Kako je jedan obijač postao šef stranke?

Politički fušerizam i poltronstvo kao ključ sustava

O čemu zavisi razvoj jednog naroda i njegova budućnost? Svakako da su važni činitelji demografija, moral (čini se da religija više jamči moral od ideologije) i pametna administracija (poslije ću objasniti na koji način pametna). Pitanjem pametne administracije bavili su se Konfucije, kojemu je javni moral alfa i omega, Platon, Hegel, Ibn Haldun, Ferrero i Marx koji je u tehnologiji i socijalnom darvinizmu vidio činitelje razvoja duštva.

Francuski administrator Alain Peyrefitte, koji je završio elitnu državnu školu ENA-u, povjesničar, sociolog kao vrlo značajna "zvjerka" u De Gaulleovom režimu napravio je niz točnih znanstvenih opažanja o javnoj upravi (vidjeti rad Francuska bolest koji je objavljen u hrvatskom prijevodu kao Administrativna bolest), njegovo povijesno djelo ima vrhunac u genijalnoj analizi kineske povijesti; Peyrefitte je prvi najavio novi uspon Kine do najznačajnije svjetske velesile, osobito je zanimljiv opis susreta kineske i engleske civilizacije koncem XVIII. stoljeća!

Francuski model unitarizma i centralizacije prihvatila je balkanska Kraljevina Jugoslavija, takva politika vodi pobuni periferije, prevelikoj birokraciji, ekonomskom zaostajanju provincija, blokiranome društvu koje samo povremeno izvlači iz krize "spasitelj" u obliku "cezarizma", da bi nakon njegova uspjeha, neuspjeha ili smrti sustav utonuo u stagnaciju, korupciju i nepotizam. Poslije smrti Jugoslavije najklasičniji primjer toga sustava danas je Španjolska, autor ironično naziva sustav apopleksičnim (navala krvi u glavu), jer centar države ima između četvrtine i petine stanovništva; nema policentričnosti. I SFRJ je predstavljala francuski etatizam u kombinaciji dubrovačke elastičnosti, tj. položajne rente.

Želja da se sve kontrolira dovodi do raspršene kompetencije (apsolutna neodgovornost), državne protekcije, mediokritetstva, kancelarijskih spletaka i sapunica kao u haremima, miješanja nadležnosti politike, gospodarstva i obavještajnih službi, zavičajnih i partijskih klika i klanova – ali i stvara privid jedinstva, monolita, planske privrede – što i nije loše u slučaju ratu, ili svjetske krize kada se štiti domaći proizvod uvoznim carinama. Dobro je i posjedovati strogu regulaciju kakvoće, ali sistem snađi se druže potiče hajdučiju, divlju gradnju, izbjegavanje plaćanja poreza, samovolju političkih mandarina feudalaca. I Dubrovnik je stoljećima životario sa svojom katoličkom kulturom sa morem ispred sebe i uglavnom muhamedansko-pravoslavnim Balkanom iza sebe; tako da nije čudo da među političkim analitičarima i diplomatima ima toliko ljudi iz Grada. Slučajno je i premijerova žena iz jedne solidne obitelji koja potječe iz sela u zapadnom zaleđu Republike,odakle je i veliki znanstvenik pater Bošković; tu je i osebujna ministrica kulture Obuljen – Koržinek, zatim lumen hrvatskog PR-a K. Macan, iz obitelji koja je dala niz sjajnih hrvatskih intelektualaca (Tomislav, Trpimir, Darko), usput budi rečeno i pomaže u konzerviranju, tj. zaštiti povijesne baštine; i Macanova majka je bila moja profesorica hrvatskog jezika a otac mu Hrvoje dugo ljeta pomaže u konzerviranju, tj. zaštiti povijesne baštine; iz Dubrovnika su rodom i politički analitičar Davor Gjenero i Goran Milić kozmopolit, kulturan i sposoban novinar, umjeren i pošten politički Jugoslaven, poliglot i osoba koja je stvarno svjetski čovjek, njegovi putopisi su fascinantni i zanimljivi. Pa i otac bijaše diplomat. U cijelom tom dubrovačkom fenomenu jedino se potomak brodovlasnika konzervativni liberal i poznati povjesnik Ivo Banac pametno odmakao od vlasti.

