KulturaKad zamuknu ptice by HF17/06/2018 Kad miruju ljudi U smiraje dana il' u jutra rana, kad miruju ljudi i zamuknu ptice, mene netremice gleda izdaleka dobra žene neka i kao da zbori: "U samoću tko se tako skrije, proplakat će kasnije il' prije." Kad miruju ljudi i u ponor tonu misli o ljepoti, kad se čelo svo od bola poti a njemoća vlada u srcu i duši, jedna žena znana iz snova me budi i njemoćom zbori: " Trgni se, požuri, jer vrijeme projuri i kraj tebe živa. Kreni, progovori!" Navru misli i tuga me guši, premda u tišini sanjati je lakše i o domovini što je na vidiku nema a zaborav i njoj samo šutnju sprema. U smiraje dana, nekad u noć mučnu, dok još tama vlada u duši, posvuda, mene želja luda na budnost poziva. Ne znam tko to želi i tko li to hoće da me iz njemoće trgne bol još veća i da java postojeća u bezdan se sruši? Znam: jednoga dana, kad miruju ljudi i kada se pjesma nepjevana ozbilji i čuje kao pjev slavuja, oćutjet ću i ja kako ljubav buja i kako tišina u smiraje dana glasom živim bude. Hoće li i tada jedna žena znana, svjetlom obasjana, prozboriti pravim ljudskim glasom, utješit me, snagu riječi dati – i biti mi od samoće spasom?! Kad zamuknu ptice, hoće li mi suze orositi lice? Il' će tama samo bit sa mnom nasamo?! Malkica Dugeč, 26. 4. 2018.