Nisu im smetali JNA, KOS, Udba… (2)

IDS-u pojam istrijanstvo služi za kidanje spona s hrvatskom tradicijom

Kroz drugu točku može se pratiti odnos IDS-ovaca prema mladoj hrvatskoj državi, Domovinskom ratu i pitanju izbjeglica. U Ustavu RH,“ Hrvatska je definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih ma­njina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Ma­đara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su ­njezini držav­ljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvariva­nje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zema­lja slobodnoga svije­ta.

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu vo­lju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i držav­ljanina, te promiče ­njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno bla­go­sta­nje.” Međutim IDS zamišlja Istru kao konglomerat nacionalnoga bezličja s dvojezičnom ili trojezičnom neodređenošću, a degradirajući pritom europejsku vrijednost Istre kao povijesno susretište dvaju etničkih i nacionalnih krugova koji su proizvod duhovne baštine i kao takve te različite kulture su uvijek stimulativno djelovale jedna na drugu. IDS želi stvoriti istarski međunacionalni koktel kroz pojam istrijanstva, hibridne tvorevine koja briše povijesno pamćenje i kida spone s hrvatskom tradicijom.

Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i na trojednome jedinstvu istarskoga teritorija vodi prema posebnomu statusu Istra regija u Europi regija. Transgraničnost koju zagovara IDS u svome političkom djelovanju, ideju o stvaranju regionalnoga parlamenta Istre i naglašavanje istrijanstva, kao nositelja regionalnoga identiteta svih stanovnika Istre, u zamjenu za hrvatsku nacionalnu pripadnost, znak je poremećena sustava vrijednosti regionalne stranke i njene  neusklađenosti s državnim ustrojstvom Republike Hrvatske. IDS je protiv nacionalne države; „Zato smo mi protiv države nacije, a za državu – regija… IDS je osnovana da bi se suprotstavila novom totalitarizmu koji se razvija iz okrilja nudeće nacionalne države Hrvatske, koja ne bi mogla zadovoljiti interese Istrana.“ Svim građanima poručeno je da se na ovim izborima ne glasa jer oni nisu niti demokratski niti slobodni pa čak niti tajni“ govorio je Elio Martinčić (Glas Istre, br. 103., 15. travnja 1990., str. 14.). Znači istrijanstvo nije totalitarno, ono je po IDS-u“ progresivno- europsko“, a hrvatstvo je za njih neprihvatljivo i to do danas. Čisto yugokomunističko razmišljanje, po kojem je svako spominjanje nacije automatski nacionalizam. Regionalizam je u redu i poželjan, a nacionalizam nije? Kojeg li licemjerstva?

A dok se u Hrvatskoj vodio krvav rat i branio suverenitet mlade države, generalni tajnik IDS-a Mario Sandrić je izjavio: „Siguran sam da će do građanskog rata doći, jer je nemoguće pomirenje Hrvata i Srba. Oni se, od kada postoje, mrze i gledaju preko nišana. Nas Istrane neka puste na miru, jer nam rat nije potreban (…) Zato upućujemo apel Hrvatima, Slovencima i Jugoslaviji da nam našu djecu vrate doma. Nisu djeca zaslužila da se bore, ginu i ožalošćuju svoje majke, sestre i braću za nečija nacistička opredjeljenja“. Iz navedenog je vidljivo totalno nepoznavanje povijesti i puna yugokomunistička indoktrinacija. Za IDS-ovce Domovinski rat nije bio njihov rat! To je bio rat za „nacistička opredjeljenja“ OPS? (Glas Istre, br. 92., 5. travnja 1991., str. 9.).

