Saša Leković u košulji agresorske vojske

HND i protuhrvatska svita drže sve pare i medije

Svi dani u kalendaru su popunjeni, i to globalno, „međunarodno“. Svaki se dan nešto slavi, nešto obilježava… Nakon što su Rimljani dosegli samo preko dvjesto dana slavlja-obilježavanja, carstvo se počelo raspadati. Usmrdjelo se pa i raspalo. U ovo doba se poneki dan obilježava čak i višekratno globalno, uključen je UN, kojekakve organizacije „bez granica“, reporteri, liječnici, udrugari, špijuni… U utorak je bio kao dan slobode medija. Takvo nešto. Meštar karnevala malog, bio je Saša Leković i neko društvo novinara koje se još uvijek naziva HND, fingira kako djeluje i postoji, a to se odavno raspalo. Moglo bi se reći kako je neka lešina nešto obilježavala hajkajući od Novinarskog doma do Ministarstva kulture i nazad o nekakvoj „neslobodi medija. Bio i iznebuha, skoro iza plota, organiziran i „okrugli stol“ pod glavnim pokroviteljstvom američke veleposlanice.

Neobrijani Saša Leković odjeven u boji agresorske JNA…

„Sloboda medija“? Glupost, nit' postojala, nit' postoji, nit' će postojati – globalno. No zadržat ću se samo na ovo malo „kuglice“ koja se još uvijek naziva „Hrvatskom“. Tu priču sam odavno završio, možda i prije desetak godina, pa mi se bilo kakav povratak na nju jednostavno gadi. Od dvijetisućite ni zrnce „slobode medija“ ovdje ne stanuje; samo manipulacija i zatupljivanje, idealnotipski medijski konclogor. Izuzetak su poneke „niše“ iz koje ponekad na humak istrči poneki „medijski svizac“ prkoseći: „Slobodan sam reći, slobodan“, pa bjež' u rupu. U slobodu. Pod zemlju. Tamo je siguran. Nije štetan. Ne „štuca“ korijenje, a kad izađe pasti nekomu je dobar zalogaj. Tako se i sam osjećam i glumim takvoga svisca. I da nije jadnih jedinki, tzv. slobodnih pojedinaca koje ta medija u Hrvatskoj dan i noć kretenizira, pere im mozak primitivnom ofucanom zapadnom vještičinom metlom, stvara zombije…, nikad se više te medije ne bih ni dotaknuo, jer ne samo da mi se gadi, već mi se od nje, čim ju vidim i čujem i povraća.

Medijino ludilo nakon predsjedničkih izbora

Posebno je (mainstream) medija poludjela nakon predsjedničkih izbora: usuprot njezine tolike stiske Ivo (Drugi) Josipović izgubio. Dobro sad, nismo skroz naivni, naivniji i od svisca, nije ni Kolinda bila bez podrške, ali bez ovdašnje medijske jest. Podržavao ju je, da skratim i druge, uz ispriku zanemarim skoro jedino – Velimir Bujanec, jedan od „medijskih svizaca“. Istina, njegova „humka“ je bila malo povišena, ali stoga ga je „or'o“ bio svojedobno i ščepao, navodno zbog „seksa i droge“, nadajući se kako će ga tako i uništiti, začepiti mu gubicu – no nekako to nije u cijelosti uspjelo. Samo ga malo usporilo. Zbog  seksa, droge, politike, neplaćanja poreza, kako medijskih firmi tako i „viđenih“ novinara ščepati novinare… Ma dajte me najte. Da se to „ščepa“ bilo bi ovdje more tišine, dva mora tišine, Panonsko i Jadransko.

Primitivna cenzura u Hrvatskoj, od devedesete? Samo je jedan slučaj kojega je upriličila Mirjana Rakić. Zaustavila, ugasila je televiziju jer je novinar Marko Jurič četniku – a koji pjeva četničke (poučak Stipe Mesića) je četnik – rekao da je četnik. Kakav Reuters, Rakićka je zastavila televiziju! Mirjana Rakić je to mirnih duša – komunističke, jugoslavenske, srpske, ravnateljske… – mogla učiniti, jerbo su četnici legalizirani, rehabilitirani. Neki su i obrijani, Aleksandar Vučić, Toma Nikolić, a nekima brada, navodno nije ni rasla, kao Šešelju. Vraćamo se doma, spremni smo vratiti se temi.

Predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, ma što rekla i ma s kolikom se količinom protuustaškog pepela, a taj bi trebao djelovati, posula i mada su najbliži predci bili aktivni, borački, pripadnici antifašističkog pokreta, treba nekako ozloglasiti – makar i kao gošću u Novinarskom domu. E pa gost je u prastarim kulturama uvijek bio svetinja, kod novinara Lekovića zovu u goste da ih tamo izrugaju. Odvratno. Primitivno? Pozovite turiste (goste) pa se s njima izrugajte! Ružno mi je da je u tome sudjelovala i ambasada SAD-a, znala ne znala. Nije dotična ambasada, da ne napišem „veleposlanstvo“ toliko bedasta da ne bi mogla znati. Što, zar ambasada SAD-a navija da mi ovdje malo žešće zavolimo, recimo „cara“ Putina? Bila tamo i Radnička fronta na čelu s Markom Miloševićem. Žao mi suvremenih „radnika“ (nema te klase više!) – samo to ne. To je naime išlo skoro pravocrtno – boljševizam – fašizam – nacizam – staljinizam – socijalizam s licem i bez lica, i došlo do gliba liberalne „tranzicije“, neoliberalizma bez pravca i lica… Malo će više pameti trebati od parola iz Komunističkog manifesta, koji je, osim ostaloga, sve zakuhao. A i recepti će morati biti potpuno drugačiji i u barem pet dimenzija.

Saša Leković u obleki vojske srpskog nacional-socijalizma

Osim na Predsjednicu medija se osobito ustremila na ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, toliko da se mnogom medijskom aktivistu u očima, peru, na tipkovnici, na jeziku… vide tri mržnje: ideološka, vjerska i nacionalna. Sikće se, ne mogu mene farbati. E sad kad će se i očitovati, kad će smoći hrabrosti za izreći i ostale, osim ideološke, ne znam. Znam smo kako je prvi napad na Hasanbegovića bio zbog nekakve kape. Smijenite ga zbog kape, vrištala je medija. Jadan, mislio sam kako „odijelo ne čini čovjeka“, kamo li samo kapa! Ništa nisam bio naučio možda ni danas ne znam, ali vidio sam. Kako je Saša Leković nastupio u Otvorenom u sivomaslinastoj obleki, košulji JNA-ovskoj, vojske koja je najviše razorila Hrvatsku: „Whermachtu“ srpskog nacional-socijalizma. Falila mu je još samo-kapa, u utorak 3. 5. 2016. Računam kako dotični nije blesav pa je znao kako se, u čemu, i s kojom namjerom na HTV-u takav slikao. Medijski čovjek, šef medijskih ljudi obukao se kao „JNA“ 2016. Ej, čovječe. Tu bih ovu pričicu o ovdašnjoj mediji zaključio.

Mato Dretvić Filakov