Lustracija i oko lustracije

Sudski proces u Münchenu protiv Perkovića i Mustača ima isključivo pravni i tehnički karakter

„Politika je umjetnost mogućeg" – tako uče studenti na fakultetima, a mudar političar prilikom donošenja važne odluke. No politika je također umjetnost poželjnog ili priželjkivanog, koja se rijetko u stvarnosti obistini, a koja često zasljepljuje političku umjetnost mogućeg. Već godinama Hrvati, a naročito desni intelektualci u Hrvatskoj, govore i pišu o potrebi uklanjanja bivših komunističkih moćnika iz javnog života, premda nitko od njih nije dosad točno opisao kako je to pravno i logistički izvodivo.

Nakon bure ushićenja privođenjem bivših jugoslavenskih udbaških čelnika Josipa Perkovića i Zdravka Mustača pred njemački sud, nastupio je tajac. Rašireno je i dalje mišljenje kod velikog broja Hrvata u Hrvatskoj i u Njemačkoj da će njemačko pravosuđe, za razliku od današnjeg hrvatskog pravosuđa, uspjeti „deudbizirati" i „dekomunizirati" državni aparat, javni, kulturni i medijski život u Hrvatskoj i konačno dovesti hrvatske građane u mir i spokoj vječni. Takve želje i snovi ne temelje se na realnim analizama, a još manje one oslikavaju političke prioritete Njemačke, SAD-a i Europske unije.

Suprotno dobronamjernim, ali i samodopadljivim komentarima brojnih hrvatskih novinara, u njemačkom glavnim medijima vrlo je malo bilo dosad riječi o slučaju Perković i Mustač i o političkoj pozadini udbaških zločina u Saveznoj Republici Njemačkoj. U zapadnim medijima, a pogotovo u Njemačkoj, manje se danas govori o bivšem komunističkom teroru, nego što je to bio slučaj tijekom Hladnoga rata. Njemački političari, diplomati, a pogotovo njemački profesori i novinari, kada i ovlaš dotaknu temu komunističkih zločina, ulaze u rizik da dobiju medijsku etiketu „desničara" ili da su u dosluhu s „ekstremnom desnicom". A to znači poljubac smrti u karijeri. Sudski proces u Münchenu protiv Perkovića i Mustača ima isključivo pravni i tehnički karakter, a nimalo politički i ideološki. Proces nema za cilj da Njemačka pospješi dekomunizaciju i deudbizaciju Hrvatske, već prvenstveno da kazni krivca za lokalno ubojstvo koje se dogodilo na njemačkom teritoriju prije više od trideset godina. Njemačko pravosuđe nije u cijelosti samostalno, kako se to često misli u Hrvatskoj. Njemačko zakonodavstvo velikim djelom osnovano je od strane pobjedničkih i savezničkih pravnika i to neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Njemačka je danas, upravo kao i ostale zemlje članice EU-a, veoma žustra u privođenju pravdi stvarnih ili nestvarnih bivših nacional-socijalističkih osumnjičenika, kao i u podizanju tužbi protiv razno raznih „ekstremno-desnih" i „neonacističkih" i revizionističkih aktivista i intelektualaca, no kada je riječ o komunističkim zločincima i njihovi jatacima iz bivše istočne Njemačke (DDR), ali pak o masovnim zločinima počinjenim nad njemačkim manjinama u istočnoj i južnoj Europi neposredno nakon Drugog svjetskog rata, tada glavni njemački mediji, sudstvo i političari u načelu šute. Važno je imati na umu povijesnu činjenicu: da nije bilo komuniste Staljina, a donekle i Josipa Broza Tite, zapadni Saveznici i Amerika nikada ne bi dobili Drugi svjetski rat. Stoga i pravni kriteriji u današnjoj Njemačkoj, baš kao i u cijeloj EU prema komunističkim osumnjičenicima, nikada neće biti isti kao što je to slučaj prema nacional-socijalističkim osumnjičenicima.

Suprotno dobronamjernim, ali i samodopadljivim komentarima brojnih hrvatskih novinara, u njemačkom glavnim medijima vrlo je malo bilo dosad riječi o slučaju Perković i Mustač i o političkoj pozadini udbaških zločina u Saveznoj Republici Njemačkoj. U zapadnim medijima, a pogotovo u Njemačkoj, manje se danas govori o bivšem komunističkom teroru, nego što je to bio slučaj tijekom Hladnoga rata. Njemački političari, diplomati, a pogotovo njemački profesori i novinari, kada i ovlaš dotaknu temu komunističkih zločina, ulaze u rizik da dobe medijsku etiketu „desničara" ili da su u dosluhu s „ekstremnom desnicom". A to znači poljubac smrti u karijeri.

Čak kada je riječ u Njemačkoj o stručnim člancima o zločinima komunističkih tajnih službi, njemački novinari i intelektualci bliski Sustavu, koriste vrlo mlak jezik. Prvog prosinca ove godine, najugledniji njemački liberalno-konzervativni dnevnik, Frankfurter Allgemeine Zeitung donosi preko cijele stranice veliki članak od dr. Hubertusa Knabea pod naslovom „Iskrsnuli iz ruševina", a čija su glavna tema bivši istočnonjemački komunistički doušnici i denuncijanti, a koji danas obnašaju vrlo važne uloge u državnoj politici ujedinjene Njemačke. Ujedno je i naslov članka ironija na naziv bivše državne himne u bivšem komunističkom DDR-u. Paralele s modernom Hrvatskom odmah upadaju u oči, te ujedno svjedoče da je cijela Europa, a ne samo Hrvatska, još daleko od uklanjanja komunističkog nasljeđa.

