O vrlinama i porocima suvremenog svijeta u Uvrnutim pričama
Obično kažemo da uvijek pronalazimo odgovore predi zazovima suvremenog svijeta pokušavajući otkloniti ili opisati neku vrstu permanentne društvene krize kojoj bivamo često izloženi. Ta permanentna kriza i česti udari na društvene i moralne norme kao da postaju dio onoga što imenujemo kao suvremeni svijet ili suvremena civilizacija. Ali, na koji je način danas moguće govoriti i pričati o tom suvremenom svijetu, o toj suvremenoj civilizaciji čiji smo akteri? Je li taj govor suočen sa svim onim tehnološkim dostignućima, sa idejom progresa, napretka i nekom vrstom tehničke lagodnosti, treba zatvarati oči, izbjegavati, prešutkivati svo umnožavanje mana, rastuću moralnu krizu, sve apsurdne nejednakosti, društvene paradokse? Izgleda li sadašnji stupanj razvoja ljudskog društva i razvoja civilizacije bolji ili gori, apsurdniji ili jasniji, napredniji, uvrnutiji, nego ranije?
Negdje u tim okvirima, između svih tih pitanja sa kojima se svi suočavamo, nastaju duhovite, ironične, satirično podrugljive priče o ljudskim, moralnim i društvenim slabostima i manama, o vrlinama i porocima savremenog sveta, uobličuju se u Uvrnute priče Branimira Miroslava Tomlekina, sa nužnom mjerom kritičkog duha i jasnog i specifičnog piščevog stava prema toj i takvoj zbilji.
Priče koje uz svu meru humorne lakoće nose u sebi onu vrstu pripovjedačkog rizika, one tako neizbježne mogućnosti po kojoj svaku piščevu domišljatost i maštovitost često može nadmašiti apsurdnost i iščašenost pojava zbilje. Svjesno izložen toj opasnosti Tomlekin na izniman način uspjeva nadograditi, ocrtati, zaogrnuti kritičnošću i dragocjenim humorom svoja pričanja o manama i vrlinama svijeta, te ih hiperbolizacijom, aluzivnošću, burlesknošću približiti čitaocu. Dakle, na licu čitatelja Tomlekin će uvek izmamiti osmijeh, počesto ga i razgaliti, ali i ostaviti negdje u poenti svog tog ironično-satiričnog opisa svijeta i trenutak za zabrinutost, onaj čas kada se svatko mora zapitati da li su takve situacije viđene, doživljene. Naravno da humornost njegova pričanja mami smijeh, čak i onda kada se poigrava sa porocima suvremene civilizacije, novcem, prostitucijom, drogom, pićem, ili kada govori o globalnim uvrtanjima na razini ljudske zajednice, o manama društvenih uređenja, o obrazovanju, o novim načinima shvaćanja i poimanja rada, humor je neizbježan čak i onda kada nas satirički britko, sa kritičkim stavom gotovo upozorava na lokalna i mentalna uvrtanja, na iščašenost našeg shvaćanja i na sve one mogućnosti koje otvaraju pojedina rješenja kojim se svijet preko nekih normi i stavova brani od apsurdnosti.
Preuveličavajući pojedine crte suvremenog svijeta, neke pojave, neke situacije, do krajnjih granica komičnog i apsurdnog u svojim pričama, Tomlekin istovremeno i razobličava, uvijek na humoran način, uvijek kao u nekoj gotovo bezazlenoj šali, privid i opsjenu svega toga i razotkriva onu negativnu bit koja često izmiče.
Tako, kada čitalac prođe kroz sva ta mentalna, globalna i lokalna uvrtanja, kada mu na licu još uvek ostane ona doza probuđenog smijeha, ipak se mora na koncu zapitati o granicama i mogućnostima iščašenja suvremenog svijeta, o svim onim vrlinama koje se gube ili zadobijaju nove oblike, o tome kada i kako se uspostavlja novi sustav vrijednosti. I to nije sve. U duhu najbolje tradicije satiričke književnosti, duhu menipske satire ili tradicije jednog Svifta, nastala je knjiga Uvrnute priče, a Branimir Miroslav Tomlekin je sugestivnošću svog pripovijedanja, pažljivim ocrtavanjem mana i vrlina, apsurdnosti i iščašenosti svijeta, pokazao da je satirički pisac od nerva.
