Još nas ima

      Pjesma u prozi

 

 

        Tu smo, tu smo rođeni, rasli, plakali i ljubili.

        Tu smo lijevo-desno vođeni, ali se nismo izgubili.

        Tko to danas hoće i kome se žuri da nas iz našega u tuđe

        izjuri? Čije ruke zloće dohvatit se hoće našeg doma, vjere,

        naše njive, pokopat nas žive u njedrima zemlje obranjene?

        Tu smo. Tu smo ne od jučer ni od prekjučer.

        Tu smo već odavno znojem stekli svoje ime slavno.

        Tu smo zoru ugledali, tu smo gorke brige progutali.

        Tu smo sve što bjesmo i što uvijek jesmo. I u dobu dobru i u

        zlu – ostat ćemo tu!!

           

        Preko naše sreće, preko našeg praga ljudska mržnja ne će

        poslat nas dovraga. Sve što nam još osta nakon patnje i dugog posta, za

        djecu je našu. I za dragog gosta. Tu smo prvo svjetlo

        ugledali i još mali od ljubavi tkali dom sreće i mira. Sve u vjeri

        i u nadi da će biti naše što nam ruka sadi. I nikog ne dira.

        Tu smo, tu smo pokapali svoje a čuvali tuđe i ljubili dom svoj

        sve luđe i luđe.

        Učili smo djecu da mraka se ne boje, da se Bogu mole za moje

        i tvoje, da više od svega materinski jezik vole, da govore

        njime. I da svoje ime, gdje god da ih zla kob odnese,

        hrvatskim slovima i pišu, i rese. I kazuju svima.

        Još i danas tu smo. Premda nas je malo, srce nije za dom

        kucati prestalo!

        Pa tko to još hoće i tko to još želi u tuđinu da nas, Hrvate,

        iseli, dokrajči i satre? I u malim narodima uvijek vatre i ljubavi

        ima. Tko rodio tu se, taj vjeruje u se i srdašca čista – u Isusa

        Krista! Tko bio da bio, tko smio  ne smio, kroz povijest je često

        kušao nam otet rodno mjesto, i sve naše što stoljeća pišu

        krvlju, umom i zdravim razumom. Hrvati se žrtava ne boje,

        jer oduvijek brane samo svoje.

 

        Ni nožem, ni vikom ne prijetimo nikom! A kad svoje obraniti

        treba, vjernici smo pa i pomoć Neba na vrijeme nam stiže.

        Pravici sve bliže.

        U svom domu i u vrtu svome ne damo nikome da plod naše

        muke u džepove svoje i u svoje trpa ruke. Tko pokuša ipak

        da nam zakon gazi i prisvaja naše, neka dobro pazi, jer zakoni

        pravde krivce ne promaše!

        Tu smo, tu smo rođeni. Lijevo-desno vođeni, svoj dom smo

        tek ljubili i nismo se, nismo izgubili. Još nas. Još nas ima!

        Premda nas je malo, srce nije za dom kucati prestalo!!

 

Malkica Dugeč, 2. 12. 2018.