Kako obuzdati autokraciju i politički voluntarizam?
Budući da ni u razdoblju od skoro 30 godina Hrvatska nije promišljeno, sustavno i kompetentno izvela tranziciju, tj. nije stvorila političke, društvene i gospodarske pretpostavke za to da se iz urušenoga komunističkog sustava u kojemu su dominirale jednopartijska diktatura i dogovorna ekonomija što bezbolnije prijeđe u sustav višestranačke parlamentarne demokracije i tržišnoga gospodarstva, Hrvatska je, na žalost, ostala nezavršena država, nije se dokraja ostvarila kao suverena država (koliko je to moguće u sadašnjim geopolitičkim okolnostima) niti se potvrdila kao poštovanja vrijedan međunarodni politički i gospodarski čimbenik, koliko god se sadašnji »premijer« Andrej Plenković i njegovi »dečki i cure« trsili tvrditi suprotno. Zbog te nesretne činjenice već skoro tri desetljeća živimo u svojevrsnom vakuumu, društveno-političkom i gospodarskom međuvlašću koje neki nazivaju klijentelističko-rođačkim kapitalizmom i u kojemu se sve svodi na praksu »ti meni, ja tebi« i »ruka ruku mije«. Osim toga to međuvlašće toliko je nestalno, kolebljivo i podložno inozemnim utjecajima da više sliči na bezvlašće nego na uređeni interregnum ograničena trajanja.
Andrej Plenković
Hrvatska ima Ustav napisan u skladu s političkim stečevinama suvremenoga doba, kao i zakone i druge propise što se sadržajem gotovo ne razlikuju od pravne regulative kojom se uređuje društveno-politički i gospodarski život u zapadnoeuropskim zemljama, jer najveći dio domaćih zakonskih rješenja preuzet je iz zapadnoeuropske pravne prakse, u prvom redu njemačke i austrijske, kao i iz pravne stečevine (acquis communautaire) Europske unije. No na toj točki prestaje svaka sličnost Hrvatske sa zapadnom Europom. Odatle hrvatska država, društvo i gospodarstvo nastavljaju vlastiti hod, koji ni u kojem slučaju nije sigurno kretanje po poznatom i dobro utabanu putu, nego nepredvidljivo vrludanje po opasnoj stranputici gdje su najneugodnija iznenađenja moguća.
Rečeno drugim riječima, Hrvatska je teoretski jako dobro uređena država, u njoj je na papiru sve u najboljem redu, ali zato u svakidašnjoj praksi ama baš ništa nije u redu. Zbog čega je takav raskorak moguć? Zbog toga što Hrvatska već skoro 30 godina ne smatra potrebnim da vlastiti društveno-politički i gospodarski život uredi po vlastitim zakonima. Svoje zakone Hrvatska provodi tek u mjeri u kojoj ju na to s vremena na vrijeme prisile vanjskopolitički čimbenici, u prvom redu »naši europski prijatelji« (fraza što ju je prvi počeo rabiti s vlasti sramotno odbjegli Sanader, nastavila od njega nametnuta Kosorica te im se poslije pridružio Plenković), a sve ostalo vrijeme na djelu je najgrublji i najnevjerojatniji politički voluntarizam.
Vladanje na takav način s jedne strane te s druge strane nepostojanje jasna cilja koji valja dosegnuti, zbog toga što tranzicija nije izvedena dokraja, izazivaju stalnu društvenu, političku i gospodarsku nestabilnost, nesigurnost i napetost. Posljedica toga ne može biti ništa drugo nego ono u čemu se sada nalazimo i u čemu ćemo zauvijek ostati onda ako se država Hrvatska i dalje nastavi ponašati na isti način. To je posvemašnji društveni i gospodarski nered, kaos koji melje sve što mu se nađe na putu. Ako država Hrvatska već jednom svim raspoloživim sredstvima ne počne suzbijati taj zastrašujući nered, tj. ako napokon ne počne učinkovito vladati u skladu s vlastitim zakonima, tada joj se ne piše dobro. Pogotovo ako vlast (u svim trima sastavnicama) ne prestane s praksom ohola i cinična podcjenjnivanja cijele društvene zajednice, što ju je u posljenje vrijeme na velika vrata, uza zdušnu potporu nemala broja laskavaca i dodvorica, uveo »europejac i elitist« A. Plenković (koji po potrebi izigrava i demokršćanina). Zar ima veće oholosti i ogavnijega cinizma nego kada prvi čovjek izvršne vlasti gotovo 400 tisuća ljudî koji zahtijevaju raspisivanje referendumâ o promjeni izbornoga zakonodavstva i otkazivanja Instanbulske konvencije nazove neznalicama i marginalcima?
