Vidi mu se, mrijet mu se ne će

Naš Vice ima tri majke: Majku Božju, majku Domovinu i svoju biološku majku

Govor na predstavljanju knjige Vinka Vice Ostojića: Križni put – sve za Boga i za Hrvatsku u Dvorani Vijenac na Kaptolu 29 a 4. listopada 2018.

Čovjek koji sjedi tu pred nama i sluša što ćemo reći o njemu i njegovoj knjizi zove se Vinko Vice Ostojić rođen je prije 94 godine. Već zbog godina, zasluži da vjerujemo u poučnost njegova iskustva. Živio je u više država i to veoma različitih sustava: Stara Jugoslavija, NDH, komunistička Jugoslavija, samostalna Hrvatska Država; bio je nakon završetka rata 1945. na hrvatskom križnom putu, logoraš, četiri puta suđen u komunističkoj Jugoslaviji, bio je politički emigrant i – doživio je uspostavu Hrvatske Države.

Mons. Mile Bogović

Svjedok je gotovo stoljeća života Hrvata. potrebni su nam ljudi kroz koje govori vrijeme u kojem su živjeli, ali je potrebno da oni to zapišu, ako je moguće da to stave i na filmsku vrpcu, kako je to Vice učinio. To stoljeće može se nazvati mučilište Hrvatske, kako je nazvao jednu svoju knjigu Josip Horvat. Povijest toga vremena bila je takva da se o mnogočemu pisalo lažno i nekritički, u crno-bijeloj tehnici, od čega boluje i današnja historiografija. Jure Krišto je za vrijeme do 1918. dokazao da je mnogo toga prešućeno uz Hrvatske povijesti („Prešućena povijest“). Poslije toga ne samo da je mnogo prešućeno, nego i iskrivljeno. Napose iz vremena komunističke vladavine. Ostalo je zbog toga u toj našoj povjesnici mnogo naslaga laži koje treba ukloniti, mnogo praznina koje treba popuniti. Potrebno je spašavati povijest radi budućnosti. Danas smo svjesni da je krivo shvaćanje i tumačenje i zbog otpora prema istini. I ondje gdje je istina dobro poznata, nije priznata. Zato je ovakva svjedočka knjiga veoma korisna za takvo spašavanje. On je bio pod udbaškom obradom, kao i mnogi članovi našega naroda. On je svojim životnim geslom: “Sve za Boga i za Hrvatsku“ uvijek vukao naprijed prema slobodnoj Hrvatskoj, a svojom knjigom (i filmom) odvlači svijest današnjeg naraštaja da ne nasjeda onima koji nas vuku udbaškim konopcima natrag prema  vremenu kada se govorilo da svi jednaki ali su uvijek neki bili jednakiji. U prvom dijelu je poput Mojsija molio: Izvedi narod moj, o Gospode!“, a u ovom današnjem „i ne uvedi nas u napast“ da povjerujemo da su komunistički i jugoslavenski lonci bila bolji i puniji od onih u slobodnoj Hrvatskoj.

https://youtu.be/dCq60HigelE

I u vrijeme mirovine nazočan je posvuda gdje se uz riječ domovina spominje i Bog. Nije smatrao da je prestala njegova odgovornost prema narodu i društvu kada je ostao bez službene funkcije. On je funkcionalan i onda kada nema funkcije kao štake koje ga podržavaju. U njemu se zbiva onaj unutarnji rast i kada izgubi definiranu službu u društvu. Profesor Bajsić je vidio opasnost kada oko nas hodaju funkcije a ne ljudi. Veličina se najbolje očituje u nemoći. Inače ne bi Isus svoje najveće djelo za spasenje čovjeka učinio na brdu preobraženja, nego na kalvariji. Vice i bez funkcija može raditi za Boga i Hrvatsku. On je stalno zaogrnut vječnošću.

Znakovito je da i on govori da ima tri majke: Majku Božju, majku Domovinu i svoju biološku majku. Njegovo domoljublje uvijek je povezano s bogoljubljem. On i u politici ne dopušta da strančarstvo prevlada njegovo vjersko uvjerenje. Ne vidi Hrvatsku bez Crkve. U Hrvatskoj stavlja Stepinca iznad svih političara. On u hrvatskoj emigraciji napose ističe svećenika Vilima Cecelju. Politička usmjerenja društava u kojima je Vice kroz 94 godine živio nisu ga slomila. Sačuvao je uu svakome onaj smjer koji je dobio u svojoj obitelji i svojoj župi.

Vice se na sve to osvrće bez grča i gorčine jer je njegov pogled trijezan i konstruktivan. On nikada ne ostavlja dojam da mu je svega dosta, da se razočarao i u prošlosti i u sadašnjosti; on n želi ono negativno iz prošlosti prebacivati poput smeća preko praga sadašnjosti. Čitao sam jednu autobiografiju u kojoj se prenosi u budućnost ono negativno u ljudima; kao da se iz prošlosti prebacuje smeće u budućnost. Vice i u 95. godini gleda vedro ispred sebe kako se vidi i na video kazeti. Prenosi u budućnost bogatstvo „hrvatskog patnika“, u duhu poziva Ivana Pavla II. da se preko praga novog tisućljeća ne prenosi mržnja i neprijateljstvo, puške i topove, nego bogatstvo mučeničke žrtve. Zato smo podigli na Udbini Crkvu hrvatskih mučenika, zato radimo na tome da se jednim hrvatskim križnim putem poveže ta naša povijesna patnja, zato tražimo da se svim nevino stradalima javno prizna da su ljudi pa da ih se pokopa u Svehrvatskom groblju na Krbavskom polju.

Vice ističe ulogu njegove supruge Ljubice i njegove kćerke Jadranke.   Kaže da je u njegovim nevoljama bilo gore Ljubici nego njemu. Vice odaje čovjeka domoljuba i bogoljuba, ali također jednostavna, prostodušna i oduševljena. Nije ni u jednom poniženju bacao koplje u trenje; uvijek je vidio novu zvijezdu koju je trebalo svim snagama slijediti. Današnji blagdan sv. Franje kao da nas upućuje i na Franjinu jednostavnost i prostodušnost, ali također na njegovo oduševljenje Božjom porukom koju valja uprisutniti u svijetu u kojem živimo.

I da završim čestitku za 94. rođendan Mažuranićevim riječima:  

Vidi mu se, mrijet mu se ne će,
A jest nešto što ga naprijed kreće.

Vice još nešto želi učiniti u duhu svoga gesla: Za Boga i Hrvatsku!

Vice: Na mnogaja ljeta!

Mons. prof. dr. sc. Mile Bogović, biskup u miru