Hrvatski Fokus
Povijest

Litvanaca više u Sibiru nego u Litvi (2)

Iz dnevničkih zapisa komunista Baranowskoga

 
 
Među Litvancima kolala je uzrečica: ‘Više je Litvanaca u Sibiru, nego u Litvi’. […] Podignuto je na stotinu velikih tvornica, pogona, radničkih naselja, pa i gradova i rajonskih centara kao što su Strelka, Novojenisejsk, Maklakovo, Suhojpit, Igarka, Norilsk i mnogi drugi. Sve je to izgrađeno rukama zatočenika i političkih prognanika, na njihovim kostima. […] Pozvao me komandant Sankin i uručio mi rješenje o doživotnom progonstvu u Krasnojarski kraj. […] Ruke su mi drhtale. Prerano sam se ponadao da su stare optužbe zaboravljene, da mi napokon vjeruju. Sada je jasno da ostajem sumnjiv i kriv do smrti. Bio sam duboko pogođen i potišten ovom osudom. Nisam mogao više ni pomišljati na neko izbavljenje iz progonstva. Mogao sam samo izabrati sebi granu na kojoj jeli o koju bih se objesio i završio svoj život, ako je to život! […]
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/01/kolyma_detail.jpg
Požalio sam se načelniku Semišalovu i tražio objašnjenje za takve postupke. On mi ili nije mogao ili nije htio ništa reći. Taj se čovjek i inače malo zanimao za rad. Najviše je volio loviti ribu u Jeniseju, bančiti i pijančiti sa svojim društvom. Danima uopće ne bi dolazio na posao, a odvodio bi sobom i neke majstore i radnike da dinamitom ubijaju ribu. Tada bi uhvatili na stotine kilograma ribe i odnosili je prijateljima i poznanicima, pa i predsjedniku Kazačinskog rajonskog sovjeta, sekretaru rajonskog komiteta Partije, rajonskom tužitelju i drugim funkcionarima. […] Kasnije su, doduše, smijenili Semišalova, a saznao sam da su i mene htjeli skinuti s dužnosti, ali se tome suprotstavio šef glavne uprave Petrov. Bližila se jesen 1950. godine. […] Morali smo putovati specijalnim remorkerom jer se na Jeniseju već pojavio prvi led koji su ovdje nazivali ‘šuga’. […] Ledene sante Angare i Jeniseja gomilale su se i sudarale tako da je cijela okolina odjekivala. Na dužini od 7-8 kilometara prostiralo se golemo ledeno polje koje se, kao da je živo, kretalo, uzdizalo, tonulo – nezaboravne slike strašnog sjevera. Zar smo osuđeni da do smrti živimo ovdje? […] Cijeli taj dan proveo sam u kancelariji sa starijim knjigovođom koji me upoznao s onim što me čeka. Bio je nekada znanstveni suradnik Lenjingradske akademije, a sada je prognanik. […] Pričao mi je mnoge stvari o nepravilnostima i zlouporabama moga prethodnika i njegovih suradnika. Oni su se ponašali kao da je sve to njihovo. Lukin je s nekim majstorima uveo različite zlouporabe u opisu rada, u stvaranju fiktivnih popisa nepostojećih radnika i sl. – samo da bi izvukli više novaca za sebe.
 
To je bilo ukorijenjeno kao sustav i teško se kontroliralo. Te malverzacije su ponekad odnosile državi na desetke tisuća rubalja u džepove Lukina, rukovoditelja tasejskog transporta Makarova, pa nekog Rodinova i drugih. […] Vrlo brzo sam zapazio i mnoge propuste za koje nije bila kriva priroda, nego ljudi. Tako sam na rijeci Tasej otkrio više od 12.000 kubika zamrznute građe koju je trebalo spasiti da je u proljeće ne odnesu bujice. Oko stotinu konja, koji su bili prijeko potrebni za radove, sad je zimi ostalo gotovo bez ikakve hrane. […] Uza sve to mučila me Olgina bolest. […] umotao sam svoju nesretnu ženu u debele pokrivače i krenuo s njom u Tasejevo, rajonski centar koji je imao bolnicu. Bio je to strašan put kroz snježnu pustoš, dug 110 kilometara, na minus 35°C. […] Pripremali smo splavi. Čak i one nesretne konje, stotinjak njih, možda ću moći spasiti. Uzalud sam tražio sijeno od kolhoza. Nisu imali ni slame. Nikada neću zaboraviti prizor iz toga kolhoza u ožujku 1951. godine. Promatrao sam kad su za krdo od blizu 150 krava i volova dopremili nešto jadne hrane. Nevjerojatno mršava i iscrpljena stoka, ošamućena od gladi, sa strašnom je rikom poletjela da makar što od hrane dohvati. Ta rika gladnih krava i volova parala mi je uši.
 
