama na izbjegličkom putu bježanja od komunizma.
Hrvatskoj, po svemu sudeći, još nije jasno kako bi valjalo tumačiti jugoslavensku istinu, a ne povijest koja se ne dotiče monarho-fašizma Karađorđevićevih. Nisu li Vulin, Dačić,Vučić i, sad već zaboravljeni, Nikolić poznati retorikom protiv davno osuđene države NDH samo da bi opravdali agresiju na ostatak raspadnute Titove Jugoslavije?
I dok im njihov politički mentor Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac, sjedi u parlamentu i prijeti Hrvatima i Hrvatskoj, plašeći golom stražnjicom ježa, gospoda se bave već davno osuđenim zločinima Drugog svjetskog rata, ali ne i zločinima poraća kao ni zločinima srpske agresije. Umjesto da se riješe vojvode Šešelja šalju policijske snage kako bi ukrotili goropadnog i voluminoznog Vojislava Šešelja koji govori točno ono što oni, zbog visoke politike, ne smiju govoriti paradirajući sa represivnim službama sustava što čuvaju vojvodu, a ne građane od njega. Naravno da je vojvoda Šešelj, kao i cjelokupna srpska politika, stvar koja se Hrvatske ne bi ticala da srpska politika uporno i dosljedno ne optužuje Hrvatsku za zločine s kojima suvremena Hrvatska država nema nikakve veze.
Mala je vjerojatnost, gotovo nulta, da se počinjeni zločini srpske agresije mogu pokrivati onako kako je to uspjelo srpskoj politici kad je mijenjala kokardu za petokraku ili petokraku za kokardu. Hrvatska svojom obranom nije samo porazila srpsku politiku nego i njene vojne suradnike u jedinicama JNA i tako oduzela prerogative izjašnjavanja u ime antifašizma od kojeg se monarho-fašizam dinastije Karađorđević, kad je u pitanju Hrvatska, ništa ne razlikuje. Srpskoj politici su zločini NDH potrebni samo da bi maskirali svoj nacionalizam sa svim elemntima fašizma).[3]
P.S.
Titova Jugoslavija trajala je više od pedeset godina čije posljedice snosimo i danas ili, kako piše Goran Gerovac (Obzor, 13. Kolovoza 2016.) u svojoj kolumni „Nikad robom“: „Tajne službe ma kako se one zvale i u ma kojoj se državi nalazile ostaju tajne službe, kanali za obavljanje najprljavijih poslova, za ubijanje, otimanje, trgovinu drogom, subverziju, praćenje, prisluškivanje, ucjenjivanje i sve to za dobrobit građana. Proces je naravno obrnut. Građani služe državi da je zabave i daju kakvu-takvu legitimaciju. Zato gledati lica Perkovića i Mustaća znači gledati samo lice države. Trabunjanja da su boljševičke tajne službe ubijale zbog ugnjetavanja koje su provodile nad ljudima, a da tajne službe slobodnog i demokratskog svijeta ubijaju da bi zaštitile slobodu i demokraciju uvredljivo je glupo.“
I onda? Kakva je razlika između privatnog terora amatera Barešića kojeg neki doživljavaju kao viteza i državnog terora kojemu služe profesionalci? Za profesionalce je to očiti rizik profesije, ali ne i odgovor na pedesetogodišnji teror totalitarnog režima danas posrnule države s kadrom koji u nas, to je očito, ne izlaže se riziku nego se grčevito bori za mjesta kontrole nad policijom i službama koje bi u bari punoj krokodila o(p)stali nakon posrnule države, pa i „demokratskih vlada“ suvremene Hrvatske.
Bilješke:
1. Nacrtana svastika na poljudskom stationu na kvalifikacijskoj utakmici reprezentacija Hrvatske i Italije vjerodostojno je djelo djelatnika tajnih službi bivše države.
2. Borbe na Sremskoj fronti svjesno su vođene da bi se mobilizirana i vojno nespremna srpska mladost žrtvovala za stjecanje antifašističke legitimacije. Borbe su vođene 172 dana, od 21. X. 1944. do 13. IV. 1945. godine. Na tom bojištu sudarilo se oko 250.000 vojnika, a na strani Jugoslavenske armije u jednom periodu sudjelovale su jedinice Crvene i Bugarske armije, kao i brigada „Italija“. Većinu sastava 11 partizanskih divizija koje su duže ili kraće vreme ratovale na Srijemskoj fronti činili su novaci iz Srbije. Radi se o (dodao bih žrtvovanim) mladićima mobiliziranim u jesen 1944. i početkom 1945. godine. Dok partizanska historiografija ističe da je ova operacija protiv Nijemaca bila nužna, historičar, dr. Bojan Dimitrijević, smatra da arhivski podaci upućuju na drugačiji zaključak.
– Partizanska vojska je u Srbiju ušla kao gerilska formacija, a na Srijemskoj fronti je pokušala da se taktički i strategijski ponaša kao stajaća vojska, što u tom trenutku nije bila. Analizirajući borbe na Sremskoj fronti, bio sam iznenađen kada sam prije nekoliko godina pronašao dokumente koji su ukazivali da je partizansko rukovodstvo olako shvaćalo taj zadatak. Vrhovni štab je računao da već u prosincu može izvršiti proboj fronte, s idejom da se krene prema Zagrebu. To je bilo eklatantno nepoznavanje njemačkih snaga (Izvor: Wikipedija).
3. Suha statistika govori o tomu da su u 20. stoljeću na jedno ubojstvo u ime rase dolazila dva ili tri u ime klase, kako piše Peter Sloterdijk. Doista je došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao »antikomunizam«, a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sredstvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije nedostajalo paleostaljinista, bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu nosili tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Staljina, Maoa, Ceausescua, Pol Pota i drugih komunističkih vođa dogodila na planetu Pluton.