Hrvatski Fokus
Kultura

Ptica bez glave i repa

Izvorno i prvo jest to Jest: apsolutno i čisto, bez podijeljenosti, razlike i odnosa

 
 
Likovno djelo se mora vidjeti da bismo mogli razgovarati o dojmu kojeg je ostavio umjetnik na nas. Dakle, nužnost opažanja slike je neminovna. A od kuda ta nužnost, taj uvjet da se nešto, pa tako i umjetničko djelo MORA vidjeti, osjetiti. Od kuda izvire ta nužnost, taj objektivan pristup, a na koncu, taj mehanizam. Bez prihvaćanja te nužnosti ne će se ostvariti dojam, predodžba o umjetnini. Je li upitna ta obveznost kao datost, činjenica, zatečenost i nikako neka bitna alternativa. Ne, jer to je samorazumljivo i prirodno, opće prihvaćeno i šta drugo od tog opće ustanovljenog?
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/02/2460188602_0316531579.jpg
Od kuda potreba da se usvoji nužnost a time ograničenost, pa tako i konačnost? Je samorazumljivost nešto izvorno i slobodno ili razlog da pomislimo da nama nešto upravlja i  upućuje na automatizam, autoritet, na subordinaciju i točnost. Je li takav put ulazak u istinu? Svaka samorazumljivost počiva na ograničenju da se nešto samo po sebi neobjašnjeno i apstraktno ostavi u nejasnoći i nerasvijetljenosti. Lakše je ostati u nečem što je jasno i što ne traži daljnje traganje za izvorom, već se fiksira u toj tmini i jednostavnom identitetu, okončanom u samom sebi. U takvom mehanizmu mi smo gledatelji, dakle i subjekti nasuprot čega je nešto objektivno, dakle slika. Je li taj Ja koji sebe dovršava  u prostom identitetu da sam Ja Ja čime samorazumljivost sebe dovodi u evidentnost i jasnoću od kuda se nema potrebe dalje ići i ništa drugo pitati. Ta samorazumljivost okončava u tom prostom i prekinutom identitetu = subjektu sada gledatelju od kuda se kreće prema vani, prema objektu, sada umjetničkom djelu. Eto nas u području rabljenog izraza: Condicio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može).
 
No izvorno i prvo jest to Jest: apsolutno i čisto je, bez podijeljenosti, razlike i odnosa. U sebi je identitet bitka = Jest i Ništa. I neodređeno je. Upravo otvoreno i neodređeno Jest i stoga jest u jedinstvu sa Ništa. Već to određenje toga neodređenoga je postalo, dakle nastalo i nestalo ali sad već stupilo u odnos određenjem izvornog u to drugo i tuđe izvornog i prvog, neograničenog, slobodnog, općenitog. Iz tog izvorno nastaje nešto određenjem ali onoga što je neodređeno i samo po sebi određenje neodređenoga je upravo negacija i repulzija tom početnom i čistom. To strano, to drugo sebe samoga je zarobljeno u negaciji koju negaciju nova negacija uvodi upravo  konkretizaciji općenitoga i nesputanoga. A taj Ja što okončava u praznom jednakosti, identitetu sa samim sobom, pa je konačan i ograničen prema općenitoj realnosti koja je bezvremenska i neograničena, jer je neodređena, prihvaćen je kao jedinstvo i sinteza razlike, podijeljenosti te apstraktne općosti na subjekt i objektu, zatvoren je u samorazumljivosti, i praznini upućenoj upravo da formalno sjedini rastavljenu zatočenost na subjekt i objekt, jer je sjedinjenje samo prihvaćeno, a nikako pokrenuto po sebi samome, bez odnosa na neko drugo, dakle bez suprotnosti i prihvaćene razlike. Takvo prihvaćeno jedinstvo jer je postavljeno, a ne proizvedeno je ugašeno i postavljeno samo kao nešto a priori formalno i idealno, te u toj zaustavljenosti, praznini i konstataciji nema kretanja. Zato se moraju  prihvatiti samo date, zatečene stvari koje svaki subjekt producira na svoj nacin što ide u nedogled, beskonačnost.
 
Iz narečenog htjeli smo reći da misao po sebi samoj, iz čistog početka gdje je bitak = to Jest i Ništa sjedinjeno, a neograničeno nečim drugim što određuje sebe ne priznajući nikakvo zatečeno stanje, nikakvu podjelu, onda i podjelu na umjetničko djelo i publiku, nego i to zatečeno, konkretno publiku i umjetnika kao nositelja umjetničkog djela upućuje na nužnost povratka u početnu i otvorenu neodređenost  sada osvješćenu, tj. svjesnu te prvotne neograničenosti kao beskonačno bitnog puta. Budući da je misao prošla kroz tu početnu otvorenost, a zatim nužnost ograničenja te otvorenosti upravo svjesnim određivanjem samopostavljene pojave u razlici na publiku i umjetničko djelo, nužno je i imanentno negirati pojavu i pojavnost kao nešto što nastaje i nestaje, kao nešto što je prolazno i okončava, a produženo u čežnju, nadu i zvjezdano nebo. Stoga tu unaprijed postavljenu razliku u umjetnosti samoodređenjem pojma, misli u neograničenu prvotnost uvesti u realiziranu slobodu.
 
Isti je princip bitan i za politiku („bez koje se ne može“) i svaku pojavu počevši od rada, tehnologije, znanosti i svega onoga što je uhvaćeno i zatočenu u određenost koju bespogovorno, automatski i mehanički usvajamo. Ptica bez glave i repa upravo simbolički, dakle na umjetnički način, uskraćen za sredstva kojim ne može slikati mislima ukazuje na potrebu prevladavanja subjektivnog, pojedinačnog stava i opće prihvaćenog stava o nemogućnosti promjene nečega ustanovljenog kao status quo (što je također produkt mišljenja), upravo nužnošću da okrenemo, tj. stavimo na noge ono što na bilo koji način ograničava prodor u istinu i slobodu.
 

Neven Tudić

Povezani članci

Krležina hrvatska književna riječ

HF

Između crteža i skulpture je reljef

HF

Puno neizvjesnosti i stalne nesigurnosti

HF

Novi ciklus akrila na platnu Iris Bondora Dvornik

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...