U Drugom svjetskom ratu Srbija i Beograd padaju bez borbe. Srbijanski vojnik je napustio Beograd kada su Nijemci bez borbe ušli u glavni grad
Ali “međunarodna zajednica” i stara i nova ih spašava! “Neki veliki vojni porazi koje su Srbi doživjeli u svojoj povijesti:
– bitka na Marici 1371. Srbe četiri puta brojnije, Turci do nogu potukli i doslovce “kada je svanulo, Srbi su počeli masovni bijeg i pobjegli….” (monah Isaija, suvremenik).
– O porazu na Kosovu 1389. Srbi su ispjevali brojne mitove. Ondje se, uz Srbe, borila brojna albanska i hrvatska vojska, kao i druge europske kršćanske postrojbe koje su pokušale zaustaviti nadiruću militantnu islamsku silu…
– Da sada ne nabrajamo poraze kod Niša, Smedereva i drugih gradova dok je Srbija stenjala 450 godina pod turskom čizmom kao vazalna država:
– sjetimo se velikog poraza od Bugara na Slivnici, blizu Sofije koju su Srbi htjeli osvojiti 1885. godine. Razbivši Srbe bugarska vojska već je bila gotovo nadomak Beograda koji je bio bez organizirane obrane.
Srbe tada ponovno spašava međunarodna zajednica, …. Austro-Ugarska je zaprijetila da će ući u rat s Bugarskom zbog Srbije.
– Balkanski ratovi bili su koalicijsko djelo naroda juga Europe protiv ‘bolesnika na Bosporu’, a srpski uspjesi i okupacija Kosova i Makedonije bili su praćeni neviđenim zločinima nad Albancima, ali i Makedoncima. Nad tim zločinima se zgražala civilizirana Europa jer se radilo o masakrima civila praćenim silovanjima i etničkim čišćenjem kakvi nisu viđeni u modernoj europskoj povijesti.
– Nakon početnih uspješnih obrana, Srbi u I. svjetskom ratu doživljavaju niz težih poraza, a osobito
– kod Čevrtije, te austro-ugarske postrojbe ulaze u prazan i napušten Beograd. Srpska se vojska u bijegu i rasulu povlači na Krf, otok na Mediteranu, počinivši i pri tom povlačenju brojne zločine nad Albancima i Crnogorcima. Uglavnom, razbijena srpska vojska je pasivizirana i kasnije se aktivnije uključila u borbe tek probijanjem Solunskog fronta. Dok se u Jugoslaviji i srpskoj historiografiji učila nepotpuna informacija da je srbijanska vojska probila Solunski front, od Valone u Albaniji do Soluna u Grčkoj, prava je istina da su glavninu snaga na solunskom frontu činile francuske snage. One su činile čak 50 posto od 717.000 savezničkih vojnika na tom bojištu, od kojih je 70.000 Francuza poginulo. Pokrpana srbijanska vojska nakon poraza u Srbiji brojila je oko 120.000 vojnika i činila bitnu manjinu savezničkih snaga na solunskom frontu (16 % ukupnih vojnika).
(“Do Jugoslavije se dovukli držeći se za repove francuskih konja!”)
Ali da je Srbija kapitalizirala, svojom sposobnom i prijetvornom diplomacijom, I. svjetski rat – to je istina.
– U II. svjetskom ratu Srbija i Beograd padaju bez borbe. Srbijanski vojnik je napustio Beograd i na početku II. svjetskog rata, kada su Nijemci bez borbe ušli u glavni grad.
Njemačka vojska je, dakle, u svega tri dana ušla u Beograd, premda je Hitler mislio da će borbe za grad trajati više sedmica, jer su laži o “herojskom srpskom vojniku” kružile Europom još od kraja 19. stoljeća i ratova s Turcima. Nijemci su predviđali napade pet svojih divizija na Beograd, strateški vrlo lagan grad za obranu na ušću Save u Dunav, ali srbijanska kraljevska vojska se nakon kratkog otpora kukavički razbježala.
Tako je poručnik Klingenberg prešao na beogradsku obalu nabujalog Dunava s jednim poručnikom i osmoricom vojnika, kao izvidnica tim divizijama, i naišao na – prazan i napušten grad iz kojeg je pobjegla “ratnička” srpska vojska.
Beograd je grad koji je možda pružio najslabiji otpor nacizmu u II. svjetskom ratu u cijeloj Europi! Štoviše, poznat je po tome da je bio prvi Judenfrei grad – grad u kojem su ubijeni i odvedeni u logore svi Židovi još 1942. godine.
– 1945. Bitka na Lijevče polju sjeverno od Banja Luke, za koju sami Srbi kažu da je bila ‘Drugo Kosovo!’
Od 17.000 četnika bilo je 7000 mrtvih i ranjenih, 5000 zarobljenih, a 5000 dezertiralo.
Naravno tu je uvijek i dežurni beogradski istoričar koji kaže “to nije bila bitka. Malo se pucalo! ” (Više se bježalo i predavalo.)
– I konačno, niz sramotnih poraza srbijanske vojske u 20. stoljeću kulminirao je u Bljesku i Oluji.
Kada je Hrvatska vojska ojačala, te nanijela niz poraza Srbima od kraja 1991. do 1995. (Zapadna Slavonija, Dubrovnik, Miljevci, Gospić, Maslenica, Kupres, Dinara i dr.), u svibnju Bljeskom i u kolovozu Olujom 1995. godine – dotukla je srbijansku vojsku. Srbi su bili doslovno razbijeni i natjerani u bijeg kao da se radi o hajdučkoj skupini, a ne o organiziranoj vojsci. “
Kakva je danas situacija?
“Do Raške pa natraške!”
Raška je posljednja vojarna prije Kosova.
Srbija je potpisala da njena vojska tamo ne smije.
Tko je dobio olovku za uspomenu?
