Umro je u Chicagu bez novčića u džepu 16. rujna 1908. godine
Više puta ljudi žive kratko, pa i prekratko, ali ostvare više nego oni koji žive, mogli bismo reći životare, do duboke starosti. Jedan od tih u kojima je život prebrzo, ali stvaralački izgarao, bio je Zdravko Mužina. Mužina je rođen 7. kolovoza 1869. u Rijeci (Sušaku). Poslije završene srednje škole studirao je u Beču i Zagrebu. Ali budući da je bio oduševljeni sljedbenik Ante Starčevića i pravaštva, bio je izbačen sa sveučilišta. Dakle, kao politički nepodoban u domovini, Mužina 1892. odlazi u Ameriku tražiti slobodu.
Prolazi kroz New York i stiže u Chicago, gdje su ga, kao obrazovana čovjeka, odmah angažirali za urednika hrvatskih novina Chicago. Mužina je pripremio i prvu hrvatsku knjigu od važnijeg značenja u Americi, Narodni amerikanski koledar za godinu 1893. Ali on uskoro odlazi u drugu veliku hrvatsku naseobinu, u grad Pittsburgh, i tamo neumorno radi na kulturnom i narodnom polju. Počeo je izdavati prve hrvatske novine u tom gradu, pod naslovom Danica. Izdao je i Hrvatsko-amerikansku Danicu, Kalendar za godinu 1895.
Već u prvom broju Danice (siječanj 1894.) Mužina poziva Hrvate u Pittsburghu da se organiziraju kako bi pomogli sami sebi u tadašnjim teškim imigrantskim i radničkim okolnostima. Pod njegovim vodstvom već je istog mjeseca organizirano Hrvatsko radničko podupiruće društvo “Starčević” i on mu postaje prvi predsjednik. Uskoro su bila organizirana slična društvanca u okolici Pittsburgha, a krajem iste godine postojeća su društva utemeljila Hrvatsku narodnu zajednicu, kasnije nazvanu Hrvatska bratska zajednica, koja već odavno broji više od sto tisuća članova.
Mužina je bio i jedan od organizatora prve hrvatske katoličke župe u Americi. Bilo je to u Pittsburghu 1894. godine. On je bio predsjednik odbora za gradnju crkve, koja je posvećena 1895.
Nije sasvim jasno zašto, ali je Mužina naglo napustio Pittsburgh. Izgleda da se nekim uglednijim Hrvatima u gradu nije sviđao njegov način rada, a možda još i više njegovo pravaštvo, te se on vraća u Chicago. Ali i u Chicagu ga je čekalo trnje, a ne ruže. Nije poznato kako su se stvari odvijale, ali je činjenica da je ostao osamljen i u nikakvim ekonomskim prilikama. Povrh toga teško je obolio. Umro je u Chicagu bez novčića u džepu 16. rujna 1908. godine te je pokopan i bez imena na grobu. Tek 1943. vodstvo HBZ-a sjetilo se podići mu skroman nadgrobni spomenik.
Život Zdravka Mužine dobar je primjer ljudi koji su prošli svojom domovinom i svijetom puni ideala da naprave nešto ne za sebe, nego za druge: za svoj narod, za čovjeka u potrebi. On je bio školovan, snažan i hrabar čovjek. Mogao je u Americi živjeti, što se veli „ko pravi Amerikanac“, ali on je svu svoju energiju i znanje utrošio za drugog, za hrvatskog radnika imigranta u tuđem svijetu, misleći da će i na taj način pomoći i svojoj domovini Hrvatskoj. Ali umjesto priznanja, bio je napušten i odbačen.
To se redovito događa osobama koje rade iz ljubavi i idealizma. Njihova plaća mjeri se drugom mjerom. Jedino tako postaju uzori. O Zdravku Mužini pišemo upravo zato jer je bio drugačiji od ostalih, od većine. Oni drugi već su davno naplatili svoj rad i zaboravljeni su, a Mužina i ljudi slični njemu primaju nagradu koja se ne raspada.
