Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego najpodobniji

Pojam starleta ili zvjezdica se počeo koristiti prvi puta u Hollywoodu 1930. godine, a označavao je mlade atraktivne djevojke koje su namjeravale postati filmske zvijezde. Kasnije je taj pojam proširen na industriju zabave i mnoge druge djelatnosti, gdje su se sve više pojavljivale djevojke tipa starlete koje su željele ostvariti karijeru na privlačnom fizičkom izgledu, burnom privatnom životu, egzibicionističkim ispadima (gafovima) i svemu ostalome, što privlači pažnju senzacionastičkih i žutih medija, a ne na svojem talentu, znanju, sposobnostima i vještinama. To danas više nije nikakva senzacija, niti posebnost, već određeni algoritam uspjeha, pri i u samoj u politici, što imamo prilike gledati i slušati, kako doma, tako i u svijetu.

“U glavi nič, na glavi kič!” govorila je moja baba. Danas se ne gleda samo što je na glavi, već i ono što je na nogama, naročito ako je to izazovno, u svakom smislu. Međutim, to se ne gleda u svakoga, već u onoga tko u bilo čemu nalikuje na starletu, bila to sponzoruša ili posvoduša, koja je s vremenom društveno evoluirala. Uz put, zna li itko kakve je gdje i kada cipele imala Angele Merkel, posebice na zadnjem velikom svjetskom eventu u Parizu? Sigurno ne zna. Iskreno, nikoga to nije niti zanimalo. Ne zbog toga što je njemačka kancelarka najavila svoj odlazak iz političke stranke, a možda i iz politike, nego ti je dovoljno da vidiš Angelu, da znaš kako su joj odjeća, obuća, frizura, šminka i styling zadnja briga, odnosno nebriga. Ona je personifikacija same sebe, u čemu god bila, kao vrhunski obrazovana, svestrano sposobna, hrabra, odgovorna, moralna, dostojanstvena, jedinstvena, nepokoljebljiva, samosvijesna… žena, cjelovita osoba, kojoj ne trebaju nikakve modne  skupe krpice, niti modni dodaci, da bi bila Netko.

Ima još takvih žena danas po svijetu i u nas. Bilo ih je kroz cijelu povijest, koju su obilježile svojim postignućima, na mnogim poljima. Nikada nisu bile starlete. Teško i mučno su se probijale u “muškom” svijetu. Ostale su vjerne sebi, svojem izgledu, svojim načelima i principima, makar bile nepriznate i nikad ne uspjele u svojem radu, otkrićima ili  polittičkom djelovanju. Danas su druga i drugačija vremena. Sve više nestaju prirodne i umjetne razlike među spolovima i nejednakosti između muškaraca i žena. Makar to ponekad bilo nakaradno, vrlo je uspješno, pogotovo u onih koji pod svaku cijenu žele uspjeti i doći do svojeg cilja, čak i kad je nerealan, zbog mnogo čega. U stremljenju ka svome cilju ne vide svoje nedostatke, ni u čemu. Znanje i sposobnosti su im najmanji problem. Umijeće laganja, obmanjivanja, pretvaranja i “služenja” gazdi, šefu ili makrou, uz pigmalionski učinak, stvara opću, dok članska iskaznica daje posebnu političku podobnost, čak i onda kad se zna koja i kakva iskaznica je trenutno za javnost, dok se ona druge boje čuva zlu ne trebalo, poput one slike, što je neki dan u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi provirila ispod hrvatskog grba, iznad školske ploče.

Međutim, što god bilo i kako bilo, kakve god uspjehe postigla, koliko se god približila svome cilju, ili ga čak i preskočila, starleta uvijek ostaje starleta, ako nigdje drugdje ono u svojoj nutrini, što ponekad, kad se izgubi kontrola i postane jako nervozan, proviri ispod skupog kaputa, u obliku verbalne i neverbalne  komunikacije, koja po svom načinu i sadržaju podsjeća na “okorjele kamionaše”. Malo tko danas u nas, može uspjeti, lako, jednostavno i brzo u karijeri obrazovanjem, sposobnostima,  talentom, osobnim zalaganjem pa i izvrsnoću, ukoliko nema nekoga da ga pogura i stalno gura. Izvanredno dobri, izvrsni stručnjaci, pošteni i istinoljubivi ljudi, to niti ne očekuju. Idu korak po korak, u “znoju lica svoga” se penju ka zacrtanom cilju ili napreduju sporo i mukotrpno. To im ne pada teško, jer su tako odgojeni i ne očekuju da itko, išta, igdje napravi umjesto njih i za njih. Takvih je malo, ali ih ima. Neprepoznatljivi su, jer se ne ističu u javnosti. Za njih govore njihova djela  u osobnom, obiteljskom, stručnom i građanskom  smislu. To smatraju normalnim, svojom ljudskom obvezom prema sebi, svojima i društvu. u kojem žive. I narodu kojem pripadaju. Pokraj njih se nalaze oni drugi, koji ne rade i ne misle tako, već koriste sve živo i neživo da bi  se “vinuli u nebo”, zgrabili svaku priliku, iskoristili svakoga, naročito u političkim vodama.

