Bosna je bila sastavnim dijelom Bijele Hrvatske

Papa Siksto V.: Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Slavonija su hrvatski državni i etnički prostor

 

 

Strahovi od veličine hrvatskoga državnog prostora

Prikaz knjige: Ljetopis popa Dukljanina – Latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i „Hrvatskom kronikom“, priredio, napisao uvod i komentar dr. Vladimir Mošin, hrvatski prijevod latinske redakcije Stjepan Mencinger i Vjekoslav Štefanić, Matica hrvatska, Zagreb, 1950.

Hrvatska historiografija, zbog svoje jugoslavističke optike, a u novije doba i pomodarskoga dekonstruktivizma i danas muku muči s jednom od najstarijih hrvatskih knjižica – Ljetopisom popa Dukljanina. Naime, ona zapravo ne zna što bi s tom knjižicom, jer se iz nje, po mišljenju mainstream povjesničara širi opasni pankroatizam, kojeg je potrebno na sve načine relativizirati. Zato se priređivač u našem izdanju, kako ga politika ne bi ocijenila pristranim, držao ravnotežne raspodjele o zajedničkoj pripadnosti tog djela hrvatskoj i srpskoj književnosti, premda auktor „Ljetopisa“ u svom tekstu ni na jednom mjestu ne spominje Srbe. Unatoč raspodjeli, nakladnik je ilustracijama Ljube Babića, koji je skinuo motive starohrvatske pleterne ornamentike iz „Miroslavova evanđelistara“, jasno dao do znanja kako je Dukljaninov „Ljetopis“ hrvatsko djelo, jednako kao i „Miroslavov evanđelistar“, kojega, što zbog ljepote, a opet što zbog kulturološke praznine Srbi posve svojataju kao izraz vlastite kulture.

 

Vrijeme je za novo čitanje Dukljanina

 

Nije mi namjera raščlanjivati hrvatski prijevod latinskoga teksta jer su zato zaduženi oni koji se bave dijačkim govorom. Nu to ne znači da ne bi trebalo upozoriti kako je napokon došlo vrijeme za novo čitanje i prijevod „Ljetopisa“ kojeg je po mišljenju Eduarda Peričića napisao Grgur iz Zadra, što u svoje vrijeme bijaše nadbiskup barski. Zanimljivo je da prevoditelji, a posebice interpretatori, Dukljaninov naslov „Regnum sclavorum“ prevode kao „Kraljevstvo Slavena“ premda Dukljanin to Kraljevstvo upravno dijeli na Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Uostalom, auktor već u uvodu svoga djela ističe kako je zamoljen da djelo prevede sa „sclavonica littera“, što prevoditeljima bezuvjetno znači „slavenski jezik“, premda zapadni izvori pod takvom latinskom formulacijom podrazumijevaju isključivo „hrvatski jezik“, kako to bilježi i „Hrvatska kronika“, čiju je očito jednu od nama danas nepoznatih rukopisnih inačica preveo i pop Dukljanin te ju uvrstio u svoj „Ljetopis“.

 

Što povjesničari zamagljuju?

 

Ono što Dukljanin precizno imenuje, većina hrvatskih povjesničara zamagljuje pod nepreciznim nazivom „slavenskoga“ imena, oduzimajući pritom hrvatskom etnosu pravo na jezik pa i opstojnost, koju bilježi ne samo „Hrvatska kronika“ nego i splitski arhiđakon Toma. Je li riječ samo o osjećaju inferiornosti, što ga je hrvatska historiografija baštinila iz razdoblja jugoslavenskih država ili se pak radi tek o nastranoj i sad već nesvjesnoj i nesavjesnoj potrebi za razbijanjem svake hrvatske cjeline, pokazat će vrijeme.

 

Osim zamagljivanja, koja su tijekom vremena uklapana u hrvatsko humanističko, a kasnije i barokno slavenstvo, postoje u starijim prijevodima i druge nepreciznosti, koje bi poput primjerice termina „Ister“, što je u antičko doba označavao naziv rijeke Dunava, u novom bi se čitanju mogla dobiti razvidnija slika ranosrednjovjekovnoga hrvatskog kraljevstva.

