Od hrvatskoga nacionaliste do VUS-a

Ive Mihovilović s vremenskim odmakom

Osim gledatelj riječ latinska spectator znači i ispitivač kao i poznavalac. Sve to zaista novinar Ive Mihovilović i jest bio, ne ulazeći u raščlanjivanje njegovih stavova, posebice projugoslavenskih i protukatoličkih. Rođen 1905. u Premanturi, preminuo 1988., ovaj komotni istarski Zagrepčanin jakih kantovskih navika svoje bjelosvjetske analize je kuckao na staroj pisaćoj makinji, a da nije zapravo svijeta vidio, pa čak ni mojega Dubrovnika. Njegova sudbina nam puno govori o Hrvatskoj, ali i o čudnim vremenima i još čudnijim društvenim odnosima.

Još kao golobradac brani hrvatstvo u istarskim listovima (sa 16 ljeta u "Trubilu") da bi vodio i "Istarsku riječ" i kao takav bio 1928. prisiljen pobjeći iz Istre pod talijanskom iokupacijom jer su fašisti zabranili hrvatsku riječ! Zapošljava se u Jugoslavenskom Lloydu koji vodi Joso Lakatoš, osoba koju je Mihovilović opisao kao znalca za izvlačenje novaca od poduzeća i obrtnika za oglase i plaćene članke, na čemu se Joso obogatio. Nakon toga od 1931. radi u režimskom karađorđevićevskom zagrebačkom listu "Novosti" gdje postaje urednik vanjske politike 1934., glavni urednik 1936., te direktor 1940.

U "Novostima" surađuju R. Marinković, I. G. Kovačić, V. Nazor, F. M. Fuis, Lj. Kara (ovaj zadnji mora konobariti nakon Drugoga svjetskoga rata), ali urednik bijaše toga lista osnovanoga kobne 1919. i Krešimir Kovačić beskarakterni sin pisca Ante, te Toni Schlegel, jedan od stupova "šestojanuarske diktature", ubijen 1929. od atentatora iz redova ustaškoga pokreta (obojica počinitelja su obješeni!). Schlegel je bio (moglo mu se, op. T.T.) razbarušen sa financijama, a njemu se kao i spomenutome Kovačiću Matoš znao narugati.

Kod nas, brate, novinara
Kojim nema u Europi para.
Tako Šlegel, nekad teologom,
Zamijenivši crnu rizu s togom
Tagblattove uvodnike piše
Rigorizmom, kakvog nema više.
Engleska mu u Australiji smeta,
On zna tajne svjetskih kabineta,
Turska mu je davno već na putu,
On opasnost dugo gleda žutu,
On zna cilje raznih pretendenta

Crnijeh i bijelih kontinenta,
Kad je mutno, reć će da je vedro
Jer je mrtav pokojni don Pedro.
Ozbiljan kad piše kao Hegel,
Neozbiljan vele da je Šlegel,
Rođen da mu naslijeđene rente
Nose teške godišnje procente.
Kada nismo već milionari,
Pošteni smo, braćo, novinari,
Ni to nije posljednji artikl,
Naročito – kad je lajbartikl,
Tek – ozbiljan Toni možda nije,
Jer se često ex privata smije.

Marinković je iskoristio motive iz redakcije "Novosti" za dio svoga remek djela Kiklop! Novosti su izlazile do 10. 4. 1941. Jedan od glavnih dioničara bio je Milan Divjak (1895.-1980.), po I. M.-u primitivac, napuhanac i hohštapler. Divjak je bio direktor s "Novostima" povezane Jugoštampe; poslije je mason (Jozo?) Poduje ojačao upliv Rotary kluba na isti list. Jutarnji list i Novosti su dijelili tržište od 50.000 čitatelja.

