Komunistički staljinistički zatvori (6)

Granica teroru bila je – zatočenikova smrt

Norme su ispunjavane jedva s 50 do 55 posto. Uprava je pokušavala izaći iz te situacije pojačanim terorom. Brigade se ne bi smjele vratiti u logor dok potpuno ne ispune dnevnu normu! Neke su i noću ostajale u šumi na radu, pa i po nekoliko dana nisu puštane u logor. Rezultat tih izvanrednih mjera bio je još gori. […] Bilo je toga da su zatočenike budili čim bi legao, jer je morao ponovno ići na radilište. […] Sve ima svoje granice. Ovdje je granica teroru bila – zatočenikova smrt. […] Uvedene su i kazne na samom radnom mjestu. Osuđenici bi morali stajati u stavu mirno i gledati u sunce ili oblak tokom cijelog dana. Ako to zatočenik ne bi strpljivo izdržavao, već se micao, oni bi ga podizali na visoko isječeni panj. To se obično završavalo padom onesviještenog osuđenika i teškim ozljedama. […] U toku ljeta 1938. godine gotovo je potpuno izmijenjen logoraški sastav u Pojamenki. Većina je pomrla, a ostali su prebačeni na druga radilišta ovog logora. […] Naročito je teško bilo pripadnicima naroda s juga i istoka Sovjetskog Saveza, koji nisu bili navikli na hladnu klimu. Kavkasci i Uzbeki bili su najčešće žrtve tih surovih uvjeta. Slaba odjeća, hladnoća, vjetar i snijeg, sve je to uzimalo svoj danak. Privilegirani kriminalci, koji su imali rukovodeće dužnosti, a pogotovo kontrolu izvršenja normi, evidencija itd., primali su i mito da bi obračunavali više nego što se posla uradi. […] Život su nam posebno zagorčavali bitnici, kriminalci, koji su pomagali stražarima u održavanju logorskog reda. […] Ako netko od političkih zatočenika ne bi iz bilo kojeg razloga na vrijeme ustao (i ljeti i zimi u 5.30 h), kriminalci bi ljude još u polusnu bacali s njihovih drvenih ležaja na pod.

Na taj su način pojedini bolesni drugovi bili teško ozlijeđeni […] Kriminalci, doduše, nisu povećali produktivnost na radnim zadacima, ali se zato oko njih digla velika prašina. Svakog jutra bili su pohvaljivani kao dobri i vrijedni radnici. A ustvari razvili su sasvim drugu djelatnost – pijanke i kartanje. Kockali su se za pare i piće, na kocki čak dobivali ili gubili i svoje 'žene', političke osuđenice, koje su prisilili na zajednički život. Tučnjave, krvavi obračuni, pa i ubojstva, bivali su sve učestaliji. […] [15-godišnji] dječak je ušao u neku seljačku kuću, pored koje je radio, zatražiti malo kruha. Stražar ga je opazio i optužio za pokušaj bijega. Komandant je naredio da malog odmah strijeljaju. Očevici su nam pričali kako je dječak plakao zazivajući svoju majku, ali su ga krvnici bez milosti ubili. Otac tog dječaka bio je neki viši službenik Ministarstva pravde u Moskvi. Tragao je već odavno za uhapšenim djetetom. Kad je saznao da je u Kargopolu, došao je po njega, ali je našao samo grob svoga sina. […]