Čelnici IDS-a ne doživljavaju Hrvatsku kao svoju domovinu već kao otimačicu njihova integriteta (istarskoga) i ekonomskoga statusa zbog težine tereta hrvatskih prognanika iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske koji traže sklonište u Istri, geopolitičkoj periferiji bez oružanih sukoba. U vrijeme najžešće velikosrpske agresije, koja je rušila, palila,  ubijala i protjerivala civilno stanovništvo, žene, djecu, starce i bolesne, IDS-ovce je brinuo samo nacionalni identitet Istre. Tom prigodom Ivan Jakovčić napisao je pismo svim podružnicama IDS-a u Istri u kojem kaže“ predlaže „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracijskom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance“. Tako je upozoreno kako će „stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora“ (Glas Istre, br. 199., 23. srpnja 1991., str. 15.).

IDS vodi  veoma licemjernu  manjinsku i nacionalnu politiku.i Hrvatima se zatiru prava i negira im se nacionalna komponenta, a nacionalnim manjinama se priznaju i uzdižu sva nacionalna prava? Zar da Hrvati u svojoj državi kao većina,  imaju manja prava od nacionalnih manjina? Hrvati u Republici Hrvatskoj i u Županiji Istarskoj ne smiju isticati svoj nacionalni identitet, jer ih se odmah proglasi nacionalistima, a manjine smiju i dapače evo to ovom prigodom i ističu? https://direktno.hr/domovina/miletic-plenkovicu-suzdrzite-se-od-retorike-nacionalizma-i-iskljucivosti-95826/Ovo je očiti primjer IDS-ove licemjerne politike prema hrvatskom nacionalnom identitetu i vjeri kao njegovoj sastavnici. A da ne spominjem Dane srpske kulture, koji nisu organizirani da nastupaju predstavnici srpske nacionalne manjine i pokažu kako čuvaju svoje običaje i tradiciju, već dovode folkloraše i kulturna društva iz Srbije, pa se po istarskim gradovima pleše „žikino kolo“ i pokazuje turistima, koji onda zbunjeno gledaju  u koju su zemlju došli.

ISTRIJANSTVO IDS-a

Sam pojam polazi od zemljopisne odrednice, a to je Istra (lat. Histria). Naziv je to najvećeg hrvatskog  poluotoka na 45° sjeverne zemljopisne širine. Istra se jednostavno tako naziva, a iz tog naziva stanovnici  koji  ga nastanjuje suIstranke i Istrani, a pridjev je istarski. Talijanski naziv za Istru je Istria, pa je izvedenica za stanovnika na talijanskom jeziku Istriano, a pridjevistriano. Kako u sjevernom dijelu Istre žive i Slovenci, u slovenskom jeziku nalazimo pojmove istran, a pridjevistarski. Svi službeni spisi , negdašnji i sadašnji nazivaju se istarski; Istarski razvod, Istarski  ipsilon, Istarska županija, Istarska Danica i konačno stranka IDS- Istarski demokratski sabor, a ne Istrijanski demokratski sabor! I sam Istarski sabor, povijesni u razdoblju od 1861 do 1916. godine zvao se istarski, a ne istrijanski , iako se govorilo službeno talijanskim jezikom. Još jedna zanimljivost u Istarskoj enciklopediji iz 2005. godine nema pojma Istrijan, već o Istri, Istranima!

Pogledom  u povijest "istrijanstvo" se spominje u drugoj polovici 18.stoljeća, kod dva talijanska preporoditelja. Prvi Rinaldo Carli (1720.-1795.) medu prvima je počeo upotrebljavati  termin "Italiani" u nacionalnom smislu i termin"Istriano", koji označava regionalnu pripadnost u odnosu prema nacionalnom. Drugi "preporoditelj " Pietro  Kandler (1804.-1872.) upotrebljava ova etnička obilježja za žitelje Istre: Istriani, Veneti , italiani, Slavi, Sciavrini, Cici, Morlachi, Dalmati, Montenegrini, Slavi istriani, Liburni… Ne govori ni o Slovencima ni o Hrvatima,  iako zna za njih,  jer za obalno stanovništvo južno od Rijeke kaže da su "Croati", Što znači da su svi ti nazivi više zemljopisna nego etnonacionalna odredenja. U talijanskim intelektualnim krugovima 19. stoljeća kružila je ideja o nužnoj i neizbježnoj asimilaciji slavenske kulture u talijansku.

