Nekoliko primjera neujednačene porabe inačica

Nepoželjnice u Uputniku nastavnoga predmeta Hrvatski jezik

U suvremenom hrvatskom standardnom jeziku postoje inačice koje dopušta norma kao potpuno istoznačne ili katkada stilski raslojene jedinice. Obično inačice čine inačični par (šport/sport, uskrsni/uskršnji) ili rjeđe inačični niz (prozaik/prozaičar/prozaist). Inačice postoje na svim razinama jezičnoga ustroja. Katkada ih dijele ili probaju podijeliti na preporučene, dopuštene i istovrijedne inačice. Ne moramo, po našem sudu, istodobno u jednoj rečenici ili u jednom tekstu ili u jednoj knjizi rabiti različite inačice, a takvu porabu, nažalost, susrećemo na svakom koraku u mnogim, čak i službenim dokumentima. Navest ćemo nekoliko primjera neujednačene porabe inačica iz dokumenta “Nacionalni kurikulum nastavnoga predmeta Hrvatski jezik“ (veljača 2018.):

Artur Bagdasarov

“Kurikulum nastavnoga predmeta …“ – “Čitanjem književnog teksta …“;

“… uporabe hrvatskoga standardnog jezika…“ – “ … na temelju osobnoga čitateljskoga iskustva“;

“ … prema vlastitome interesu ..“ – “ … prema mjesnom govoru“

“ … odgojnoobrazovnoga procesa…“ – „Odgojno-obrazovni ciljevi …“ i sl. (NACIONALNI KURIKULUM NASTAVNOGA PREDMETA HRVATSKI JEZIK).

Razvidna je nedosljednost u porabi pridjevnih padežnih nastavaka i sastavljenoga i rastavljenoga pisanja. Ne možemo istodobno u jednom tekstu npr. pisati Marijev – Mariov, ne će – neće, pogrješka – pogreška, bregovi – brjegovi, dotadanji – dotadašnji, Dubrovkinja – Dubrovčanka, sjedinjivati – sjedinjavati, skitač – skitalo – skitnica – skitalac, general bojnik – general-bojnik, gusji – guščji, otuđitelj – otuđivač, imenični – imenički, šport – sport, poraba hrvatskoga standardnoga jezika – uporaba hrvatskoga standardnog jezika – upotreba hrvatskog standardnog jezika i sl. Inačice ne predstavljaju jezično bogatstvo književnoga ili standardnoga jezika, osim u iznimnim slučajevima kada su stilski raslojene. Ponovimo aforistični izričaj književnoga povjesničara A. Barca: "Čovjek, koji svoj jezik osjeća, ne pozna inačica" (u njegovu tekstu – sinonima). Inačice se ne mogu istodobno rabiti u jednoj rečenici, tekstu ili knjizi. U pisanju treba odabrati jednu od inačica ako ju dopušta norma, a zatim dosljedno primjenjivati u pisanju, osobito kada je riječ o znanstvenom ili administrativno-poslovnom stilu.

U tekstu dokumenta imamo: “kurikulum nastavnoga predmeta“, "uvažavaju jezike drugih naroda.“ ili “obvezni tekstovi " i sl.. Što ipak valja rabiti u tekstu: kurikulum, uvažavanje, obvezni ili kurikul (uputnik), poštovanje, obvezantni … i treba li službeni, nelektorirani tekst puštati u javnost?

Artur Bagdasarov, HKV