Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Slijepi obožavatelj Ivice Račana

Tipični primjer kripto-boljševika, koji se skriva iza floskula

 
 
Na sučeljavanju dvoje predsjedničkih kandidata koji su ušli u drugi krug izbora, na RTL-u, dan prije Stare godine (30. prosinca 2019. u 20,00 sati), u jednom trenutku je Kolinda Grabar-Kitarović spomenula pokojnog Ivicu Račana, ustvrdivši da je on bio "mentor" Zoranu Milanoviću, na što se ovaj lecnuo, pa čak i ražestio, ogorčeno uzvraćajući kako je "nisko, podlo i nedostojno tako se odnositi prema mrtvom čovjeku i vrijeđati ga…", da je ta opaska KGK "ispod ljudskog dostojanstva", itd. Dugo se Zoki nije mogao smiriti upadajući u riječ sugovornici, revoltiran time što se drznula spomenuti doživotnog "Velikog Vođu" hrvatskih komunista i Titovog omladinca, iako tu nije bilo nikakve uvrjede za bilo koga, najmanje za Račana. Ali aktualnog predsjedničkog kandidata SDP-a jako vrijeđa istina – naročito onda kad mu ne ide u prilog.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/01/imgSizerCrop.aspx_40.jpg
Zoran Milanović bio je slijepi obožavatelj Ivice Račana i on ne samo da mu je bio mentor, nego i idol. I to zna svatko tko je imao sreću ili nesreću pratiti Zokijev strjeloviti politički uspon i dolazak na čelo SDP-a. Svoju je karijeru započeo 1993. godine u Ministarstvu vanjskih poslova kao Sanaderov kadar u diplomaciji (u koju ga je otac, bivši komunist, a tadašnji HDZ-ovac) ubacio preko veze, kako je to kod komunista oduvijek i običaj. Dakle, da nije bilo tog omraženog HDZ-a (Zoki ni jednu rečenicu nije u stanju izgovoriti do kraja a da se ne obruši najgorim pogrdama i uvrjedama na račun ove stranke i Ive Sanadera), tko zna što bi današnji predsjednički kandidat SDP-a u životu radio i bi li ikad došao pod svjetla reflektora, a kamo li dobio priliku dogurati do predsjednika vlade ili šefa države. Tipični primjer kripto-boljševika, kameleon koji se skriva iza floskula o "normalnom društvu", "ljudskim pravima", "pravima manjina", iza nekog tobožnjeg "poštenja", "časti", "istine", "pravde", itd., bivši predsjednik SDP-a i neuspješni biznismen koji je zaredom izgubio 5-6 izbora i potom podvijena repa napustio mjesto predsjednika stranke, Zoran Milanović je ogledni primjer karijerista koji u životu lovi na mukte i prodaje maglu (onomu komu može). I to mu je jedina "vrlina" – ako se takvo što može nazvati vrlinom. Na kraju, njegov životopis sve govori.
 
Nikad ne bi došao u politički vrh, da on i njegovi satrapi ubrzo nakon smrti Ivice Račana nisu proširili famu o tomu kako je ovaj na samrti za svoga nasljednika odabrao upravo njega: Zorana Milanovića. Pomalo morbidno, ali istinito. Nastranu to što nesretni i teško bolesni Račan nije znao za sebe puna dva mjeseca – pa je teško zamisliti da je uopće mogao bilo s kime komunicirati u posljednjim danima ovozemaljskog života – ali, nije li i sama činjenica da netko dolazi na čelo stranke po navodnoj "oporuci" prethodnika već sama po sebi dovoljno porazna i komu takvo što može služiti na čast? Milanović tvrdi: "Ja sam bio izabran na čelno mjesto SDP-a". Da, to je točno. Tehnički je doista izabran većinom glasova. Ali, kontekst govori kako je to bilo tek nakon što se spomenuta "legenda" o Račanovoj "oporuci" proširila poput plimnog vala i zapljusnula sve lokalne organizacije Partije u Hrvatskoj. On je bio "izabran" i prije formalnih izbora (iako je u SDP ušao tek 1999. godine) čim je glasina uzela maha i vrlo lako porazio stare kadrove, osnivače stranke i neusporedivo zaslužnije članove koji su se čitavo desetljeće prije njegova dolaska kalili u partijskom radu s Ivicom Račanom (Željku Antunović, Tonina Piculu, Milana Bandića). Za članove bivšeg SKH bilo je nepojmljivo ne ispuniti "posljednju želju" nespornog lidera i obožavanog doživotnog predsjednika Partije, pa je Milanovićeva pobjeda (po staroj boljševičkoj logici i praksi) bila unaprijed zajamčena.
 
I ne samo da je uz pomoć spletki i zakulisnih igara Zoki (kao novi i javnosti gotovo nepoznat kadar) instaliran za predsjednika "reformirane" Partije, nego su on i njegovi satrapi izolirali Ivana Račana (sina "Velikog Vođe"), kako im ne bi predstavljao smetnju u daljnjim karijerističkim planovima, iako je upravo on odigrao glavnu ulogu u instaliranju "mladog lava" SDP-a na čelnu poziciju. Nemam namjeru ovom prigodom praviti portret niti pisati životopis Ivice Račana, ali želim navesti neke neoborive činjenice koje jasno govore o kakvom se političaru radilo, kakav mu je bio karakter, te kako se ponašao i kakvi su bili njegovi ključni stavovi po mnogim vrlo važnim pitanjima u vrijeme raspada SFRJ i borbe Hrvatske za neovisnost.
 