Smatralo se da će se jezik i običaji istarskih  Slavena dobrovoljno asimilirati u jezik i običaje "više kulture i jedine civilizacije – talijanske', jer su za sebe Talijani uvijek tvrdili da su viša rasa od Slavena, koje su nazivali "schiavi" – robovi. Intelektualni predstavnici talijanskog građanstva  posebno Carlo Combi i Carlo de Franceschi smatrali su da je potpuna asimilacija slavenskog stanovništva na području Istre samo pitanje vremena,  jer su dvije kulture na jednom prostoru duže vremena neodržive. Tu je politiku talijanizacije i asimilacije kasnije provodio i Benito Mussolini. Angelo Vivante bio je jedan od rijetkih talijanskih intelektualaca koji je etnički konflikt u Istri i Julijskoj krajini definirao kao sukob dviju različitih nacionalnih i kulturnih grupa: "talijanske, koja želi apsorbirati i slavenske, koja ne želi biti apsorbirana… Za žitelje slavenskog podrijetla upotrebljava  se nazivi "Slavi".

Suvremeni istarski povijesničar Nevio Šetić "istrijanstvo" kao svojevrstan identitet Istre postavlja između etničke i moderne svijesti. Po njegovu mišljenju istrijanstvo se može promatrati barem kroz tri gledišta:
1. zemljopisnu, odnosno antropološku točku gledišta,
2. povijesnu uvjetovanost i,
3. s polazišta dugotrajnog procesa nastanka suvremene hrvatske i slovenske nacije u Istri (Šetić, 1995., 11.).
Ako pogledamo prvo, "istrijanstvo – istarstvo" (prema Šetiću) sa zemljopisnog vidika zahvaća sve stanovnike Istre, koji žive unutar Hrvatske, Slovenije ili Italije, bez obzira na nacionalnu svijest. Drugi je vidik povijesno shvaćen, a javlja se u drugoj polovici 19. stoljeća u vrijeme kad slavensko (hrvatsko i slovensko) stanovništvo pruža grčevit otpor talijanizaciji, odnosno asimilacijsko politici Italije. "Formula istrijanstva" u odredenoj je mjeri negativno utjecala na sve jaču integraciju istarskih Hrvata i Slovenaca. Treća interpretacija, zapravo najsloženija, odvija se u dugotrajnom procesu nastanka suvremene hrvatske i slovenske nacije u Istri, od početka 19. stoljeća pa do danas. One koji se kroz tu prizmu identificiraju kao Istrani/ istrijani danas suvremena znanost doživljava na razini etničke svijesti. Osim  toga u Istri često nalazimo rafinirano razlikovanje domaćih i doseljenih (furešta, onih priko Učke)  kad netko kaže: "Ma vero nis Istran, to su uni ki su došli zgor, ja san Istrijan, tako je govorila moja baba ma vero i moja mati, tako ču i ja imoja dica."

Rezultati istraživanja Borisa Banovca o poimanju "istrijanstva" upozoravaju da je većina ispitanika taj pojam definirala kao "vezanost za zavičaj", dok je vrlo mali postotak onih koji "istrijanstvo" shvaćaju kao nacionalnu pripadnost. Banovac nadalje objašnjava da je etnički pluralizam omogućio održanje svijesti o regionalnoj cjelovitosti Istre, ali je istodobno snažno izražena teritorijalna identifikacija predstavlja uporište za etničke posebnosti usprkos državno-administrativnim, političkim i kulturnim pritiscima koje su u Istri vršili različiti režimi i različite države u prošlosti. Za stanovnike istarskog poluotoka ono je svakako bilo i ostalo prirodni način njihove egzistencije, proizašao iz osjećaja pripadnosti jednom prostoru.

(Svršetak i sljedećem broju)

Lili Benčik