U Hrvatskoj ne djeluju mehanizmi kontrole izvršne vlasti
Politički voluntarizam znači oprjeku političkom legalizmu, tj. vladanju državom strogo u skladu zakonima i moralnim načelima radi postizanja općeg dobra. Onima koji vladaju voluntaristički zakonske odredbe i moralne norme znače jako malo ili ne znače ništa, a skrb za opće dobro doslovce im je zadnja rupa na svirali. Premda im s usta ne silazi govor o pravnoj državi i demokratskim načelima, takvi vladaju posve autokratski, što znači samovoljno i nepredvidljivo ili čak kaotično, obazirući se tek na odnos snaga u vlastitim redovima i na povremene političke pritiske izvana. Tko u tom opisu ne prepoznaje našega dičnog »europejca i elitista« (i po potrebi demokršćanina) Andrjušu P. te one koji se vrte oko njega i poslušno u djelo provode svaki njegov naum, taj bi žurno trebao poći na tečaj političkoga opismenjivanja.
Svrha autokratskoga vladanja nije stvaranje uvjetâ za to da u zemlji vladaju red i sigurnost te da široki slojevi stanovništva žive u kakvu-takvu blagostanju, nego se autokrati svojom vlašću koriste da bi ispunili politička, gospodarska ili kakava druga očekivanja pojedinih interesnih skupina prema kojima imaju nepodmirenih računa, koje su ih nečim zadužile, ili čak koje su ih, bez obzira na demokratsku izbornu proceduru, doista dovele na vlast (pojedinci iz tzv. duboke države). U najgorim slučajevima politički voluntaristi vladaju jedino radi vlastita probitka, zato da bi »jamili« ili da bi se »namirili«. Ipak, kombinacija udovoljavanja zahtjevima interesnih skupina i stjecanja vlastite koristi tijekom obnašanja autokratske vlasti jest najčešća. Politički voluntarizam ne trpi nikakve kontrole nad sobom. Zbog toga su sukobi autokratskih vlasti sa sredstvima javnoga priopćivanja i institucijama civilnog društva neminovni i česti te traju dotle dok autokratska vlast posve ne zagospodari i njima. Istom kada svi ti »subjekti« pušu u isti rog, autokratska vlast osjeća se donekle sigurnom.
Najgore pak jest to što u autokratskim sustavima izvršna vlast potpuno prevladava nad zakonodavnom i sudbenom vlašću koje bivaju njezinim sluškinjama. Nagradno pitanje: čini li vam se da su Hrvatski sabor kao vrhovno tijelo zakonodavne vlasti i Ustavni sud kao jedno od ključnih tijela pravosudne vlasti u svom radu potpuno neovisni i da su kadri oduprijeti se možebitnim protuustavnim, protuzakonitim i ostalim pritiscima iz Banskih dvora ili pojedinih ministarstava? Konkretno, hoće li te dvije državne institucije posve samostalno odlučivati i poduzimati pravne radnje u vezi s već spomenutim raspisivanjem referenduma o promnjeni izbornoga zakonodavstva i otkazivanja Instanbulske konvencije? Ili će na kraju ipak ispasti onako kako to hoće Banski dvori i njihov prvi stanovnik (ili, bolje rečeno, privremeni korisnik)? Sjetimo se tko je u sličnoj situaciji godine 2014. bio »jači« – Hrvatski sabor i Ustavni sud ili pak Ministarstvo uprave.