Koliko god se Zoran Milanović i njemu slični žestili, činjenice su činjenice, istina je istina. Ono što je bilo promijeniti se ne može. I svatko od nas, živ ili mrtav bio je za života onakav kakav je bio, ni bolji ni gori – pa i Ivica Račan. To što je Zoran Milanović došao na poziciju predsjednika SDP-a (i kasnije predsjednika Vlade) zahvaljujući glasini koja je od njega i njegovih pristaša smišljeno puštena u javnost i među članove stranke kako je doživotni lider SDP-a netom prije smrti upravo njega imenovao svojim nasljednikom (i, naravno, to je provedeno u djelo – jer "volja" Vođe se mora poštivati), više je nego dobar razlog da ga on gorljivo zastupa i brani – kao i čitava ta klika koja parazitira na "karizmi" Ivice Račana (koje zapravo i nema), ali to nije razlog da se o svemu ne progovori istina. Istina oslobađa.
 
Boljševički mentalni sklop zanimljiva je i složena pojava
 
Boljševički mentalni sklop vrlo je zanimljiv socio-psihološki fenomen s kojim se mi u Hrvatskoj srećemo iz dana u dan. I to, nažalost, nema nikakve veze s padom Berlinskog zida i komunizma. On ostaje sastavnicom habitusa današnje djece komunizma i odolijeva vremenu na jedan doista začuđujući, gotovo nevjerojatan način – do te mjere da se ne rijetko nađemo u čudi i pitamo sami sebe: Je li moguće? Kako funkcioniraju mozgovi današnjih neokomunista, socijaldemokrata ili "modernih ljevičara", vidljivo je po tomu što u njima egzistira jedna temeljna proturječnost sadržana u činjenici da odriču svaku vezu s komunizmom, a u isto vrijeme grčevito brane i zastupaju njegove ideologe i promotore, uključujući i notorne masovne zločince koji su okrvavili ruke do ramena i nose na savjesti stotine tisuća ljudskih života.
 
Kako se to, primjerice, netko može "distancirati" od komunističkog sustava i te ideologije, a u isto vrijeme šutjeti o Staljinu i veličati Tita i Ivicu Račana kao idole? Kako? Kako se netko može odreći komunizma, a iz petnih žila braniti čak i najteže masovne zločine što su počinjeni pod vodstvom i u organizaciji ikona komunističkog sustava – J. B. Tita i njegovih najbližih suradnika? I zašto pod svojom šapom SDP (koji "nije sljednik" KP/SKJ) i danas drži komunistički arhiv i odlučuje diskrecijskim pravom tko ima, a tko ne pravo uvida u pojedine dokumente – i koji će se od njih deklasificirati a koji ne? I ne samo to. Kako razumjeti mentalni sklop koji nam i danas, nakon svega i poslije svih činjenica i dokaza kojima raspolažemo o razdoblju komunističke vladavine nastoji podmetnuti surogat povijesti, njezinu iskrivljenu sliku, a svoje zločince i tlačitelje prikazati kao "humaniste", "dobrotvore" i moralne i čestite ljude čije je jedino poslanje bilo oslobađanje svijeta od fašizma? Nema što oni ne će poduzeti kako bi sakrili krvave tragove svojih ideoloških i bioloških otaca i obranili ideologiju koja im je usađena duboko u svijest i omogućila privilegiran status u društvu. U tom smislu ne čudi ni prešućivanje i potpuno ignoriranje svih rezolucija, deklaracija i preporuka koje nam u posljednjih 14 godina stižu iz Europe o potrebi osude komunističkog totalitarizma i distanciranja od njegovog zločinačkog naslijeđa.
 
Sve to na naše "europejce" (kako one neokomunističke provenijencije, tako i na farizeje koji sebe predstavljaju "demokršćanima" i formalno su danas na vlasti) nema nikakvoga utjecaja. Po tom pitanju kao da postoji zakon šutnje, omerta i to je s racionalnog stanovišta naprosto apsurdno i neobjašnjivo. Nemojmo zaboraviti još jednu važnu stvar vezano za boljševičku praksu i njihovu propagandu, a koja se ne rijetko zaboravlja ili previđa. Hrvatski komunisti na čelu s Ivicom Račanom, doslovno su se preko noći 1990. godine prometnuli iz tirana u "lučonoše slobode i demokracije", iz slijepih sljedbenika zločinačke ideologije koja je u crno zavila čovječanstvo u XX. stoljeću u prvorazredne "zaštitnike ljudskih prava i sloboda", dok su oni koji ne spadaju u njihov tabor ostali ono što su bili i u vrijeme najcrnjih komunističkih progona: "negativci", "fašisti", "ustaše"… Ta sposobnost kameleonskih obrata i skrivanja boljševičke ideologije iza "demokracije", "humanizma" i "progresa" stara je i prepoznatljiva praksa komunističkih režima čija se ideologija temelji na lažima i obmani i mora se priznati da su kad je u pitanju propaganda, laž i prijevara, današnja djeca komunizma u Hrvatskoj, dostojni sljedbenici svojih ideoloških predšasnika. 
 

Zlatko Pinter

Povezani članci

Prokleto Šešeljevo proročanstvo

HF

Arhitekt “velike Srbije” nije kriv

HF

Plenkovićev uhljeb spriječio državni udar

HF

Boris Miletić protiv vjernika

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...