Pučaninu je ostalo samo ostvariti karijeru preko pomorstva ili svećenstva
Niko Nardelli bijaše austrijskim namjesnikom Dalmacije od 1905. godine, točnije od 1906. – 1911. Optužuje ga se da je bio apolitičan, ali taj pametni, kulturni, umjereni i bistri čovjek dosta je dobra učinio za školstvo, ekonomiju i kulturu nastojeći pomoći i Dubrovniku gdje se rodio 1857. godine. Njegovo prijateljstvo sa Perom Čingrijom načelnikom Dubrovnika i sinom mu Melkom, kasnije karađorđevićevskim pijunom nikako nije politički neutralna stvar jer Pero Čingrija je poguran od Supila, mason, neprijatelj (ne otvoreni) Austrije, jedan od tvoraca trgovačke hrvatsko srpske koalicije i veliki kritičar doktora Josipa Franka i pravaške austrijanštine. Čingrijin časopis Crvena Hrvatska je u sukobu s dubrovačkim klerikalcima, te se groze ideje o osnivanju hrvatske kršćansko socijalističke stranke. Evo poveznice: https://zdur.dkd.hr/?vrr=r&rph=kz2dUmJRjk
U početku su se Supilo i Čingrija stvarno i borili protiv velikosrpske ideje. Pitanje je umjerenosti Nardellijeve, tj. bi li on jučer bio partijaš, prekjučer pristaša Karađorđevića, a danas HDZ-ovac, ali takav je naš narod i svaki narod, kruhozborci prevladavaju pa je čudo da je i ostalo nakon 400 godina turske vlasti još Hrvata katolika u BiH. O Nardelliju postoji samo rad dr. Iva Perića, dubrovačkoga gimnazijskoga profesora pisan 1987. godine, te rad Wolfganga Pava iz 2010. godine.
Nardelli nije imao svoje obitelji, bio je neženja. Odlučio se nastaniti u Trstenom, gdje je ranije dao izgraditi udobnu vilu. Kad je parobrod s Nardellijem stigao 10. X. 1911. ujutro u Trsteno, u tom mjestancu nedaleko od Dubrovnika priređen mu je svečani doček. Prvi su ga u pristaništu pozdravili vlastelin Vito Gozze, posjednik znamenitog parka i starog ljetnikovca u Prstenom, zatim župnici Danko Lepeš iz Trstenog i Bartul Fantela iz Zatona, te učitelj Vicko Svilokos u ime općine Orašac. Okupila se tu i veća grupa stanovnika iz Trstenog, Orašca, Zatona i Brsečina. Jedna učenica predala je Nardelliju buket cvijeća. Naokolo su pucali mužari. Nakon tog dočeka Nardelli je krenuo prema svojoj vili kraj pristaništa. »Put do vile bio je zastrt sagovima. Ulazna vrata vile bila su okićena zelenilom i barjacima. Nad vratima stajao je prigodni natpis«.
Umro je Nardelli 1928. godine, na sprovodu je sudjelovao “cijeli Dubrovnik”. U nadgrobnom govoru koji je održao don Danko Lepeš istaknuto je da je Niko Nardelli volio narod, sirotinju, znanost i umjetnost. U 114 godina vlasti austrijske u Dalmaciji on je bio jedini namjesnik iz Dalmacije!
Pod naslovom “Cavalleria rusticana” Niko Nardelli je objavio “pripovijest o jednoj viteškoj aferi u selu Orašcu kod Dubrovnika u 18. vijeku. Knjižica od 32 strane dostupna je u pretisku iz Dubrovačkoga lista od 1924. godine.
Iz Nardellijevoga pisanja očito je da mu imponiraju Srbi i Srbija, što je dosta često bilo za hrvatske intelektualce toga vremena, ali vratimo se na viteški dvoboj iz 18. stoljeća, koji nam je zanimljiv ne po svome relativno dobroćudnom obliku, već zbog sudskih odluka dubrovačke vlasti i specifičnih lokalizama dijalekta (iskazi svjedoka se u pravilu uzimaju na hrvatskom da se izbjegnu pravne nejasnoće, iako je jezik administracije latinski i talijanski) i narodnih običaja, što ističe i sam Nardelli koji je dokumenat našao u Arhivu dubrovačkom. Stvar je zanimljiva po Nardelliju i jer takvih stvari gotovo da nije ni bilo u dubrovačkoj okolici, gdje su strogi dubrovački zakoni pripitomili puk, osobito kada promislimo o hajdučiji u zaleđu, šteta da Republika nije i većim zemljištem vladala! “Malo je tako slikovitih krajeva na svijetu kako što je sjeverna dubrovačka rivijera od Gruža pak sve do Trstenoga (arboretum, T.T.) i dalje. Ona se može takmiti što se tiče prirodnih krasota, blagoga podneblja, subtropične vegetacije, slikovitih pogleda, sa najljepšim talijanskim i francuskim rivijerama.” Nardelli ističe slikoviti put po suhom iz Gruža preko čarobne Omble do Zatona, Poljica, Orašca sve do Trstenoga gdje nas iznenađuju gorostasni platani (makljeni) kojima se i hladni Dubrovčanin navikao na ljepotu divi.
