Do Oluje za Srbe ništa “ne beše”

Raste i cvate novi protuhrvatski, antiolujni srbijanski mit

Vučićeve izjave glede Oluje niti me iznenađuju, niti brinu, čak ne zaslužuju ni osvrt. On je svoje odavno rekao kao aktivni sudionik, pa i kao ministar u srbijanskom nacional-socijalističkom projektu, od ranih devedesetih pa nadalje. Isto vrijedi i za niže srbijanske političare, poput Ivice Dačića, Malog Slobe, „ministra vojnog“ Vulina, oktroiranu predsjednicu srbijanske vlade Anu Brnabić, kao i tušta i tma analitičara i „istoričara“ iz čijih izjava isijava nepatvorena, čista mržnja. Ali zato me zabrinjava mjesto nove vrste mitinga koji se održao na samoj granici, na Dunavu, preko puta Iloka, Vukovara, Ovčare, Lovasa, Tovarnika… Prvi, slični, održao se u Beogradu, a lanjski u Novom Sadu (Veterniku), dakle sve bliže i bliže su Hrvatskoj. I ne trebamo pred tim zatvarati oči, „mitinzi“ u formi „sjećanja“ su sve agresivniji i sve više najava rata (nego čega?) za oslobođenje tzv. SAO Krajine. Kad-tad, ako ne sutra, onda kad se promijene svjetsko-političke okolnosti u korist Srbije, a na štetu Hrvatske.

Parastos, kao miting, održan je po mraku – da dodam malo nacifašističkih usporednica i asocijacija, ili je noć sama dostatna? Nazočio mu je vjerski vrh SPC-a, politička poveznica Srba „svih i svuda“, te cijeli srbijanski politički vrh, predsjednik države, predsjednica parlamenta, vlade, ministar obrane, vrh vlasti srpske republike. Ne znam zašto Dodik kad je kod njega sve k'o suza od Hrvata i muslimana čisto. Te iz hrvatske vlasti – Milorad Pupovac.

Prije Oluje nije se ništa dogodilo

Tko zna, budući je Milorad Pupovac ove godine bio s one strane, možda se već za dogodine planira sličan „miting“, s ove strane Dunava. Zašto ne u Iloku? Iločani, Hrvati, Slovaci, Rusini i ostali nesrbi bili su 1991. žrtve idealno-tipske nacional socijalističke deportacije iz svojih domova, sa svojih imanja, iz svoga grada. Nedaleko je Vukovar, možda tamo, možda na Ovčari ili Borovom Selu oko spomenika Vukašinu Šoškočaninu koji je inače sahranjen s one strane Dunava. Možda u prvom spaljenom malom selu u okolici Vukovara, Ćelijama… Inače ova srbijanska, šešeljevska, „naprednjačka prisjećanja, „pomeni“ na Oluju, počinju s događajima 4. kolovoza 1995. Ništa prije toga nije bilo, nije se spremao rat od početka osamdesetih, nije se Srbija prva, ustavno odvojila od SFR Jugoslavije, nije se vodio agresivni rat u Hrvatskoj na većini njezina teritorija u kojemu je presudno vojno sudjelovala srbizirana JNA, kao Wehrmacht srbijanskog nacional socijalističkog projekta, nije još u srpnju 1995. s područja tzv. Sao Krajine bilo protjerano preko 330.000 Hrvata i ostalih nesrba. Nije bilo razaranja, pljački, nisu Hrvati ponegdje morali nositi vrpce oko ruke, prije nego su protjerani, nije li im oteta sva imovina (koliko samo traktora?). Mrtve civile, žene djecu ne ću ni spominjati u Osijeku, Brodu, Voćinu… Ničesa toga, eto, prije četvrtog kolovoza 1995. nije bilo – sve same ustaške izmišljotine.