 

Upravno uređenje hrvatske države

 

Prvi dio „Ljetopisa popa Dukljanina“, onaj koji prati zbivanja u jedinstvenoj hrvatskoj državi istovjetan je „Hrvatskoj kronici“, nu ne i i rukopisima Kronike koji su nam se do danas sačuvali. Za nas je posebno vrijedno njegovo IX. poglavlje, u kojem kroničar piše o Duvanjskom, na kojem je po uzoru na antičke upravne jedinice razdijeljena tadašnja hrvatska država. Prema Dukljaninovu opisu kraljevstvo je podijeljeno po toku rijeka. Rijeke koje teku s planina i utječu u more prema jugu, nazva Primorje; rijeke pak koje teku s planina u pravcu sjevera i utječu u veliku rijeku Dunav nazva Surbia. Zatim podijeli Primorje u dvije oblasti: od mjesta Dalme gdje je tad boravio kralj i održao se sabor, do Valdevina nazva Bijelom Hrvatskom, koja se naziva i Donjom Dalmacijom. (…) Isto tako od istoga mjesta Dalme do grada Bambalone koji se sada zove Drač nazva Crvenom Hrvatskom, što se zove i Gornjom Dalmacijom. (…) Surbiu pak koja se zove i Zagorje, podijeli u dvije oblasti: jednu od velike rijeke Drine u pravcu zapada sve do planine Borove, koju još nazva Bosnom, drugu pak od Drine u pravcu istoka do Lapije, koju nazva Raškom. Tako se raška župa, u koju je Bizant po tvrdnji Konstantina Porfirogeneta nastanio Srbe našla pod hrvatskom vlašću.

 

Mletački dužd Dandolo i Hrvatska

 

Mletački pak dužd Andrea Dandolo (1343. – 1354.) za kojeg se ne može reći da je bio sklon Hrvatima bijaše jedan od ponajboljih mletačkih ljetopisaca. U svojoj knjizi „Chronicon venetum“ spominje i upravnu podjelu Hrvatske na hrvatskom saboru u Duvnu: „Svetopulk, kralj Dalmacije… na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela… Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Makedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom… Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom”. („Svethopolis rex Dalmacie… in plano Dalme coronatus est et regnum suum Dalmacie in IIIIor partes divisit… A plano intaque Dalme usque Ystriam, Chroaciam Albam, vocavit, et a dicto plano usque Duracium, Chroaciam Rubeam, et versus montana, a flumine Drino usque Maceodoniam, Rasiam; et a dicto flumine citra Bosnam nominavit… Moderni autem maritimam totam vocant Dalmaciam, montana autem Chroatiam…”) Za razliku od hrvatskih historiografa, „Surbia“, inače tehnički termin za „sjever“ u sustavu označavanju strana svijeta u bojama, prevode kao ime tada nepostojeće zemlje Srbije, Dandolo jasno raspoznaje kako je Zagorje, odnosno tadašnja Bosna "Chroatia".

 

Talijanski pak pisac Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. – 1463.) u svojoj „Povijesti“ prenosi Dandolov tekst o Duvanjskom saboru, Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj, nu u vlastitom zaključku piše: "…Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Njegovo svjedočanstvo, smatra Dominik Mandić, ima posebnu vrijednost, jer pokazuje, da se sredinom 15. stoljeća, kada je pisao svoje djelo, na Zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadao dio Raške, hrvatskom zemljom.

 

Osim izvješća o Duvanjskom saboru, Dukljanin svjedoči i kako su u njegovo vrijeme ili nešto ranije još uvijek bili živi pojmovi Bijele i Crvene Hrvatske. Ti će se pojmovi izumiranjem hrvatske narodne dinastije polako rasplinuti i gubiti u stvaranju pojedinačnih država, premda će na njihovu prostoru sve do danas ostati u dijelovima stanovništva osjećaj etničke i državne pripadnosti hrvatskoj naciji.