“Posjetiti Dubrovnik a ne posjetiti Trsteno bilo bi isto kao biti u Napulju a ne posjetiti Pozilip (Posillipo), Capri ili Sorento. Prirodna ljepota sela Orašca nadahnula je povišu sliku našeg vrijednog akademskog slikara prof. Marka Murata kada je nazad po prilici 20 godina boravio kod svoga brata dum (don) Andra, tadašnjeg župnika na Orašcu. Tu se vide dvije krasne djevojke koje u proljeće šeću među bujnom zelenom vegetacijom i žutom kapinikom.” Tu je sliku kupila općina Beograd nažalost.
Ne preskačem zanimljive podatke koje nam Nardelli daje. Tako piše o Vračevu brdu (420 m) iznad Orašca, danas Bračevo brdo, te je živa predaja kod okolnih seljaka da je tu bila kapela posvećena sv. Kuzmi i Damjanu, ili kao ih narod naziva svetim vračima, ovi kršćanski Arapi djelovali su u današnjoj Siriji i Turskoj tri stoljeća liječeći ljude besplatno (anargiroi – bez srebra) i tako šireći kršćanstvo. Ovi istočni sveci su popularizirani u doba Bizanta, izvan naših krajeva štovalo ih se u Rimu i Veneciji, a u okolici Grada na Lastovu (crkva!), Lopudu, Trstenom, Stonu, Gružu, u Rijeci Dubrovačkoj na Knežici i Šumetu.
Ovi sveci koje je dao pogubiti i mučiti Dioklecijan (303. godine) postali su zaštitnici liječnika i ljekarnika, a u Dubrovniku i brijača koji su često vršili liječničke usluge. I u naše doba (prije 100 i više godina, op., T.T.) otac je kanonika dum (don) Mata Vlahušića bio brijač i flebotom (vadio krv), a neki brijač Ivo Njirić vadio zube. U blizini ruina na Vračevu brdu nađen je romanički ulomak ornamenta sa prikazom grožđa i klasja što simbolizira euharistiju. Tu je i veliki zdenac sada zatrpan kamenjem.
Pod utjecajem pravoslavnih katoličke obitelji ispod Vračeva brda slave Kuzmu i Damjana kao svoju krsnu slavu. U Orašcu se slavi i sv. Panteleon, također bizantski liječnik iz 3. stoljeća, a u Trstenom su Kuzma i Damjan na oltaru Gospe od Rozarija naslikani kao kraljevi.(?!) U istom selu u Gospi na vodi su prikazani ikonološki pravilno sa kutijom za lijekove i jabukom, znakom mučeništva.
Nardelli spominje štovanje sv Tekle u Gromači, te da Gospi od Orašca (sagrađena 1527.) hodočaste od Stona do Konavala, te obližnji Hercegovci, pa i ono pravoslavni. U Orašcu je djelovao i dominikanski samostan (1690.-1797.) sa crkvom sv Ruže Limanske. Spominju se i trećoretkinje, te darovnica nekog gospara Bozza koji traži zauzvrat od svećenstva da uče djecu pismenosti. Uz samostan je postojala kula sa natpisom i grbom nekoga Saponare, poslanika carskoga (austrijskoga?) u Dubrovniku. Kula, kuća i crkvica pripadala je u Nardellijevo doba nekom Đanoviću.
Spominje ljetnikovce vlastele, ali i izbjeglice iz Firenze Soderinija u Poljicama kraj Orašca, te kuću bogatih i uglednih pučana Vlajki. Zanimljiv je podatak da Orašac tada ima 984 stanovnika, te da je Platan u mjestu zasađen na rođendan djeda Mare pl. Mirošević Sorgo, koji je bio posljednji muški (legalni, naravno, op., T.T.) potomak obitelji Pozza – Sorgo. Eto, dakle i dan se kad je platan posađen zna, što je rijetkost!
Prijeđimo dakle nakon obilnog povijesnog okolišanja na viteški slučaj koji je subjekt ovoga članka. Lipnja 18. 1726. došla je vijest sucima od kriminala u Dubrovniku da je Petar Mandofija s Mljeta nastanjen u Orašcu ranjen u dvoboju od Vlaha Gagliardellija sa Orašca. (doušnike je Republika bogato darivala!, T.T.) Sutradan je saslušan barbijer (brijač) Nikola Ilić koji izjavi da je Petar ranjen u desnu ruku, uhitivši šest ponata (šavova). Suci su poslali osam barabanata (oružnika) sa zdurom (policajac dubrovački u uniformi boje maka) Pavom Popovcem. Oni dovode Petra, ali im je Vlaho pobjegao (vjerojatno na turski teritorij u Hercegovinu, op., Nardelli)
Kaznac (seoski glavar)Vicko Rakigjija dao je iskaz da su se Petar i Vlaho “svadili i ispestali (izudarali) na igre od karata ili na cunja (čunjeva?) na Orašcu.” To se zbilo na stranju (riječ dolazi od sub terraneum, vinska gostionica ili taraca pri gospodskim kućama na selu) gospara Điva Madinija. Petar je na Poljicima kod Orašca došao pred kuću Vlahovu i triput ga zvao, tek treći put se Vlaho odazvao.