Novi srbijanski mit

Ova sjećanja, organizirana kao mitinzi, imaju i nekoliko unutarnjih političkih ciljeva. Prvi je održavanje, učvršćivanje Vučićeve vlasti, drugi smjera na prekrivanje pitanja priznanja Kosova, a treći služi za zastrašivanje još preostalih Hrvata u Vojvodini, ali i drugih, uključivo i tamošnje Srbe – autonomaše. I vjerojatno najvažniji, potvrda kako je Vojvodina, konačno, srbijanska. Dugoročno „pomen na pogrom“ u funkciji je izgradnje novog srbijanskog mita. Kosovski se gasi, možda ga već Vučić utrne – iako je rješenje priznanja Kosova trenutno potpuno maglovito – a bez toga on više nije „vulkanski“ aktivan. Ne će se više moći, kao najava agresivnog rata za veliku Srbiju i mobilizaciju Srba posvuda, nosati kosti kneza Lazara uokolo, a ako bi se i nosile slabašna bi im bila uloga. Zato su zadnjih godina iz Srbije krenuli s revitalizacijom jasenovačkog mita, nalik onoj iz ranih osamdesetih, ali taj mit je sve bolesniji i bolesniji – izjeda ga istina, umjesto stotina i stotina tisuća nepostojećih srpskih kostiju, ona sve više i više izbija na površinu. Nu od njega oni još ne će odustati, uporno će ga kombinirati s ovim novim, trećim, antiolujnim mitom.

Ta što bi Srbi bez mita žrtve i poraza kao zaloga za buduću osvetu. Na kakvim je temeljima taj najnoviji mit ilustirat ćemo na primjeru jednoga od njegovh prijašnjih i sadašnjih tvoraca („mitotvorca“, rekao bi Dejan Jović s osvrtom na Hrvatsku) – Ratka Dmitrovića. Tko je taj lik? Srbin iz Hrvatske, rođen 1958. u Komogovini, završio gimnaziju u Hrvatskoj Kostajnici, studirao u Beogradu i Zagrebu.Osamdesetih godina dopisnik beogradske Politike iz Zagreba, sve do kolovoza 1991. Šovinistički medijski graditelj predratne atmosfere iz Hrvatske, protiv Hrvatske i to prvoligaški propagandni huškač. Nakon odlaska u Beograd nastavlja isti posao na TV Beograd, u još moćnijem mediju, skupa, primjerice s Krstom Bijelićem i Milom Štulom. Mila Štula, oficirsko dijete, studirala na FPN-u Zagrebu. Neko vrijeme ljubimica Miloševićeva režima napričala je na toj televiziji toliko gadosti i izgovorila toliko mrziteljskih rečenica da su ju poslije sklonili u Crnu Goru. Škartirali su i Krstu Bijelića, ali ostao „živ i zdrav“ Ratko Dmitrović kao „stručnjak“ za hrvatsko, preciznije, „ustaško“ pitanje i jedan od glavnih tvoraca i obnovljenog saokrajinskog mita. Na svim je opskurnim televizijama, Pinku, Happyju, a ima i svoju (Ras) i tamo uporno, kao „stručnjak“ laže o Hrvatima, Oluji, Domovinskom ratu, neobično je „stručan“ za Marka Perkovića… Nije problem što laže o ovim temama, ali laže u oči i Srbijancima, primjerice sada napada Miloševića(!). Ne znam kako se oni ne zapitaju , a zašto je u ključnim trenutcima, već 1991., Ratko Dmitrović napustio voljenu SAO Krajinu, kao i desetine tisuća pametnih Srba od 1991. do Oluje. Hvali se i kako ga je Mile Martić mjesec dana prije Oluje zvao i tražio da prihvati položaj ministra informiranja tvorevine, što je on, mrtav hladan, odbio.

Velika Srbija, taj središnji mit, očito se najbolje i vidi i živi – iz Beograda, po mogućnosti iz kakve dobre kafane. Nikad mi ne će biti jasno zašto takav ološ Srbijanci trpe i još dopuštaju da im peru mozak. Inače Dmitrović ne mrzi sve Hrvate, kojih po takvima kao on doduše ni nema, slaže se s Vedranom Rudan, Markovinom, Klasićem i nekim Šarićem, teologom iz Rijeke koji se natječe za novoga Viktora Novaka. Koliko će ovaj mit s ovakvim mitotvorcima živjeti? Nu, nema brige, ako propadnu ova tri srbijanska mita, ne će Ilijada i Odiseja. One su po najnovijim „istraživanjima“ napisane na srpskom, Homer ih je samo preveo na grčki. Traži se doduše još autor, al' valjda će biti sreće da ga se i otkrije. Ovo otkriće će sigurno dodatno produbiti srpsko-grčko prijateljstvo, nadati se i dublje nego što je ime „Makedonije“ produbilo grčko-makedonsko.

Mato Dretvić Filakov