Partizani nisu oslobodili ništa. Bili su kukavice koje je splet okolnosti 1945. doveo na vlast
„To može imati i groteskne konotacije. Partizani su pod Titovim zapovjedništvom definitivno vratili Zadar Hrvatskoj, micanje Titova imena sa zadarske obale moglo se protumačiti i kao razborita žalost što Zadar nije ostao u granicama Italije, s njezinim standardom. Razlika je i dalje poprilična.“ Ovo nam piše Inoslav Bešker (Slobodna Dalmacija, 17. 2. 2022.). Neka nam, poštovani, Bešker kaže (napiše) kako se naziva vojna operacija za oslobođenje Zadra, tj. njegovo vraćanje Hrvatskoj, pod zapovjedništvom Tita? Naši stari i mladi znaju kako su se nazivale vojne operacije pri oslobađanju okupiranih teritorija RH od srpskog agresora 1995. Savezničke zračne snage ne bi bombardirale (razarale) Zadar od studenog 1943. do listopada 1944. godine da je Zadar bio pod partizanskom vlašću. O strahotama tog razaranja da i ne govorimo odnosno žrtvama. Neki (esuli) iz Italije, tvrde da je Tito naručio od Engleza bombardiranje Zadra da bi smanjio sastav talijanskog stanovništva u Zadru, a bome i Nijemci su sjedili na žeravici pri bombardiranju, zbog kojih je kao Zadar bombardiran. Ako nije naručeno bombardiranje Zadra onda su ga Titovi partizani trebali gađati da bi ga osvojili. Zašto nije Zadar vojno oslobođen prije kapitulacije Italije upravo nekom partizanskom vojnom operacijom? Kako to obrazložiti? Zar nije bilo moguće? Pa, zar je bilo moguće već i onda u Rimu na 18. svibnja 1941. izbjeći ugovor o teritoriju istočnog Jadrana pred Benitom Mussolinijem (Rimski ugovor) bez ikakve vojne sile u Hrvatskoj? A nije samo Zadar razaran bombama saveznika nego i Inoslavov Split, nagađaju a i otvoreno govore da je i to bilo po narudžbi Tita, i na kraju sama Rijeka.
Sjetimo se naših raznih potpisa i ugovora iz 1991. pred predstavnicima Zapadnih sila, pa i onog Daytonskog glede državnih teritorija odnosno granica bivše Jugoslavije, a koje ni danas nisu posve definirane (Sveta Gera, prema Sloveniji i one prema Srbiji, Šarengradska ada na Dunavu i devet hrvatskih rukavaca na lijevoj obali Dunava, odnosno Prevlaka pri ulazu u Boku, granica prema Crnoj Gori). Lako je bilo ući u Zadar, bez ispaljenog metka, na 1. studenoga 1944. kad su se Nijemci, a upali su u Zadar pri kapitulaciji Italije ostavivši i dalje civilne talijanske vlasti i dio njihove vojske, povukli odnosno napustili Zadar pri općem povlačenju njemačkih snaga počevši od Grčke i pred nadiranjem ruske Crvene armije, a i Bugari nisu mirovali na istočnoj fronti, nakon sloma Srijemske fronte. Zapravo, da nije bilo takozvane Crvene armije iz Rusije, tj. ondašnjeg SSSR-a na čelu s maršalima Tolbuhinom i Birjuzovim i saveznika (pogotovo iz zraka) partizanski maršal Tito ne bi Nijemce istjerao iz Jugoslavije ni sa 77 partizanskih ofenziva. Ne zaboravimo da su Zadar, Rijeka i Istra, Cres Lošinj, Lastovo i Palagruža već Rapallskim ugovorom iz 1920. pripali Italiji. Istru i sve ostalo nije Tito pripojio Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji nego savezničke sile u Parizu takozvanom Mirovnom konferencijom 1946. odnosno Mirovnim ugovorom u Parizu 1947. A za Istru su najviše lobirali istarski svećenici na čelu s mons. Božom Milanovićem. Tito nije pripojio, prije spomenute teritorije, nego je otuđio (poklonio) hrvatske teritorije; dio Srijema (cijeli istočni Srijem), Boku Kotorsku i još ponešto, izmislio BiH (pripadala Hrvatskoj banovini) do mora na Neumu i da ne nabrajamo. A zašto Inoslave niste spomenuli i one pregovore u Ljubljani između Pavelića i talijanskih pregovorača od 25. travnja 1941. gdje su u ime Mussolinija zahtijevali cijelu istočnu obalu Jadrana i to od Rijeke do Boke Kotorske, linijom: Rijeka, Karlovac, Mostar? Dakle, ne sama obala nego i „kus“ (komad) kopna. Pavelić ipak tu nije pokleknuo. Sjetimo se mi i naše situacije oko pregovaranja s agresorom, u Domovinskom ratu, glede sporazuma Z4! Svi smo mi skloni biti generalima poslije bitke ili rata; hoću reći lako je sada soliti pamet drugome kada nikome ne pada glava s ramena.