 

Hrvatska i Bosna po vlašću ugarskog kralja

 

Dukljaninovu vijest o hrvatskom kralju Krešimiru koji je vladao Bosnom nadopunjuje dubrovački autor Mavro Orbini (1563.-1614.) koji piše kako su nakon Krešimirove smrti, jer nije imao potomaka, osim kćeri udane za ugarskoga kralja, na temelju toga braka ugarski kraljevi prigrabili vlast nad njegovom državom. U ovom slučaju manje važan način ugarskoga preuzimanja kraljevske vlasti od činjenice da je Orbini zabilježio kako su hrvatske zemlje, među kojima i Bosna došle pod vrhovnu ugarsku vlast.

 

Porfirogenetova „zemljica“ u Hrvatskoj

 

U 30. poglavlju svoga inače protuslovnoga djela „De administrando imperio“ bizantski car Konstantin Porefirogenet (905.-959.) piše o Dalmaciji koju su osvojili Hrvati: „Od davnina Dalmacija je započinjala od dračkih međa iliti od Antibara i sezala je do istarskih gora, a širila se do rijeke Dunava. Čitav taj kraj bijaše pod vlašću rimskom, i temat taj bio je odličniji od ostalih zapadnih temata, ali ga osvojiše Avari.“ (…) Jedan rod „Hrvata, naime petero braće – Klukas, Lonelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se od njih s narodom svojim dođoše u Dalmaciju i nađoše ondje Avare. Neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati… Od tog doba obladaše tom zemljom Hrvati.“ Zemlja o kojoj piše Porfirogenet istovjetna je zemlji iz „Hrvatske kronike“ razdijeljenoj na Duvanjskom saboru Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Sva su poglavlja sve do 36., u kojima piše o Srbima, Zahumljanima, Trebinjanima, Konavljanima, Dukljanima, Poganima i Neretvanima sastavni dio Porfirogenetove „Povijesti Hrvata“. Opisujući granice Humske pokrajine Porfirogenet piše kako se ona proteže od Dubrovnika do Neretve, a na sjeveru primiče u gorama primiče se Hrvatskoj, što jasno sjedoči da je Bosna bila sastavnim dijelom Bijele Hrvatske.

 

Bijela Hrvatska i Ilirik

 

Tu je Bijelu Hrvatsku u svom djelu „O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske“ potanko opisao Ivan Lučić (1604.-1679.) koji je tom vrlo ozbiljnom djelu pridodao i zemljovid Ilirika posvećen hrvatskom banu Petru Zrinskom. Na tom zemljovidu su ujedinjene inače rascjepkane hrvatske zemlje – Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Slavonija, čime je bilo izraženo i stanje u Zboru sv. Jeronima, koji je tada definirao državno i etničko područje hrvatske nacije. Tako je tada na temelju povijesnih činjenica definirano stanje, u kojem Ilirik tvori cjelinu koja se dade definirati i u smislu modernoga međunarodnog prava pa je Sv. Rota 24. travnja 1656. točno odredila granice područja koje naseljava „natio Illyrica“ – hrvatska nacija, isključivši iz ilirskoga naroda pravoslavne Srbe te Kranjce, Štajerce i Koruščane, odnosno i današnje Slovence koji su živjeli u nasljednim austrijskim zemljama.

 

U duhu pape Siksta V. Dalmaciju ili Ilirik činile su samo ondašnja Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Slavonija, što i danas jest hrvatski državni i etnički prostor, kojeg u današnjoj Bosni hercegbosanskim Hrvatima pokušavaju osporiti pripadnici „nacije“, koju karakterizira isključivo pripadnost islamu i što tješnja povezanost s Turskom. U raljama između pravoslavnih Srba i muslimanskih „Bošnjaka“ možebitni nestanak Hrvata s hercegbosanskih područja ne bi narušio samo već spomenuto međunarodno pravo, nego bi uništio i jednu staru tisućljetnu europsku kulturu, koja svoje korijene vuče još iz antičkoga doba.

 

Mate Kovačević, http://www.hrsvijet.net/index.php/kultura/74-knjigozori/51891-strahovi-od-velicine-hrvatskoga-drzavnog-prostora