Naseljavati treba i otoke

Istra je pod vlašću IDS-a osim Uljanika ostvarila i niz velikih afera koje su prošle lišo

Na portalu Zagreb info novinarka Nikol Boljfetić počastila nas je zanimljivim događajem sa udaljenog hrvatskog otočića nasred Jadrana. Nezadovoljstvo otočana je izazvano natječajem za radno mjesto čuvara u Parku prirode gdje je posao dobila javnosti nepoznata Zagrepčanka. Na otoku se rijetko otvaraju nova radna mjesta, posebice VKV, tako da je frustracija nekoga tko je odabrao živjeti na rodnom škoju velika. Mali i udaljeni otoci se odlikuju skupoćom hrane i materijala, kratkom sezonom, depresivnim životom među starom populacijom… I u Domovinskom ratu živjeti na pučini dok je hrvatska mornarica još stasavala bilo je jako stresno.

U Upravnom vijeću koje odlučuje koga će se zaposliti od 5 vijećnika troje je iz našega glavnoga grada. Novinar spominje žalbu otočanina P. G., te se s pravom pita a što ćemo sa svim došljacima u Zagreb koji imaju prednost pred rođenim Zagrepčanima? Stvarno se slažem sa g. Boljfetić da bi Zagrepčanin trebao u Zagrebu imati prednost kod zapošljavanja, osim kada se radi o specifičnim sofisticiranim djelatnostima u kojima stručnost i talent donose prevagu; kao što su kazališni dekorater, violinist, profesor fizike na fakultetu, kirurg…

Zagreb je danas grad u kojem žive ljudi iz svih hrvatskih krajeva, grad u kojemu se nalazi pola dječijih vrtća i više od polovice akademskih građana naše Hrvatske. Ali usporedba Grada kojemu gravitira cijela Hrvatska i koji sa svojim širim okružjem ima preko 1,5 milijun stanovnika, sa ovim otočićem kojemu "glavni grad" ima 450, a "šire" okružje 790 stanovnika komična je i neumjesna. Prosječna starost domorodaca na otoku L. je iznad 70 godina. Iduća prilika za zapošljavanje će se javiti možda za deset godina, a rečeni otočanin P. G. je obrazovan čovjek i sudionik Domovinskoga rata. Novinarka dakle raspaljuje strasti i dolijeva na vatru benzina, umjesto da ukaže na prave probleme i eventualno ponudi rješenja.

Neki otoci su relativno sretni poput Krka i Korčule, blizu kopnu, bogati, dobro povezani i turistički uspješni. Uzmimo primjer Mljeta na kojemu živi službeno 1000 ljudi (neslužbeno znatno manje); moj poznanik je godinama tamo odlično zarađivao na suvenirnici i ipak se odselio. Kada sam ga pitao zašto je to učinio odgovorio mi je da njegova djeca nisu Robinzoni. Gledao je albume sa rođendana starijega sina rođenoga zimi i uvijek ista slika; stariji sin sa mlađim pored torte i svijećica i uhvatila ga je žalost. Danas postoje na otocima ceste,trgovine,ljudi drže apartmane i restorane,država potpomaže škole, ambulante i zubarske ordinacije – ali stanovništvo ipak odlazi. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je pored problema demografije i odumiranja sela i manjih mjesta prepoznala kao gorući problem, čak  kao pitanje nacionalne sigurnosti i odumiranje otoka.

Boljfetić ne vidi prirodno rješenje da se upravo mlade ljude iz Zagreba, Rijeke, Splita stimulira da nasele mala mjesta i otoke, te našu dragu Slavoniju. Povoljni krediti za seoski turizam i poticaji za maslinarstvo su samo dio u lepezi mogućih poticaja, ukoliko ne želimo da nam mladost pobjegne u Ameriku, Australiju, Kanadau, Skandinaviju… Je li naš čovjek u stanju mijenjati mentalitet i nakon propasti industrije otići na selo? Jesmo li u stanju umjesto bezbrojnih ekonomskih fakulteta i menadžmenta (ovih kadrova već ima kao majora i zastavnika u nekadanjoj JNA vojsci), ili uhljeba po kancelarijama koji "kroje" politiku, ili zaštitara koji već ne znam što više štite za svojih 3.000 kuna plaće, dobiti kuhare, trgovce, plantažere, farmere. Jer kada ostane 50 obitelji koje se bave seoskim turizmom doći će i učiteljica, i poštar i mesar i zidar i trgovkinja i sladoledar; možda se tu naseli i umjetnik u mirovini, možda zatreba i čistač ulica, možda netko pokrene i remont za jedrilice i barke, kamenolom, klesarsku radionicu, vinoteku…

Neke stvari prepoznajemo kao prirodne procese; u XIX. i XX. stoljeću naši južnjaci iz Dalmacije, Like, Hercegovine su hrlili u plodnu Slavoniju, danas Slavonci idu na jug, ili u još većoj mjeri u Irsku, Austriju, Njemačku itd. Zagreb je u doba renesanse imao manje stanovnika od Komiže, Lopuda, Korčule, Hvara, Raba, Krka… danas ga otkrivaju turisti i dive se stvarima koje je Gradu darovao Izidor Kršnjavi, veliki naš nosač kulture! Rijeka je pod vladavinom SDP-a nazadovala i unatoč idealnom položaju za srednjoeuropsku luku ostvarila depopulaciju i zakasnila za Koprom i Barom sa uređenjem operativne obale. Istra je pod vlašću IDS-a osim Uljanika ostvarila i niz velikih afera koje su prošle lišo, za razliku od najjače hrvatske stranke HDZ-a koji je bolno platio svoje afere i pogrješke, bilo gubitkom vlasti, bilo sudskim procesima tipa Sanader. Stvari treba imenovati, razgovarati o njima, nuditi rješenja – ali ne stvarati demagogiju radi bolje prodaje novina ili veće čitanosti portala, ili izborne pobjede! Meni se više sviđa njemački, skandinavski i švicarski policentrični model od francuskog, turskog, engleskog, ruskog, srbijanskog modela matice metropole! Jer u naše puste krajeve doselit će neki drugi gosti, možda i neželjeni!

Teo Trostmann