O autoru
Branimir Miroslav Tomlekin (1944.) je vojvođanski književnik, pjesnik, pisac kratkih priča, kolumnist i kroničar i piše na hrvatskom i srpskom jeziku (pri čemu koristi pseudonim Branimir Tomlekin). Osnovnu školu je završio u Hrtkovcima, gimnaziju u Rumi, a Arhitektonski fakultet u Ljubljani. Radio je Vukovaru, Banjoj Luci i Novom Sadu, gdje i danas živi kao umirovljenik.
Prve stihove napisao je u gimnaziji i oni su lirski, opisni i ljubavni, a kasnije i satirični i buntovni zbog tragičnih događaja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u Vojvodini, posebno u Hrtkovcima. O tome piše i u romaniziranoj kronologiji svoje obitelji u dvije knjige: Hrtkovci, priče o onom što je nekad bilo („ALFA-graf“, Petrovaradin, 2015.), koja obuhvaća period od njezina dolaska u Hrtkovce 1737. godine do Prvog svjetskog rata, i Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela („TKANICA d.o.o.“, Zagreb, 2015.), koja obuhvaća period od Prvog svjetskog rata do progona 1993. godine. Priče iz ove druge knjige objavile su mu u nastavcima i „Hrvatske novine“ (Subotica).
Književni radovi, članci i feljtoni su mu objavljivani u glasilu Zavičajnog kluba Hrtkovčana „Gomolava“ (Zagreb), glasilu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata „Zov Srijema“(Zagreb), časopisu za književnost, umjetnost i znanost “Klasje naših ravni“ (Subotica), „Hrvatskim novinama“ (Subotica) i „Hrvatskoj riječi“ (Subotica). U poslijednje vreme radove mu objavljuje i tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ (Zagreb). Zbirku pjesama Salauka, kao i humorističko-satirične zbirke pričaZa sve je kriv moj deda,Slatko kod Dunje iGaudeamus idi u tur objavila mu je 2013. godine izdavačka kuća „Bistrica“ (Novi Sad), a 2014. godine kod istog izdavača objavljuje humorističko-satiričnu zbirku priča Nasukana mornarica i roman s ratnom temom Godine zaslepljujućih boja. U 2015. godini piše i treću knjigu o Hrtkovcima Hrtkovci, priče o staroj kući i mladosti,u 2016. knjigu Srem na vetronetini istorije i u 2017. roman Kako nastaju anđeli. Ove tri knjige izdaje mu „ALFA-graf“ (Petrovaradin), aHKUPD „Stanislav preprek“ (Novi Sad) 2017. zbirku pjesama Pjesme koje treba spalliti.
Značajan rad mu je i feljton u šest nastavaka o arheološkom nalazištu Gomolava kod Hrtkovaca (objavili „Gomolava“, „Zov Srijema“ i „Hrvatski fokus“ i „Hrvatske novine“ u periodu 2009.-2018. Zastupljen je u zbirkama priča: Priča o fotografiji, „Hrvatska riječ“ (Subotica, 2011.), Svjetla starih fotografija, „CRO-info“ (Subotica, 2015.) i Preprekova jesen (Novi Sad, 2016.-2018.), te zbirkama pjesama: Lira naiva (Subotica, 2013.–2014.), Između kamena i svitanja (Rešetari, 2016.), Dalje do riječi (Rešetari, 2017.), Umjesto mojih ruku (Rešetari 2018.) i Preprekovo proljeće (Novi Sad, 2010.–2018.). Član je HKPD „Jelačić“ iz Petrovaradina i HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, u kojem je dvije godine bio voditelj Književnog kluba (2016.–2017.). Zastupljen je u Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema (Zagreb–Subotica, 2011.).