Što Hrvatska mora učiniti da preživi u surovostima svijeta i na koji način izvršiti tu preobrazbu našega mentalnoga sklopa i gospodarstva? Situacija je vrlo teška; nemamo političkoga jedinstva, nemamo zajedničke vizije i ciljeve, nemamo ekonomsku snagu, a bez toga nema ni suverenosti ni ulaganja u vojsku kao jamac opstanka. Stoga treba:
1. Izvršiti racionalizaciju administracije je izuzetno teško jer se tu nalazi veliki broj stranačkih vojnika (zgodan je istočnjački izraz uhljeba, iliti po hrvatski kruho(z)boraca); posebno me nasmijavalo kada su propale političke kadrove sve stranke smještale u hladovinu izmišljenih radnih mjesta. Veliki broj činovnika uvođenjem kompjutora postaje suvišan;mnogi od njih su u srednjim godinama, nepodesni za prekvalifikaciju ili nalaženje nove prilike na tržištu rada. Socijalna osjetljivost bi nalagala solidne otpremnine ili zadržavanje postojećih radnih mjesta uz prepolovljavanje plaća – sa čime bi dio sam otišao jer ima dodatne prihode (u mojoj sredini turizam,možda bračni drug pomorac, restoran i sl.) Velika stranka koja bi dirala u taj "osinjak" platit će to gubitkom glasova, i zato nam je bila potrebna Vlada narodnog jedinstva, ali Milanović je tu zabrljao prepotentan kakav jest. Osim toga proračun bi osjetio olakšanje tek na duge staze
2. Zdravstvo; ljudi će potrošiti tisuće kuna na mobitele, kavane, kladionice, automobile ali će gorko plakati ako treba dati 100 kuna za zdravstvo. Veliki su troškovi kemoterapija (po mnogim autoritetima, npr. dr. Nela Sršen, dvojbenih rezultata), te posebno skupih lijekova (npr. AIDS, ali i rijetke bolesti). U SAD-u troškovi liječenja su enormni! To rezanje bilo bi realno, ali i izrazito nehumano i navuklo bi bijes biračkog tijela. Ipak Robert Torre, istaknuti psihijatar, tvrdi da se većina lijekova propisuje nepotrebno, da slabo djeluju dugoročno i da farmacija bere vrhnje, posebno s tzv. kongresnim turizmom
3. Školstvo – očito je da naše školstvo, posebno visoko, nije prilagođeno potrebama tržišta i današnjega svijeta. Ishitrene reforme ne će donijeti "ploda", iako u ovim novim ima dosta primjenjivosti za razliku od HNOS-a koji je prije 40 godina osmislio dr. Aaronson za socijalizaciju Afroamerikanaca i Hispanoamerikanaca u Teksasu. U Iranu društvene znanosti mogu studirati samo odlikaši i broj mjesta je ograničen. Potporu države dobivaju mnoge škole koje su zapravo privatni biznisi.
4. Privatizacija – dirati u tajkune i njihovu imovinu je gotovo nemoguće jer su ili poslovali po zakonu (ma kako čudno to zvučalo), ili su igrači korporacija značajnih država.
5. Relativno mali broj ljudi živi na selu, nažalost mahom starijih. Bez vlastite proizvodnje hrane nema suverenosti, a selo je bilo generator rasta nataliteta. Jaki uvoznički lobiji će snažno stopirati pomoć selu; ipak i tu ima mogućnosti za orijentaciju prema zdravoj hrani i specifičnim kulturama (stevija, smilje, ljekovito bilje, rogač, smokva, paulovnija, bambus…)
6. Hrvatska mora imati svoju državnu banku, to je conditio sine qua non.
7. Nipošto uvoditi euro, jer kroz "vodostaj" valute možemo po potrebi potaknuti izvoz, riješiti visoke mirovine, pokrenuti vlastitu proizvodnju strateških roba i usluga.
8. Tržišta trećeg svijeta (fenomenalno iskorištena od Joza B(rava)roza, tzv. nesvrstani) danas su nam zatvorena jer smo se približili NATO-u, Bruxellesu, i svojim podaničkim mentalitetom učinili štetu (npr. dr. Pusićka u Siriji, INA). Europa i SAD ne će nam dopustiti da uvezemo kineski kapital, koji je po nas daleko manje štetan negoli npr. turski. A Kinezi su se nudili za luke Ploče, Rijeka, Vukovar, za prugu Zagreb – Rijeka…
Ukidanje vojnoga roka, radnih obveza i akcija ujedno je praćeno porastom budalaština poput popularizacije lakih droga, kladionica, Zrća, LGBT parada… Jedino što nam ostaje jest da radimo na kršćanskoj obnovi, da živimo skromnije (tuga je da su i pojedini svećenici amerikanizirani i europeizirani), da ulažemo u mlade i budućnost, i da prepoznamo ljude koji će biti dobri domaćini, sluge svoje zemlje. A ta dobra zemlja i vjera u Boga nas drži, te vode, šume, zemlja, HEP, INA, prometnice ne smiju biti predmet prodaje i privatizacije, pa makar gladovali. Jer u Talmudu piše da čovjek bez zemlje je ništa. A i ovo što pišem je već sjajni Antun Radić pisao daleko bolje u časopisu "Dom" prije stotinjak godina. Hrvati su ostali isti, svijet je ostao isti, samo je tehnika pošla naprijed.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više