Sadašnji predsjednik zagrebačkoga SDP-a Viktor Gotovac, a i predsjednik cijele stranke Peđa Grbin (u emisiji Nedjeljem u 2) tvrde da će kad-tad, ponovno biti vraćeno ime Tita na sadašnji trg Republike Hrvatske, bez obzira da ga se u svjetskoj javnosti tretira kao jedan od 10-12 najvećih zločinaca na svijetu i što po nedavnim deklaracijama u Bruxellesu trebamo odstraniti iz upotrebe veličanja tih likova i ne samo njih nego i sustave ili sisteme na čelu kojih su bili, a proziva ih se totalitarnim. Veličati Tita sada ili kad-tad u Zagrebu znači veličati njegov gulag Goli Otok (silna i neopisiva mučenja pri samom ulasku u taj logor odnosno gulag kao pandan onom u SSSR-u), kazamate, kao što je Stara Gradiška, Lepoglava (gdje je robijao i nadbiskup Stepinac). A kako izbjeći brojne poslijeratne jame pune ubijenim ljudima od Titinih partizana svih dobi i uzrasta, a i Križni put na kraju rata i druga bezimena mučilišta cijelih obitelji, ubijanje naše političke emigracije od UDB-e, znači veličati diktaturu, izrazito iskazanu u proljeće 1971. godine pa sve do kraja osamdesetih prošlog stoljeća. Od tada je Hrvatska obavijena šutnjom; a mogli su govoriti samo: Bakarić, Špiljak, Šuvar, Račan, neki Milutin Baltić, Vrhovec, Planinc, Dragosavac i neki oko njih.
Iz Tomaševićeve klike jedan junačina javno i danas veliča ubojstva toliko pobijenih svećenika od Titina režima. I da se vratimo na početak, tj. što zapravo po Beškeru može imati „groteskne konotacije“? On nam ovako piše: „U svibnju će biti 130 godina da je Josip Broz rođen, a 42 otkako je Tito umro. Dovoljno za barem baznu povijesnu distancu. Titovu mjestu u povijesti, bilo u kojem smislu, pozitivnome ili negativnome, apsolutno neće ništa ni dodati ni oduzeti neka ulična ploča više ili manje. Ona može govoriti samo o onima koji je stavljaju ili skidaju, i o vremenu u kojemu je to učinjeno„. A kako vidimo, u emisiji Nedjeljom u 2, intelektualni mozgovi, čak sa fakulteta prof.V.Gotovac, ujedno vođa zagrebačkog SDP i vrhovni vođa cijelog SDP-a u Hrvatskoj Peđa Grbin, uz zagrebačkog gradonačelnika T. Tomaševića i njihovu neposrednu kliku, obećavaju povratak ploče, o kojoj piše vrsni novinar Inoslav Bešker, na trgu ili ulici, što govori, dakle, o njima samima.
