Hrvatska anno Domini 2018. (4)

Zašto u Hrvatskoj ne postoji istinska trioba vlasti?

 

 

Ljudskoj je naravi prirođeno da više teži zlu nego dobru. Političari nisu ljudi posebna kova (kako su to svojedobno komunisti na sva usta tvrdili za sebe) koji bi bili iznimka od toga ili čak imuni na to. Dapače, posao kojim se bave političari stalno ih dovodi u prigodu da čine zlouporabe ili da podlegnu korupciji. U zemljama gdje se tradicija demokratskog vladanja mjeri stoljećima politički su mislioci to shvatili odavno i zaključili da je pred takve nedostatke koji su svojstveni svim ljudima potrebno postavljati učinkovite prepreke kako ti nedostatci ne bi nabujali do velikih razmjera dok političari obnašaju vlast. Plod takvih razmišljanja i praksa utemeljena na njima pokazali su da je prijeko potrebno napraviti triobu vlasti da bi se vladalo u istinskom demokratskom duhu, a to znači da bi oni koji obnašaju vlast vodili brigu o općem dobru, ponajprije o tome funkcioniraju li sva državna upravna tijela, ustanove i službe na zadovoljavajući način kako bi se građani osjećali sigurnima, zaštićenima i spokojnima, kao i o tome da država stvara gospodarske uvjete koji ljudima omogućuju da rade i od svojega rada žive životom dostojnim čovjeka. Prava demokratska vladavima postoji onda kada zakonodavna, sudbena i upravna (izvršna) vlast funkcioniraju učinkovito i neovisno jedna o drugoj te kada se obnašaju strogo u skladu s ustavom i zakonima.

U zemljama s dugom demokratskom tradicijom zakonodavna, sudbena i upravna vlast jesu tri neovisne poluge vođenja države od kojih svaka ima posebnu svrhu i vlastiti djelokrug. Zakonodavna vlast jest tijelo (u republici to je parlament, u monarhiji uz parlament obično i vladar; u Hrvatskoj parlament se naziva Hrvatski sabor) čija je osnovna zadaća da raspravlja o zakonskim prijedlozima što mu ih podastire vlada te da nakon završteka rasprave o pojedinom zakonskom prijedlogu izglasa (donese) zakon ili pak da zakonski prijedlog vrati vladi na izmjenu ili dopunu.

 

Pod sudbenom vlašću (skraćeno: sudstvom ili pravosuđem) podrazumijevaju se skupnost tijelâ državnoga pravnog sustava i njihove djelatnosti. Glavna tijela sudbene vlasti jesu državno odvjetništvo ili tužiteljstvo i sud. Zadaća državnog odvjetništva jest ta da državu štiti od ugroze s bilo koje strane, a u prvom redu od onih koji krše zakone i nad kojima državno odvjetništvo provodi istragu i predaje ih sudu. Sud je državno tijelo koje provodi jurisdikciju, tj. sudi onima koji prekrše zakon i izriče im kaznu za prekršaj ili za kazneno djelo.

 

Upravna ili izvršna vlast je vlast koja upravlja državom i vodi ju na tzv. operativnoj razini. Gledano teoretski, upravna vlast obvezna je usmjeravati državna upravna tijela, ustanove i službe, davati im promišljene i svrsishodne zadaće, neprekidno nadzirati njihov rad i poboljšavati ga te kažnjavati odgovorne onda ako i kada se u upravnim tijelima, ustanovama i službama čine grubi propusti ili krše zakoni. Po naravi stvari upravna je vlast najbrojnija. Budući da ona odlučuje o raspolaganju golemim materijalnim dobrima i financijskim sredstvima, njezini obnašatelji (dužnosnici te službenici na visokim i višim položajima) stalno su izvrgnuti napasti da čine zlouporabe ili da podlegnu korupciji.

 

U vladavini po demokratskom modelu upravna vlast mora stvoriti materijalne, personalne i druge uvjete za to da zakonodavna i sudbena vlast svoje zadaće ispunjavaju u najvećoj mogućoj mjeri. Zakonodavna i sudbena vlast obvezne su strogo se pridržavati ustava i zakonâ te se kloniti miješanja u dnevnu politiku. Jednako tako upravna vlast državne poslove mora voditi strogo u skladu s ustavom i zakonima te ni na koji način ne smije utjecati na djelovanje zakonodavne i sudbene vlasti. Osim toga moraju postojati mehanizmi za to da sve tri vlasti nadziru jedna drugu i da na primjereni način reagiraju svaki put kada pojedinci u sklopu jedne od vlasti krše zakone ili upadnu u korupciju, ili pak kada se događaju institucionalne zlouporabe ove ili one vrste.