„..Na primjer, parlamentarni zastupnik Roland Claus, ne samo što je bio neslužbeni suradnik (istočnonjemačke tajne policije, o.a.) nego je on bio također šef komunističke organizacije mladih u FDJ („Slobodna njemačka mladež"), a pri kraju i član SED-a („Jedinstvena socijalistička stranka), za okrug grada Hallea. Šef lijeve frakcije (Gregor) Gysi, u svojstvu predsjedavajućeg pravnog kolegija u DDR-u, bio je osobno izabran od Politbiroa kao kadar nomenklature. Upravnica lijeve frakcije u Njemačkom saveznom parlamentu, Petra Sitte, bila je glavna tajnica na univerzitetu u Halleu, dočim je potpredsjednica Njemačkog saveznog parlamenta, Petra Pau, radila nekad u središnjici FDJ-a („Slobodna njemačka mladež)… Lista starog kadra u Njemačkom saveznom parlamentu još je puno dulja. Više od četvrtine Njemačkog saveznog parlamenta čine bivši drugovi SED-a.[ Njemački savezni parlament, tj. „Bundestag" ima 631 zastupnika, o.a.]. Broj funkcionara u pokrajinskim parlamentima na istoku Njemačke puno je veći, kao što to pokazuju novoizabrani članovi lijeve frakcije, u parlamentu pokrajine Tiringiji. Najmanje 18 od 20 zastupnika bili su dio DDR-ove diktatorske partije – što mnogi danas taje". (FAZ, „Auferstanden aus den Ruinen", 1. prosinca, 2014, str. 8.).

Glavna glavobolja Europske unije, a pogotovo njenog glavnog pokretača Njemačke, nisu bivši komunisti, već takozvani desničarski ekstremisti, za čiji nadzor njemačke pravne i policijske službe troše velike svote proračunskih novaca. Sedamnaest regionalnih Ureda za zaštitu ustavnosti u Njemačkoj brižno vode kontrolu nad desnim „politički nekorektnim" intelektualcima. Ured ima veliku datoteku imena ljudi, a njegov je glavni cilj da Njemačka niti slučajno ne skrene sa amero-atlantske trase u izolacionizam, ili, ne daj bože, da zađe u ruski geopolitički zagrljaj. Njemačka politika mora u načelu slijediti svaki mig američkih prokonzula u Europi. Rast proruskih nacionalističkih stranaka u Europi i sve učestaliji bunt njemačkih građana protiv valova neeuropskih useljenika i islamista, više zadaju glavobolje njemačkom pravosuđu i njemačkoj policiji nego slučaj Perković i Mustač.

Slično kao i mala Hrvatska i velika Njemačka mora stalno dokazivati Bruxellesu, a pogotovo Washingtonu, i njihovom alter egou u Tel Avivu, da je papskija od pape i da stoga daje više novaca za razne projekte vezane za „suzbijanje nacionalizma". Identitet moderne Njemačke ovisi znatnim dijelom od drugih. Bivši predsjednik Njemačke Horst Köhler, rekao je u svom govoru, 2. veljače 2005. u izraelskom parlamentu Knessetu riječi koje danas svaki njemački diplomat, svaki sadašnji ili budući kancelar, mora sricati u horu i hodu i uvijek znati napamet: „Odgovornost za holokaust dio je njemačkog identiteta" (Die Verantwortung für die Shoa ist Teil der deutschen Identität).

Dakako da njemačke protuobavještajne službe (BND), upravo kao i francuska služba (DGSE), a kamo li tek američka služba (CIA) znaju ime svakog bivšeg hrvatskog udbaškog doušnika bilo sa zagrebačkih fakulteta, bilo iz prisavskih medija, upravo kao što znaju imena i prezimena svakog starog i novog i još živog komunističkog egzekutora u istočnoj Europi. Međutim pokretanja krivičnih postupaka protiv bivših komunističkih osumnjičenika nije prioritet Europske unije, a niti prioritet zapadnih obavještajnih službi.

Ako bi već Njemačka uistinu bila zainteresirana za dekomunizaciju državnog aparata u Hrvatskoj, onda bi umjesto Perkovića morala kronološkim redom prvo tražiti od riječkog SDP-a arhive i pokrenuti istragu protiv još živih partizanskih počinitelja masovnih zločina na otoku Rabu. (Nijemci imaju dosta podataka). Naime, u svibnju 1945., hrvatski su partizani bacili u jame stotine živih razoružanih njemačkih vojnika, a na toj lokaciji je kasnije sagrađen hotel Imperial. Znakovita je danas i medijsko-politička lakrdija, ali i pravna zamka vezana uz balkanski medijski egzibicionizam četničkog vojvode, haškog osumnjičenika, Vojislava Šešelja. Šešelj je došao baš kao naručen bivšim hrvatskim komunistima i bivšim hrvatskim skojevcima, bilo da oni sjede u EU-u, bilo u Saboru u Zagrebu. I masa hrvatskih nacionalista nasjela je na taj provincijski štos. Šešelj je došao bivšim hrvatskim komunistima kao pokriće da se sve manje govori o gigantskim partizanskim i komunističkim poratnim ovčarama i zločinima u Hrvatskoj, kao i o stvarnim krivcima za rat 1991. godine i naknadnog krvoprolića: JNA i KPJ.

Dr. Tomislav Sunić, Hrvatski tjednik