Dok sam to slušao, mislio sam kako se to može dogoditi u tako bogatoj zemlji s nepreglednim pašnjacima i sjenokošama. A događalo se, jer bi nečijim nemarom u jesen ostalo mnogo nepokošene trave, nepožnjevene pšenice, raži, ječma i zobi, neizvađenog krumpira, neubranog povrća. […] U to sam vrijeme dobio novoga načelnika u osobi Makarova, šefa tasejske splavarske uprave. To je bila ona pijandura koja je i u našem odjelu ostavila traga. Gdje god bi se pojavio, svakoga je optuživao za nerad, a ljudi su se spašavali nastojeći ga dobro ugostiti i napiti. Bivši šofer, kursist, stalno se uspinjao na neki bolji položaj. Teško onome tko bi posumnjao u njegove sposobnosti. Smatrao je sam sebe najvećim stručnjakom i za splavarenje. Jednom kada je pogrješnim nalogom upropastio veliku količinu građe, ispitivalo se tko je kriv, a zatim se sve zataškalo. Bio je opasan taj Makarov. Jednom je, za okladu, da se vidi koliko ljudsko biće može izdržati u hladnoj rijeci zimi, kao od šale s brodića gurnuo u vodu, između leda, nekog prognanika, Poljaka. Pravim čudom taj je čovjek preživio. […] Tjerao je i mene da pijem, a ja sam se snalazio kako sam znao, dok jednom prilikom netko iz njegove družine nije opazio da je u mojoj čaši voda umjesto votke. Došlo je do strašne scene i, otada, do pravog neprijateljstva među nama. Makarov je samo smišljao kako me uništiti. Jednog dana – jednostavno me skinuo s dužnosti. […] Te, većinom mlade ljude, pripadnike nacionalnih manjina s Kavkaza i iz srednje Azije, ovdje su nazivali ‘Crncima’. Svi su oni prošli velike nevolje, najprije u zarobljeništvu, a zatim kroz svakojake zatvore i logore.
 
Najzad su stigli u sibirsko progonstvo. Izmučeni nečovječnim postupcima i teroriziranjem, bili su već u svakom pogledu do krajnosti prestrašeni. Bojali su se i vlastite sjene. Radili su pokorno sve što im se naređivalo, ne tražeći za to nikakvu nagradu. […] Ti su nesretni ljudi jedva, uz krajnji napor, zaradili hranu za goli život, dok je Petar Šniperov, koji je, najčešće pijan, samo prisustvovao dok su brigade radile, zarađivao mjesečno i više od 15.000 rubalja. Od toga novca imali su nešto i drugi rukovoditelji Mušukovke. Votka je tekla. Sve je to bilo gotovo svima poznato, ali se protiv Petra nije ništa poduzimalo. […] A malo im je bilo što su nesretne mladiće eksploatirali (mnogi su oboljeli i umrli!), već su htjeli na njihovim kostima zaslužiti i slavu. Uskoro se naširoko počelo pisati u tisku o nekoj novoj, šniperovskoj metodi rada. Rukovoditelji ovdašnjeg šumskog gospodarstva, pisalo je, pomogli su da se metoda prihvati i usavrši. Objavljena je i čudovišna laž da Šniperov sam dnevno posiječe po 350 kubnih metara šumske građe! […] Neki su novinari 1952. godine napisali i knjigu o Šniperovu kao rekorderu i odličnom radniku koji je za ugled ostalim šumskim radnicima. Rukovodstvo šumskog gospodarstva već se pripremalo Šniperova predložiti i za Staljinovu premiju. Ipak, te su bestidne laži, čini se, i previše daleko otišle. Našao se čovjek koji nije mario što će biti s njim ako raskrinka te makinacije.
 
Tehnički rukovoditelj mušukovskog šumskog pogona Zimčenko, politički prognanik, nekadašnji docent Šumarske akademije u Lenjingradu i šumarski inženjer, napisao je pismo Centralnom komitetu KPSS i uputio ga u Moskvu. U pismu je detaljno opisao ove neljude i ‘stahanovca’ Petra Šniperova. CK KPSS se ne bavi takvim sitnicama, već pismo vraća pokrajinskom komitetu partije u Krasnojarsku. U tom se komitetu također ne bave takvim situacijama i upućuju pismo rajonskom komitetu u Tasejevu. Tasejevski rajkom ga, sa svoje strane, prosljeđuje mjesnoj partijskoj organizaciji kako bi ona sama razmotrila optužbe protiv rukovoditelja i članova te iste organizacije. Rezultat nikoga nije iznenadio, pa ni Zimčenka. Odmah je smijenjen s dužnosti i po kazni, iako slaboga zdravlja, upućen u šumu kao fizički radnik da obara stabla. Direktor Šumskog gospodarstva mu je tom prilikom rekao da će ga u šumi držati sve dok ‘ne lipše pod jelom kao pogano pseto’. […]
 