 

Demokracija je još uvijek blijeda i krhka biljka u Hrvatskoj

 

To što je ovdje rečeno o vladavini po demokratskom modelu čista je teorija. Ni u jednoj od suvremenih demokratskih zemalja ona nije sto posto provedena u praksi. Može se ustvrditi da se građani neke zemlje u svakidašnjem životu osjećaju to bolje onda ako praksa demokratskog vladanja od svojega teoretskog modela odstupa što manje. Budući da se velika većina hrvatskih građana u svakidašnjem životu osjeća kojekako a najmanje dobro, nije teško zaključiti kolik je u Hrvatskoj stupanj vladavine po demokratskom modelu. Tridesetak godina nakon tzv. demokratskih promjena demokracija je još uvijek blijeda i krhka biljka u Hrvatskoj. Vlast u njoj demokratska je tek utoliko što biva birana na slobodnim izborima, ali u svojoj bîti i po rezultatima što ih postiže ta vlast potpuno je autokratska, što znači da niti vlada u skladu s ustavom i zakonima niti vodi brigu o općem dobru, nego pogoduje interesnima pojedinih društvenih skupina (npr. štiti interese poslodavaca i bankarâ na štetu radništva i širokih slojeva), a mnogim svojim obnašateljima ona služi za protupravno stjecanje koristi. Najgore pak od svega jest to što upravna vlast ima prevlast nad zakonodavnom i sudbenom vlašću, a to je plodno tlo za širenje pravne nesigurnosti i brojnih društvenih devijacija u zemlji.

 

Da bi podjela demokratske vlasti na zakonodavnu, sudbenu i upravnu bila istinska, tj. da bi te tri poluge države djelovale neovisno i učinkovito te da bi radi napretka države mogle nadzirati jedna drugu, moraju postojati minimalne tehničke pretpostavke za to, ali presudno je to da u političkim strukturama postoji jaka volja za time da se vlast obnaša u demokratskom duhu. Što je tradicija takva vladanja u nekoj zemlji dulja to je i trioba vlasti izrazitija a posljedice te triobe na društveni i gospodarski život očitije. No i uz tzv. mladim demokracijama, u kakve spada i denokracija u Hrvatskoj, nije nemoguće dosegnuti triobu vlasti na zadovoljavajućoj razini. Nevolja je u tome što u domaćim političkim strukturama već skoro 30 godina ne postoji ni najmanje volje za time da se provede istinska trioba vlasti.

 

Sve političke garniture koje su se od 1990. do današanjih dana izmijenile na vlasti u Hrvatskoj na vlast su došle na demokratski način, glasovanjem građanâ  na slobodnim izborima, ali ni jedna od njih nije ni pokušala vladati u demokratskom duhu, tj obnašati vlast strogo u skladu s hrvatskim Ustavom i zakonima te stvarati uvjete za to da široki slojevi stanovništva žive u kakavu-takvu blagostanju. Sve te garniture vlast su zlorabile za dosezanje nekih drugih ciljeva i za pogodovanje uskim interesnim skupinama. Takvo vladanje nije imalo niti još uvijek ima dodirnih točaka ni sa svrhom demokratske vladavine ni s radom za boljitak države. To je glavni uzrok tomu što Hrvatska već tridesetak godina ne samo da ne može naprijed nego i nazaduje na svim područjima društvenoga i gospodarskog života.

 

Višestranačje u kojemu glavnu riječ vode bivši komunisti

 