U nas danas svatko može biti političar, pogotovo oni koji ni u čemu drugome nisu uspjeli, pa niti pokušali nešto ostvariti. Za to nije potrebna propisana škola, veliko znanje, naročite sposobnosti, rijetke vještine, već podobnost i sklonost alternativnim činjenicama, vještina umijeća upravljanja ljudima, mijenjanje svjetonazora, dnevna ekvilibracija, flesibilna filozofija, glumatanje, prepoznavanje trenutka, uvlačenje moćnicima, farizejština, podilaženje većini, uz korištenje prepoznatljivih rekvizita profesionalnih starleta, sasvim svejedno ženskih ili muških. Nekada nije bilo tako. Taj se je zanat poput drugih morao učiti i kaliti, od najniže razine, polako i sigurno prema vrhu. U politiku se nije moglo ući s ulice. Dobro se znalo tko se prodaje na ulici. Nije bilo modernih sredstava komunikacije, već usmena predaja. Sigurno da je pri tom bilo predrasuda i loših procjena, ali postojao je provjeren sustav društvenih mjera.

Nije se moglo dogoditi da starleta ili žigolo postanu važan činitelj bilo koje i kakve vlasti, ukoliko nisu iz kraljevske ili carske obitelji. U prošlom sustavu, “olovnim vremenima”, svi smo bili formalno jednaki, ali su postojali jednakiji, koje je Partija morala “blagosloviti” kako bi postali Netko. I gle čuda. Promijenio se sustav, promijenili se zakoni, kriteriji postali drugačiji, ali sve se događa na stari provjereni “partijski” način. Prvenstveno se gleda se tko je čiji. Tko je koga doveo? Pritom nije važno zašto ga je doveo. U tim i takvim situacijama mogla se prošvercati po koja starleta i neki žigolo, nađeni negdje, uz put. Starleta je zapela za oko po eksplicitnim sekundarnim spolnim osobinama, tipa “sise i guzice”, arivističkim ponašanjem, “zaljubljenom” pogledu, nametljivošću, slijepom poslušnošću, malim umnim i logičkim kapacitetom, podatna i amorfna masa pogodna za oblikovanje. Sve je štimalo, dok Pigmalion nije skrahirao materijalno i moralno.

U nedostatku dobrih kadrova, u općem i posebnom nekontroliranom kaosu, u grabežu, u golemom osobnom materijalnom bogaćenju pojedinaca, u prekrajnju prošlosti, u euforiji pobjede, u utrci za moć i utjecaj, nitko nije pazio što strketa radi i limitirao joj doseg. U toj šumi, gdje je drvo bilo nevidljivo, starlet je rasla i razvijala se, obligatno koristeći svoje ženske čari i moći, naročito kod ostarjelih, nemoćnih, umišljenih domaćih i stranih, svjetovnih i duhovnih “velikana”, koji nisu niti slutili kuda to vodi. Mislili su da se igraju i pri tom narcisoidno uživaju. Ta i takva igra mnoge je koštala, naročito u pogledu njihove političke funkcije.

Međutim, osobe stvorene na takav način, ne traju dugo. To je potrošna roba, kratkog vijeka, poput laži koja nikad ne ostari. Nije dobro, čak je i opasno kad zbog igre neodgovornih pojedinaca, interesnih skupina, nekih političkih stranaka i koalicija, nedorasla, nekompetentna i moralno upitna osoba dođe u vrh politike i vlasti. Tada spontano nastaje, postaje vidljiva i evidentna puzajuća, nenamjerna izdaja naroda, urušavanje države, gubljenje identita i suverenosti, pod egidom domoljublja, s platforme velikog hrvatstva, zaogrnutog osobnim koristoljubljem, licemjerjem, lažima, obmanama, uz galopirajuću korupciju, pravnu nejednakost, egzistencijalnu nesigurnost, opću letargiju, beznadnost, duboku depresiju, baš me briga filozofiju, uslijed čega dolazi do emigracije najpotentnijeg dijela građanstva, odljeva mozgova i velike depopulacije. Koga briga za to? U jeku je borba za opstanak, ali ne po Darwinu. Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego najpodobniji, u svakom smislu. Pitanje je samo kome su takvi podobni?

Ankica Benček