U ratu Mihovilović ostaje bez posla, obitelj živi od suprugine kuće koju se postupno hipotekama i hiperinflacijom izgubilo. Spretni Mihovilović iako mason i projugoslaven i sa punicom Vilmom Vukelić koja je židovske narodnosti (jedan sin joj stradava kao komunist u staljinskim čistkama, drugi u japanskom logoru pred kraj rata, možda kao ruski špijun jer je vezan uz Sorgea) preživljava u srcu Zagreba; uspostavlja veze sa partizanima kojima šalje obavještajne podatke, pomaže kod "otpreme" ljudi u šumu, prenosi poštu i propagandni materijal, dijeli milijune kuna crvene pomoći za obitelji partijaca i boraca, od njemačkog kulturnog referenta (ataše, op. T.T.) Oertla dobiva i legitimacije njemačkoga poslanstva…

Tek u prosincu (22. 12. 1944. ustaše ga uhićuju, gdje mu u istražnom zatvoru lome prste na nogama i muče ga. Za njega interveniraju Stepinac i papinski legat Masucci (po srbijanskom povjesničaru Bojanu Dimitrijeviću oni spašavaju I. M. od vješanja), ali i Marija Crnobori (tobože dobra sa generalom Moškovom.)

Interveniraju u njegovu korist i Mate Ujević enciklopedist, Lav Znidarčić, te Ernesto Radetić (Hrvat, klerikalac) kojemu je I. M. oteo uredništvo istarskoga glasila. Odluku ustaša o tome da ga ne ubiju doprinosi i čvrst antitalijanski stav Mihovilovića protiv talijanskoga posezanja za našom obalom, te suradnja s prohrvatskim Crnogorcem Štedimlijom! Ironijom sudbine ustaše vuku I. M. kao zarobljenika do Bleiburga, da bi ga OZNA (tajna policija) uhitila po povratku u Zagreb i držala u istražnom zatvoru tri mjeseca uz jezive torture. Tek nakon 30 godina Mihovilović je doznao zašto su ga maltretirali gotovo do smrti; naime Randolph Churchill, Winstonov sin je boraveći kod partizana prekomjerno pio, tako da su ovi u njegovoj torbici našli popis prijateljskih engleskih veza, među kojima se spominje i Mihovilović Ive.

Zašto je Randolph pio, radi Weltschmerza i tuge nad nepravdom  u svijetu, mi ne znamo! Nakon rata I. M. radio je čak i u papirnici, te premišljao da sa obitelji ode u Italiju. Dana 18. 12. 1945. tiska monogrfafiju o Trstu, valjda ju je pripremao već za vrijeme NDH.

Tršćanska kriza i okretanje Juge prema Zapadu otvaraju prostor Mihoviloviću; tu mu je pomoglo znanje talijanskoga jezika, poznavanje Istre i Trsta. Piše tada dosta i o kinematografiji, pa i talijanskoj.

Tiska i problematična antikatolička djela, npr. "Vatikan i fašizam", te knjigu "Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške NDH"; tu knjigu nije potpisao ali u predgovoru piše da se služio dokumentacijom MVP NDH, sakrivenoj na tajnom mjestu (gluposti, pohranjenoj na Kaptolu i predanoj partizanima, nikakve tajne tu nema, op. T.T.). I.M. dodaje "iz nekih razloga su ostavili sanduke takvih papira". (iz nekih razloga su nama danas nedostupni Udba-ini i partijski papiri,pa zašto se sakrivaju ako su čistih ruku?, op. T.T.) Razloge danas znamo i vidimo!

Zemljak Berto Črnja vraća ga u novinarstvo i time mu vraća i staru uslugu, Frane Barbieri uvodi ga u Vjesnik u srijedu, ambiciozni pokušaj stvaranja modernih novina. Naklada raste od početnih 40.000 i 60.000 do 300.000 godine 1956. (skoro kao prodaja Slobodne Dalmacije kada je imala najveću nakladu, op. T.T.). Kao urednici se potpisuju Barbiei, pa Fadil Hadžić, jer režim nema puno poverenje u Mihovilovića. Od ordena je imao starojugoski kneza Pavla, talijanski (na prijedlog Beograda) orden viteza (cavaliere), te 1976. orden zasluga za narod, Uz fotografsko pamćenje Mihovilović je obilato koristio i analizu stranoga tiska.

Neka su njegova pravila: ne potcjenjuj čitatelja, piši tako da članak razumije svatko, 90 posto rada ne vrijedi bez 10 posto talenta i obrnuto, novinarstvo nije jedno zanimanje već zbir zanimanja, šlager treba staviti na početak, kada čovjek napiše prvu rečenicu već je napisao cijeli članak…

Teo Trostmann