Takvo ponašanje onih koji obnašaju vlast u Hrvatskoj nije uopće čudno onda ako se ima na umu da su to najvećim dijelom i još uvijek ljudi (ili pak njihovi potomci) koji su se politički i svjetonazorno formirali u doba tzv. samouporavnog socijalizma, zapravo u doba jednopartijske jugokomunističke diktature i nametanja marksističkog pogleda na svijet. Glavno obilježje toga doba bila je partitokracija, tj. vladanje jedne političke stranke, tzv. Saveza komunista, koja je svoju volju provodila preko svih društvenih i državnih institucija. Svi društveni i gospodarski subjekti radili su i ponašali se onako kako je naređivao Savez komunista, jer je on bio samozvana  i takozvana »vodeća društveno-politička snaga«. Jedina ustanova u Hrvatskoj nad kojom jugokomunistička partija nije imala nikakva utjecaja ni vlasti bila je Katolička Crkva. Zbog toga ju ondašnji komunisti nisu organski podnosili te su joj na svakom koraku stvarali neprilike i gotovo neprestance na razne načine maltretirali kler i laike. Ni u današnje vrijeme nije puno drugačije kada je riječ o odnosu vlastî (čak i onih iz navodnoga demokršćanskog tabora) i brojnih udruga tzv. civilnog društva prema Crkvi.

 

Dakle, bilo je to ideologizirano vladanje na totalitaran način u skladu sa marksističkim svjetonazorom i lenjinstičkom praksom, a osnovna svrha bila mu je navodno odumiranje države i vođenje jugoslavenskog društva u nekakvu besklasnu budućnost, o kojoj nitko od jugoslavenskih »teoretičara samoupravljanja« (npr. Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić ili Stipe Šuvar) nije znao ništa pobliže, pa je to zapravo bila puka utopija, najobičnija tlapnja. U ime toga utopijskog »projekta«, za koji je poznato kako je neslavno i jadno završio, jugoslavenska partitokracija nemilosrdno je gušila sve osobne i nacionalne slobode te institucionalno progonila one koji su mislili ili, ne daj Bože, radili drukčije.

 

Nakon što je početkom 1990. u Hrvatskoj uspostavljeno višestranačje, članovi hrvatskog dijela Saveza komunista razmiljeli su se gotovo ravnomjerno po novoosnovanim strankama. Oni koji vjeruju u teoriju urote i u postojanje tzv. duboke države mogli bi reći da je to učinjeno planski. I kako je koja od stranaka demokratskim izborima dolazila na vlast, tako su ti nekadašnji totalitaristi, internacionalisti i ateisti opet isplivavali i iskakali u prvi politički plan jer su »znali znanje«, ali u novim okolnostima kao navodni »demokrati«, hrvatski »rodoljubi« i po potrebi veliki »vjernici« (najsvježija slika i prilika svega toga jesu sadašnji »premijer« Andrjuša P. i poslušnička klika oko njega). Ne treba posebice spominjati da je to najobičnija mimikrija, promjena boje dlake koja nema nikakva utjecaja na ćud tih bivših komunista, koji su po svome mentalnom sklopu i dalje ostali ono što su bili oduvijek – komunisti. Bolje rečeno, u novim, promijenjenim okolnostima postali su kriptokomunisti (prikriveni komunisti).

 

Od komunistâ gori mogu biti jedino kriptokomunisti

 

Netko od domaćih kolumnista napisao je da od komunistâ gori mogu biti jedino kriptokomunisti, koji se, kao i njihovi komunistički »očevi«, prikazuju vukovima u janjećoj koži, ali su kudikamo podliji i opakiji od njih jer su prošli dopunsku političku  »nastavu«. Na primjeru Hrvatske predobro se vidi da je to živa istina. U našemu slučaju očito je to da je kriptokomunizam razorniji od komunizma. Rigidna partitokracija i dalje je jedini oblik vladanja u Hrvatskoj, ali sada u kudikamo razularenijem obliku, što je njezina nova »kvaliteta« u usporedbi sa stanjem do 1990. U novoj, tzv. demokratskoj Hrvatskoj ustalila se praksa da stranka ili stranačka koalicija koja pobijedi na izborima na temelju toga odmah uzurpira svu vlast i provodi ju na krajnje nedemokratski način. Oni koji uživaju u pomodarskoj frazeologiji ili koji jednostavno misle da će uporabom stranih izraza biti pametniji rekli bi da se u Hrvatskoj vlada »netransparentno«.