Predsjednica je odigrala svoju ulogu za čistu peticu, definirala je unutarnjopolitičke probleme, na vanjskom planu se pokazala kao prijatelj NATO-a i SAD-a, ali izrazila spremnost da poboljša odnose, posebno ekonomske, sa Rusijom koja je prevažna velesila, da pokuša uspostaviti suradnju sa Srbijom i pomogne joj u EU-ovim integracijama, ali ne pod svaku cijenu i sa jasnim uvjetima, a da ujedno "uveže" blok katoličkih država od Litve, Poljske, Mađarske do Hrvatske koje mogu zajedno lobirati u EU-u, ali i biti brana prema utjecajima Rusije, Njemačke, Turske i SAD-a koji ne bi odgovarali interesima katoličke Srednje Europe.

Dobro, režimi se mijenjaju, prelazi se iz SK u HDZ, iz HDZ-a u DC (ako se mlađi ne sjećaju to je una partita di don Matteo Granich, frazione fondata doppo la morte di nostro presidente Tuđman), pamte se usluge, ne zaboravljaju sukobi, bez obzira na načela i tko je u pravu politika je trgovina interesnih grupa, a stari kažu "jednom diretur vazda diretur", pohvataju se veze i stekne znanje i kapital. Obavještajne službe su čudo, rad S. Zweiga o Foucheu MUP-ovcu i SUP-ovcu i PUP-ovcu Francuske revolucije pokazuje monstruma, genijalnog taktičara poput stričeka Goriota, prefriganca i šarmera Mesića te FBI-ovca Hoovera i Mladića u jednoj osobi, malo je nedostajalo da taj kadar ostane Vlast i u obnovljenoj monarhiji – informacija je moć! A Plenković je bio dobra politička prilika, šef HDZ-a kojeg voli centar, a ulazi u koaliciju sa anacionalnim liberalnim HNS-om, izgledao je "fajn dečec" kao ziheraški izbor, kao pun pogodak,pogotovo što su ga podržavali EU-ovi birokrati.

Ali naši Dubrovčani su zaboravili da je makijavelizam politički tigar od papira; sile ne vole nepouzdane partnere, ekonomija izbjegava laganja u zemlje sa nejasnom regulativom, lošom administracijom i čestim promjenama, obrtnici ne "doživljavaju" svojom vlast koja im dere kožu namjesto porezne vunice i otežava glupim propisima i janjičarskim poreznicima poslovanje – dok je istodobno velikim sustavima dopušteno zaobilaženje Zakona uz kasne i minimalne kazne. A administracija je sveta krava koja se ne dira, to su stranački vojnici i glasači! Sjetimo se reprezentacije, jedan moralan, odlučan i sposoban čovjek Zlatko Dalić vodio je radišne profesionalce koji su "krvavim" radom, vježbom i talentom zaslužili svoja mjesta. Nitko im nije poklonio nacionalni dres! Ta izvrsnost i poštenje, to srce i ljubav za domovinu moralo bi postojati i u administraciji, visokom školstvu, znanosti inače ćemo postati balkanska kaljuža iz koje će mladi kako piše velemajstor riječi Ivica Šola bježati u bijeli svijet!

Za savjetnike treba uzimati ljude jake u struci, npr. admirala Davora Domazeta-Lošu, geopolitika Zorana Metera, brodograditelja M. C.-a koji deset godina radi u Kini i poznaje njihov sustav i način razmišljanja, elektromobilca Rimca, tehnologa Marijana Ožanića ili "plastičara" Igora Čatića, kemičare Davora Pavunu ili Nenada Raosa, književnika Miru Gavrana, likovnjaka Igora Zidića… A političke frizure i šminke i prodaje starih priča i folova prepustimo staroj obrtnici Europi! Racionalizirajmo državu i stranke, sve drugo je politička shizofrenija, nesuvisli put u ekonomsku i intelektualnu blokadu! Ipak ne mogu se ne upitati kako je jedan obijač postao šef stranke; kako je to moguće, kakvi smo to ljudi? A možda je i logično poslije bravara obijač?

Teo Trostmann