Ipak, iako se sve nastavilo kao i prije, ‘heroju’ Petru i njegovim pomagačima stvari više nisu tako dobro išle od ruke. Radnici su otvoreno izražavali svoje negodovanje. Morali su se umiješati i organi NKVD-a. Sve se nastojalo zataškati, ali Šniperov nije dobio Staljinovu premiju. Iz Mušukovke je premješten u Strelku, na dužnost majstora u skladištu obloga drveta. […] Počele su opet pijanke. U menzi se jelo i bančilo na račun radničkog sljedovanja. Bujni se dobro povezao s oficirima i s načelnikom MVD-a i Tasejeva, Nepogodinom. NKVD, o kome neko vrijeme nisam morao toliko brinuti, opet je bio tu negdje prisutan, kao sjena nad našim životima. […] Znao sam da hrabrost tu ne pomaže. Šutke sam sve trpio, iako sam vidio kako Bujni i njegovi suradnici pljačkaju državu. Jednom je i mene natjerao da ne upišem u knjigu tovar građe koja je nekud netragom nestala zajedno s brodom. […] Direktor Stovski, koji je šutio na sletu, već je otprije sumnjao da Bujni s kompanijom radi protiv interesa trusta. Komisije koje su detaljno ispitivale moju djelatnost, provjeravale su i rad Bujnoga, te pronašli i mnoge gore stvari nego što sam ih ja iznio u govoru na sletu. Zato su me poštedjeli. […] Duboko mi se urezala u sjećanje slika objavljena u ‘Pravdi’, na kojoj se vidjelo kako Berija drži nadgrobni govor Staljinu. […] Tvrdio mi je [veterinar] da je Berija u početku revolucije u Gruziji radio protiv sovjetske vlasti. Tek kad je ona pobijedila, on se priključio. Bio je pravi podlac, lukav i opasan. Špijuniranjem starih boljševika, uspio se dodvoriti Staljinu.
 
Sada je smatrao da je ličnost bez koje se ne može. […] Uskoro se stvarno pojavio ukaz Vrhovnog sovjeta SSSR-a o amnestiji, ali je ona uglavnom obuhvatila samo osuđenike za kriminalna djela i neke krivice za prijestupe građanskog karaktera; od političkih osuđenika obuhvatila je osuđene do 3 godine zatvora. A takvih je bilo najmanje. Većina oslobođenih kriminalaca nije ni pomišljala da se vrati poštenom radu. Naprotiv, mnogi od njih su već na povratku iz zatvora počeli pljačkati i terorizirati mirno stanovništvo po cijeloj zemlji. Učestala su ubojstva, krađe i nasilje. […] U Karginu ne samo što nije bilo dovoljno dobre šume, nego je bilo problema i s radnom snagom. Bili su tu pretežno bivši kriminalci koji nisu nikad naučili raditi, a nisu ni htjeli. Oslobođeni amnestijom, sada su se i osilili. Od svojih desetara i majstora energično bi zahtijevali da im upisuju radove koje uopće nisu izvršavali. Htjeli su veću plaću bez rada. Zaplašeni od kriminalaca, majstori su davali lažne podatke i tako dolazili u sukob s knjigovodstvom. Neke desetare koji na to nisu pristajali, radnici bi istukli do smrti.
 
Dani kada se primala plaća bili su strašni. Mnogi su se opijali, dolazili u naselje Kargino i terorizirali stanovništvo. Slično se ponavljalo nedjeljom i praznikom. Mirni, pošteni ljudi nisu tih dana smjeli iz svojih kuća. U svojoj obijesti te su se pijavice jednom okomile i na pse po selu. Lovili su ih, klali i jeli. U toj hajci postradao je i moj najbolji pas Balkan. […] U to vrijeme tješilo me jedino što se osjećalo da se odnos prema političkim prognanicima dosta poboljšava. […] Sve te promjene nisu bile slučajne. Došlo je do velikih promjena u cijeloj zemlji. Berija je likvidiran. Neki bliski suradnici Staljina bili su uklonjeni. […] Trebalo je proći 19 godina, preživjeti najteža mučenja, patnje, maltretiranja i poniženja i da onda jedan papir kaže: ne, nije dokazano da je kriv.“ (Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 

Đivo Bašić

Povezani članci

Tony Jones protiv Hrvata

HF

Tigran Veliki – armenski kralj

HF

Može li se Koljčakovo zlato naći u američkim bankama?

hrvatski-fokus

Armenski samostani i crkve u Iranu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...