 

Prava istina puno je gora – u Hrvatskoj se, na žalost, vlada totalitarno kao i do 1990. Razlika je tek u promjeni ideologije u ime koje se vlada i gospodarâ za čiji se račun vlada. Bivšim komunistima odnosno sadašnjim kriptokomustima ta promjena nije pala nimalo teško. Nemajući nikakvih moralnih skrupula i ne pateći od dosljednosti, oni su s najvećom lakoćom okrenuli kaput prema vjetru koji je zapuhao sa Zapada te marksističku ideologiju o putu u nekakvo maglovito besklasno društvo i lenjinističku praksu vođenja države zamijenili ideologijom neoliberalnog kapitalizma u kojemu je sveopće i bezdušno pljačkanje širokih slojeva zamaskirano tzv. zakonitostima slobodnog tržišta, kao i ideologijom tobožnjih ljudskih prava (kojih svakim danom nastaje sve više i koja postaju sve neprirodnija i čudnovatija) te navodnom humamom brigom za tzv. ranjive i ugrožene skupine, a koja nije ništa drugo nego podlo i licemjerno nastojanje da se cijeloj društvenoj i narodnoj zajednici nametnu način života, sklonosti i ponašanje pojedinaca i manjih skupina koji se uklapanju u neoliberalnu ideološku »agendu« (još jedna pomodaraska riječ jako draga domaćim ljevičarima koja inače znači isto što i program). Dok su se njihovi komunistički »očevi« klanjali i služili gospodarima koji su pedesetak godina stolovali u Beogradu te iz Hrvatske izvlačili materijalna dobra i novac koliko se najviše moglo, sadašnji hrvatski kriptokumisti ponizno se klanjaju birokratima u Bruxellesu i ispunjavaju doslovce sve njihove želje, među kojima opet prevladava želja za bogaćenjem na štetu Hrvatske.

 

Za razliku od demokratske vladavine gdje je trioba vlasti ideal kojemu valja težiti, u jugokomunističkoj totalitarnoj vladavini prakticiralo se tzv. jedinstvo vlasti. Tako je moralo biti jer je ondašnji Savez komunista po definiciji bio »vodeća društveno-politička snaga« (čitaj: kolektivni diktator). Pri istinskoj triobi vlasti takvo »društveno-političko vodstvo« ne bi bilo moguće u punoj mjeri, a komunisti, dobro znajući na kakav su način došli na vlast, kao i to da među stanovništvom nemaju nikakve potpore, jednostavno nisu smjeli dopustiti »demokratski luksuz« triobe vlasti. Oni su sve tri poluge vladanja državom – zakonodavnu, sudbenu i upravnu vlast – jednostavno morali čvrsto držati u šaci da bi uopće opstali kao politički čimbenik.

 

Kada je početkom prosinca 1971. u Karađorđevu slomljen pokret nazvan Hrvatsko proljeće, cijele 1972. godine trajali su sudski procesi mnogim njegovim sudionicima. Očito nezadovoljan visinom kazne na koju su bili osuđeni neki od optuženih za »kontrarevolucionarno podrivanje društveno-političkog sistema socijalističkog samoupravljanja te za rušenje bratstva i jedinstva«, tzv. najveći sin naših naroda i narodnosti (za neupućene: Joža B., kumrovečki bravar na početku i jugoslavenski »prvi doktor vojnih nauka« na kraju, kakva impresivna karijera!) javno je rekao da se suci ne trebaju držati zakona kao pijan plota, nego da trebaju suditi uzimajući u obzir »potrebe revolucionarnog trenutka«. Na taj je način »naš voljeni vođa« obznanio da zakoni nisu nikakva svetinja onda ako zasmetaju provedbi »ciljeva revolucije« (koja je inače 45 godina »tekla« bez prestanka). Dakle, i zakonodavstvo i sudstvo bili su puka partijska transmisija u službi »revolucije« (čitaj: organizirana nasilja) a ne sredstvo pravde te jamac osobne i društvene sigurnosti.

 

U današnje vrijeme geopolitičke i druge okolnosti jesu takve da više nitko ne spominje revoluciju, zbog čega možemo biti sretni (jedno zlo u Hrvatskoj manje). No, sve drugo ostalo je isto kao do 1990. Nitko tko je u posljednjih tridesetak godina na izborima dobio vlast nije ni pokušao vladati po demokratskom modelu, nego svi vlast odmah uzurpiraju za svoje partikularne ciljeve i stavljaju ju u službu uskih interesnih skupina. To nije ništa drugo nego očita partitokracija na djelu, koju ne bi bilo moguće provoditi kada bi postojala istinska trioba vlasti, a pogotovo ne onda kada bi djelovali mehanizmi kojima bi zakonodavna i sudbena vlast učinkovito nadzirale upravnu vlast.

