E ne može! Zabrana svih totalitarnih simbola u paketu po Rezoluciji EP-a od 19. rujna 2019. Ili sve, ili ništa!
Skupina koju predvodi hrvatski židov Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj koji je sastanak i inicirao, donijela je zaključak da se pokrene procedura za sastavljanje zakona o zabrani i kaznenom kažnjavanju upotrebe ustaških simbola, negiranja koncentracijskih logora smrti i veličanja ustaških zločinaca.
Suglasna sam, ali uz dodatak o zabrani i kaznenom kažnjavanju uporabe komunističkih simbola, negiranje komunističkih zločina i logora, te veličanja komunističkih zločinaca. Drukčije ne može! Ili sve, ili ništa! A odgovor zbog čega ne može Kraus & Co neka pročitaju u Rezoluciji EU Parlamenta od 19. 9. 2019. godine!
– članak 3. podsjeća se da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;
Nema parcijalnih rješenja, ukidanje svih totalitarnih simbola ili ništa, bez licemjerja!
Zločin je zločin, ma tko ga počinio! Podlogu za ovakvo mišljenje imamo u dvije Rezolucije:
– Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima;
– Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.
Kraus je na dan sjećanja na žrtve Holokausta 27. siječnja 2022. godine izjavio: „Zakonom o zabrani “ZDS” konačno bi se skinula ljaga koju nosimo godinama“. Koju to ljagu mi nosimo godinama? O čemu on priča? Ja ne nosim ničiju ljagu! Tu ljagu on i njegovi pajdaši bacaju na hrvatsku državu i hrvatski narod, jer se ne mogu pomiriti sa gubitkom njihove Jugoslavije i ne mogu prihvatiti postojanje hrvatske države!? O toj ljagi on priča?
„Dosta je bilo igranja s ustaškim simbolima i s osjećajima još malo preživjelih žrtava rasnih zakona NDH“. Kraus je očito „zaboravio“ ili se ne želi sjetiti da i žrtve komunizma imaju Dan sjećanja kao i žrtve fašizma i nacizma. a to je 23. kolovoza, kada se prisjećamo svih nevinih žrtava komunističke ideologije. Doduše nisu žrtve rasnih zakona, ali se svodi na isto, jer komunistički zločinci su ubijali sve protivnike njihove ideologije, svih rasa i svih vjera, što je još gore i sveobuhvatnije od rasnih zakona.
Kraus priča o osjećajima preživjelih žrtava rasnih zakona NDH i rodbini ubijenih, a ne sjeti se preživjelih žrtava komunističke ideologije i rodbine svih onih koje su masovno bacali u rudnike, jame, fojbe, koje su zaklali, proganjali dugo godina poslije završetka Drugoga svjetskog rata i zadnjeg ubili u lipnju 1989. godine?!
O čemu to dakle Kraus priča? Dosta je, Krause, igranja sa komunističkim simbolima, negiranja zločina komunizma! Sto milijuna žrtava komunizma čeka da skinu ljagu sa njih i da ih se prizna kao žrtve, što očito Kraus nije spreman prihvatiti!
Prije svega sadašnja Hrvatska je demokratska, a za takvu Hrvatsku izborili su se hrvatski branitelji. Znači nije slijednica ni NDH, ali ni Jugoslavije. Odlukom Sabora 25. lipnja obilježava se Dan neovisnosti, Hrvatska je raskinula sve državno-pravne sveze sa SFRJ.
Hrvatska vojska Republike Hrvatske kao samostalne, nezavisne, suverene i demokratske države nije bila ni ustaška, ni partizanska. I to je jedina istina! Tu dvojbi nema! Hrvatska vojska nastala je u Domovinskom ratu, razvijala se i rasla paralelno sa borbom za suverenu i samostalnu državu Hrvatsku u razdoblju od 1991.-1995. godine.
U Ustavu RH čitljivo i jasno piše:
– na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.–1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.
Bilo je među hrvatskim braniteljima sinova ili unuka ustaša i partizana, ali oni se nisu borili ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ni za komunističku Jugoslaviju, nego za slobodnu, neovisnu i demokratsku državu Hrvatsku!
Te pojmove treba konačno staviti u ovaj kontekst: partizani su se borili za socijalističku revoluciju, za Jugoslaviju!
Ustaše su se borile za Nezavisnu Državu Hrvatsku! Obje države nestale su u krvavim ratovima uz mnogobrojne ljudske žrtve. Obje su otišle u ropotarnicu povijesti sa svojim vojskama. Hrvatski branitelji borili su se za slobodnu, nezavisnu i demokratsku hrvatsku državu! I tu prestaju sve dvojbe i priče. Ili obje ili ništa!