Na jednom drugom novom radilištu, tzv. Tridesetom pogonu, bilo je, čini se, gore nego bilo gdje drugdje. U toku zime 1937/38. godine pomrlo je tamo više tisuća zatočenika. Živjeli su u šatorima, a nerijetko i na otvorenom pod jelama u šumi, radeći po 12 sati dnevno na vrlo niskim temperaturama. Tjerali su ih dok ne bi potpuno posustali. Većina je tu ostavila i svoje kosti. […] Trideseti pogon nazivali smo gubilištem. Rijetko je tko tu preživio dvije zime. […] Ali, koliko god bile zastrašujuće mjere u našem logoru, postojalo je i gore mjesto: već spomenuta Osinovka, odjel našeg logora u kojem su živjeli invalidi i maloljetnici. […] Ovamo su slali sve one koji su zbog bolesti ili iscrpljenosti bili nesposobni za rad. […] S ekonomskog stanovišta, država je, svakako, u početku uložila velik kapital u izgradnju logora, ali se on do sada već potpuno amortizirao. Razgovarajući o tome detaljno i s iskustvom stečenim na vlastitoj koži, zaključili smo da je hapšenje milijuna nevinih ljudi izvršeno čak planski s unaprijed utvrđenim ciljem, radi ekonomske koristi i opravdanosti. Mi smo davali ne samo jeftinije jedinice proizvoda već su nas mogli upotrijebiti i za takve teške poslove za koje bi inače bilo teško naći radnu snagu. […] Sestra me podrobnije upoznala i s hapšenjima suradnika i službenika Kominterne i mojih poznanika iz jugoslavenske sekcije. […]

Brigadiri su bili uglavnom njegovi obavještajci, stručne neznalice, koji su pljačkali i zlostavljali zatočenike, zbog čega je plan stradao. […] Bilo je već proljeće 1940. godine. Pronio se glas da je Njemačka pregazila Dansku i Norvešku. […] Odjek tih ratova osjetili smo i na vlastitoj koži: naši obroci i do tada nedovoljni, počeli su se ponovno smanjivati. U logoru su se već širile glasine da nam hranu otkidaju kako bi Hitleru dali više žita i ostalih namirnica. […] Najveće smetnje proizvodnji pravili su kriminalci. Kao logor u logoru, oni su se ponašali prema svojim zakonima. […] U takvim okolnostima dočekali smo novi val hapšenja 'narodnih neprijatelja' koji će nedostatak radne snage u logorima riješiti bar na neko vrijeme. Nove žrtve bili su, uglavnom, Poljaci i Ukrajinci. Ti su ljudi, raznih profesija i podrijetla dovedeni iz Zapadne Ukrajine koju je SSSR tek bio zauzeo. Svi su oni prošli kroz istražne zatvore i svi odreda osuđeni kao 'protivnici sovjetske vlasti' na deset i više godina robije. […] Drugi su odvedeni na Kamčatku, 'otok smrti', kako smo nazivali taj veliki poluotok. […] Sami stražari su katkad govorili da je logor najbolje mjesto da se čovjek skloni s fronte. Taj porast osoblja trebalo je opravdati pred višim organima. Zbog toga je NKVD počeo iznova čeprkati po dosjeima osuđenika i konstruirati nekakve nove dokaze, podizati nove optužbe protiv već osuđenih, kao da se spremaju nove zavjere i antisovjetska propaganda u logoru. Stvoren je i logorski vojni sud koji je, uz pomoć široke mreže provokatora, hapsio nevine ljude, sudio im i izricao smrtne presude. Tih prvih ratnih dana mnogi su nevini ljudi bez ikakvih stvarnih razloga strijeljani. Što je situacija na fronti bila teža, to je stanje kod nas bilo nesnosnije. […]