 

Kada bi to bio slučaj, tada se vjerojatno ne bi dogodilo da u državnom odvjetništvu prašinu skuplja navodno više od stotine kaznenih prijava protiv zagrebačkog gradonačelnika, koji je doduše prije nekoliko godina bio uhićen i nakratko sproveden u pritvor u Remetincu, ali se ubrzo pokazalo da to nije bio pravosudni postupak utemeljen na zakonu, nego puki političko-medijski igrokaz za javnost. Da se ne govori o mnogobrojnim korupcijskim aferama i drugim skandalima koje izazivaju obnašatelji upravne vlasti. Sve što je do sada ovdje napisano nedvojbeno upućuje na to da u autokratskoj i partitokratskoj vladavini, pogotovo kada je ona kriptokomunistička, istinska trioba vlasti nije moguća, jer se ona protivi naravi same te vladavine.

 

Tko će kriptokmuniste smjestiti u povijesnu ropotarnicu?

 

Tu smo gdje jesmo. Socijalnodemkoratska partija Hrvatske (SDP), politički i pravni sljednik bivšega Saveza komunista Hrvatske (SKH), nije jedina kriptokomunistička stranka u Lijepoj Našoj, kako bi se činilo na prvi pogled. Kamo sreće kad bi bilo tako, ali nije. Zbog nedostatka unatarstranačke demokracije, a još više po autokratskom ponašanju svojih čelnika, sve hrvatske političke stranke jesu u manoj ili većoj mjeri kriptokomunističke. Mnoge tzv. obične ljudi možda će jako začuditi, čak i sablazniti tvrdnja da je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) također kriptokumistička stranka, ali to je očita i nepobitna činjenica koju i nije potrebno previše dokazivati. Dosta je tek zapitati se ima li kakve bitne razlike između toga kako se ponaša sadašnji hrvatski »premijer« i HDZ-ov šef Andrej Plenković i poslušnička klika oko njega (npr. onaj čudnovati »prvosabornik Njojo« ili pak moralno upitni »vitez« Reiner) te kako se ponašaju njegovi koalicijski partneri, HNS-ovci Ivan Vrdoljak, Predrag Štomar i Blaženka Divjak, kao i manjinci Milorad Pupovac, Furio Radin, Veljko Kajtazi i dr. Na žalost, razlike nema nikakve. Svi ti spomenuti, ali i mnogi političari iz oporbe, i rukama i nogoma bore se za to da se sadašnje političko i gospodarsko stanje u Hrvatskoj ne promijeni ni za milimetar, jer njima je i predobro u njemu. Kakva istinska trioba vlasti, kakva vladavina po demokratskom modelu, kakvo pravo tržišno gospodarstvo! Oni čine sve da politički status quo potraje vječno pa makar se zbog toga Hrvatska potonula na samo društveno i gospodarsko dno te se iz nje iselio i posljednji čovjek.

 

S kriptokomunistima na vlasti Hrvatskoj jednostavno nema budućnosti niti će se ona društveno i gospodarski ikada popeti na zelenu granu. Ne preostaje nam drugo nego što prije poraditi na tome da se svi kriptokomunisti, bez obzira na sadašnju stranačku boju, napokon smjeste onamo gdje im je mjesto – u povijesnu ropotarnicu. To ne će ići nimalo lako jer (do)sadašnji i vladajući i oporbeni »dečki i cure znaju znanje«. Osim toga nitko se dragovoljno ne odriče vlasti, nego samo onda kad mora. Tko će sadašnje kriptokomunističke vlastodršce i njihovu »braću« iz oporbe uvjeriti na demokratski i legalan način da je njihovo vrijeme zauvijek prošlo te se moraju povući s javne scene i politički život u Hrvatskoj prepustiti drugim i drugačijim ljudima s novim idejama i nekompromitiranima ni na koji način? To je tek retoričko pitanje jer u Hrvatskoj već postoji takva politička snaga. Zove ge Građanska inicijativa »Narod odlučuje«. Poznato je kako se i s kolikom odbojnošću, pomiješanom s dobrom dozom strjepnje, Plenkovićeva vlast odnosi prema njezinu angažmanu oko promjene izbornoga sustava i otkazivanja Istanbulske konvencije. Prošli članak završili smo tvrdnjom da su pred nama burni i sudbonosni dani. Doista jesu jer, po svim znacima, borba za drugačiju i bolju Hrvatska ne će biti nimalo laka.

 

(Nastavak slijedi)

 

Ivan Marković