Autokratska vladavina po naravi stvari nikada nije u službi cijele društvene zajednice, svih stanovnika neke zemlje, nego je uvijek služi nečijim partikularnim interesima. Zbog toga takva vlast nikada ne vodi brigu o cjelini niti budno bdije nad općim dobrom, ponajprije nad time funkcioniraju li sva državna upravna tijela, ustanove i službe na zadovoljavajući način kako bi se građani osjećali sigurnima, zaštićenima i spokojnima. Budući da se u autokratskim sustavima vlast ne radi na opće dobro niti vodi brigu o njemu, nego se bavi vlastitim, marksisti bi rekli otuđenim, poslovima (danas je moderno reći »projektima«), ona jednostavno nema vremena voditi državu, tj. pozitivno usmjeravati državna upravna tijela, ustanove i službe, davati im promišljene i svrsishodne zadaće, neprekidno nadzirati njihov rad i poboljšavati ga te kažnjavati odgovorne onda ako i kada se u upravnim tijelima, ustanovama i službama čine grubi propusti ili krše zakoni. Zbog te činjenice većina državaljana ima osjećaj da vlast ne vlada istinski, nego da izigrava vladanje. Taj osjećaj i te kako ima uporišta u zbilji jer ni jedna autokratska vlast ne vlada na dobrobit svih državljana, nego zato da bi postigla svoje ciljeve.
Već više od sedam desetljeća, od svršetka Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.), u zapadnoeuropskim zemljama pojedinici na vlast dolaze isključivo demokratskim putem, pobjedom na predsjedničkim, parlamentarnim ili lokalnim izborima na kojima se glasuje tajno. Izišavši početkom devedesetih godina iz komunističke diktature, i Hrvatska je nominalno postala demokratska država te otada i u njoj pojedinci na vlast dolaze na demokratski način. No pošto minu izbori, prestaje svaka sličnost s praksom demokratskog vladanja u zapadnoeuropskim zemljama. Naime, nakon što pobjedom na demokratskim izborima preuzmnu vlast, domaći ju političari uglavnom ne obnašaju demokratski (čast onima koji su iznimke od toga), pod čime se ponajprije podrazumijeva vođenje zemlje u skladu s hrvatskim Ustavom i zakonima te rad i briga za opće dobro, nego se odmah prometnu u nedodirljive autokrate (naš Andrjuša P. najsvježiji je primjer takve metamorfoze) i nepredvidljive voluntariste. Takva preobrazba ne pada im nimalo teško niti u njima izaziva moralne lomove, jer mnogi od njih o demokraciji i moralnim načelima ne znaju doslovce ništa, a kamoli da bi sami bili uvjereni demokrati i vladali u demokratskom duhu.
Ne treba imati iluzijâ da je u zapadnoeuropskim zemljama sve krasno, sjajno i bajno, da ondje političari vladaju isključivo u demokratskom duhu te da rade i brinu se jedino za opće dobro. I Angela Merkel, i Emmanuel Macron i Giuseppe Conte, a da se i ne govori o pojedincima na nižim razinama vlasti, i te kako naginju autokratskom ponašanju i skloni su voluntarističkim rješenjima. Ali u zapadnoeuropskim zemljama postoji nešto čega u Hrvatskoj nema ni u povijima. To su mehanizmi kontrole izvršne vlasti razvijeni unutar same države kojima je moguće učinkovito (doduše ne baš uvijek) spriječiti autokratsko panašanje i obuzdati voluntarističke apetite.
U Hrvatskoj na pogrješne ili štetne poteze što ih čine pojedinci iz izvršne vlasti reagiraju jedino mediji koje ona ne uspije podjarmiti ili doista neovisne udruge civilnoga društva, dakle subjekti izvan državnoga sustava, dok u državnim strukturama ne djeluju mehanizmi kontrole upravne vlasti. Takvih mehanizama formalno ima, ali oni koji bi ih trebali pokretati u slučaju potrebe iz ovih ili onih razloga ne rade svoj posao. Opet se spotičemo o grijeh nečinjena i grijeh propusta. A navodni demokršćani koji sada vladaju Hrvatskom morali bi znati značenje riječi grijeh. Ili pak ne moraju. Tko će znati, ionako je sve relativno.