Bio je to možda najbolje uređen logor [Mostovica] od svih u kojima sam do tada bio, sa svega 700 zatočenika. Svojim stvarno lijepim izgledom prikrivao je, međutim, gorku istinu o sebi. Ljudi su ovdje gotovo svakodnevno umirali od gladi. […] Uza sve to, k nama su stigli i neki zatočenici iz logora Bjelomorsko-baltičkog kanala koji su pobjegli pred njemačkim nadiranjem. Oni su preživjeli teška iskušenja i jedva se spasili od smrti i gladi. Pričali su nam i o masovnim strijeljanjima logoraša koji se uslijed iznemoglosti nisu mogli evakuirati pred Nijemcima. […] Ljudi su se brzo počeli oporavljati, kao da su oživjeli. I liječnica je mnogo pridonijela svojom njegom bolesnika. Ona je bila žena potpukovnika Jakovljeva, bivšeg vojnog atašea u Italiji. Muža su joj strijeljali 1937. godine, a nju osudili na 8 godina – zato što je živjela s izdajnikom! […] Na zidovima baraka osvanule su i parole da je svaki kubni metar građe izrađen preko plana ravan tenku ili avionskoj bombi protiv hitlerovskih hordi, da je svaki onaj koji radi na izvršenju zadataka za potrebe fronte aktivan borac za spašavanje i slobodu svoje domovine kao i onaj borac na fronti. Bila je to paradoksalna situacija, ali je i time stvorena atmosfera da osuđenici nisu više toliko mislili o svom položaju zatočenika pod stražom, o tome da su njihove žene i djeca negdje daleko od njih, možda bez kruha i bez krova nad glavom. Glavno je bilo da se za frontu proizvodi potrebna drvena građa! Jedna kinesko-korejska, pa ukrajinsko-ruska i još neke druge brigade prebacivale su norme za 100%. Ostajali bi raditi u šumi sve dok bi ih straža htjela čuvati. […]

Kada je na frontama išlo teže, hapšenja i strijeljanja su bila češća i masovnija. […] Hapšenja, strijeljanja, batinaški radni režim, ubojstva na radilištima bez ikakva povoda, a glad i krajnja iscrpljenost zatvorenika, sve je to mnoge potpuno demoraliziralo. […] Mi smo, doduše, još bili prilično daleko od fronte [zatvor u Jercovu], ali su sa svakim kilometrom približavanja fronte odlazile i stotine života nevinih zatočenika. […] [Zamjenik načelnika odjela za opskrbu logora] Bergman je krao robu. On i [načelnik odjela za opskrbu radnika] Blumin oduzimali su od zatvorenika i odnosili sve što se moglo unovčiti. Krali su ne samo za sebe već i za druge rukovoditelje i funkcionare u logoru i davali im. Među ostalima bili su namireni i komandant centralnog logora Korobicin, načelnik logorskog NKVD-a, načelnik straže, načelnik političkog odjela… Bergmanova je pogreška bila zapravo samo u tome što je propustio ponešto od ukradenog odvojiti i za zamjenike tih načelnika, pa ga je jedan od njih počeo progoniti i natrpao mu na vrat komisiju. […] Jedino se plašio da ne pronađu i robu što je bila skrivena na drugim mjestima i spremljena za prodaju. No, uskoro se riješio i te brige. […] Bergmanovi prijatelji nisu bili nezahvalni. Svakog dana donosili su mu pakete s hranom. Nije izostajala čak ni votka. Unaprijed su mu priopćili i to koliko će biti pod istragom, kad će i koliko biti osuđen. […] Na njega se u potpunosti mogu primijeniti riječi Suvorova: 'Onoga tko je bio u intendantskoj službi više od tri godine možete mirne duše strijeljati bez ikakve istrage i suđenja, nećete pogriješiti.' Bergman je radio mnogo duže od tri godine u intendantskoj službi logora. […] Mnogo kasnije čuo sam od jednog tadašnjeg osuđenika, koji je u zadnji čas bio pomilovan, kako su izgledali posljednji sati ljudi iz tih ćelija. Oni su živjeli u nadi, očekujući vijesti o pomilovanju od četiri sata ujutro, pa do ponoći svakoga dana. Nakon toga bi nastupili oni kritični noćni sati kad je svaki šum u hodniku te ljude dovodio u stanje panike. Obično bi, rekao mi je, nakon otključavanja vrata u ćeliju ulazilo pet do šest stražara. S revolverima u ruci oni su šapatom prozivali onoga na koga je došao red. Najčešće bi ga obmanjivali da ga pozivaju u kancelariju radi priopćenja odluke Vrhovnog sovjeta o pomilovanju. U tim posljednjim časovima svoga života mnogi su još vjerovali u čudo i poslušno pristali da ih odvedu u tišini.

(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 

(Nastavak slijedi)

Đivo Bašić