Petar je zatražio da se nađu ujutro jer mu ima nešto rijet, našto se Vlaho izvlačio da mora ujutro u Ston poći. Ako ne dođeš zabit ću ti kuđelju (kudjelju) da pođeš sa ženama presti reče Petar (to je teška uvreda muškosti). Vlaho je odgovorio da će doći, ali sa palicom ” za dat ti bat(in)a, kako sam ti ih i danas davao.”
To su čuli i Đuro Rakigjija, Vickov otac, te Marko Florov. Ujutro je Vlaho čekao Petra sa toljagom na mjestu sv Pav(a)o, vičući “O Petre Mandofija sađi doli za rijet mi, što si mi hotio rijet sinoć.”
Tu se skupilo mnogo ljudi, Vicko je kazao da je sreo Vlaha kako ide u sjeverni dio sela (Veliki Orašac) posuditi mač, jer ga je tako Petar zakleo. Vicko ga je vjerojatno po običaju pratio i izvjesno laže da su ljudi Petru željeli kušali oduzeti mač, te da ne zna u koga je Vlaho posudio mač. Vicko se nevješto vadi da se fermo (zaustavio) jer je arivalo (došlo) puno čeljadi, nabraja Tomasa Banića, Nikolu Crnogača, kmete gospara Madina Konavljane Stjepana i Đura, Joza Cvjetkova, Frana Rakigjiju, Andriju Bnaića i drugi koji se ne spominje.(?) Vlaho je došao sa palošem (široki mač), te su se on i Petar izuli. Vlaho je odbacio štilet (bodež) i iz špaga (džepa) dvije pistole i to predao Ivanu Bernardovu. Vlaho reče Petru: Vidiš da u mene nije drugo nego go mač. Nato mu Petar odvrati: Tako pošteni ljudi i čine. Počeli su se škrimat (tal. schermire – mačevat). Uz to otišli su k njima Pavla Ivanova, mati Vlahova, i Anica njegova žena i Vica, žena Petrova, koje su nastojale razvaditi ih. Žene su odustale videći kako Petar i Vlaho “segvitavajući” (slijedeći, u smislu nastavljajući, T.T.) se biti.
“Od trećega je asalta (saskoka, ovdje u smislu napada, T.T.) Vlaho ranio Petra u ruku, koji ne mogavši više vladati mačem prestao je, tako i Vlaho. Žena Petrova je Vlahu previla ruku i sjeli su obadva za obući se.Dalje vjerojatno laže veleći da je otišao kupiti meso. Na upit sučev jesu li borci imali asistente svjedok se pravi nevješt: “Ne znam, što ja znam nijesu.” Navodi da su sa toljagom stajali Andrija Nikole Božova i Tomas Banić, svi okolo stojeći su mučali(šutjeli) osim žena koje su prokuravale (po Nardelliju nastojale, inače tal. procurare znači nabaviti) razvaditi ih i zaklinjale ih da se ne biju.”
Svjedok Andrija Ivanov Banić kaže da je svađa nastala kod kartanja učetvero ispred Sorgova stranja na tzv. Ostrošcu, te su oba skočili i pestali se. Pokušali su ih u tovjerni (krčmici) pomirit, posebice ističe Stojana Marinova i Marka Zlošila, ovaj da je dizao zdravice u čast Petra i Vlaha zovući ih: “Zdravo junaci!”. Izgledali su smireni idući kući.
Dalji tekst gdje svjedok susreće članove obitelji Zlošilo, Đura Marića i Ivana Baču nije zanimljiv, osim što se baš ne poklapa sa svjedokom Rakigjijom. Banić kaže da je parok (župnik) na vrijeme avizan (obaviješten), ali da nije došao na vrijeme impediškat (zapriječit) dvoboj. To je zanimljiva činjenica, župnika na Orašcu je 1714. do 1750. bio Guljelmo Kazilari, prezime nekad često. Svjedok tvrdi da ih je Petra zakleo “svijeh vjerom Božijom da se u njega niko ne impača”, osobito se obraćajući Tomasu, svjedokovom bratu, koji to odbija. (99 posto laže, odbiti zakletvu u ime Boga rijetko je, znači Tomas je sekundant, T.T.). Svjedok navodi izjavu, vjerojatno lažnu, Marina Skorsura da nije dao mač Vlahu koji ga je sam uzeo, jer njega nije bilo doma, a žena i sin bijahu u odru (krevetu).
Kako su se “atakali” (napali) žene su ih nastojale rasarvati (rashrvati), a Andrija Nikole Božov ih je toljagom udarao po mačevima nastojeći ih zapriječiti u dvoboju. Tomas Bnaić je Andriju spriječio u istome, zaprijetovši mu toljagom ako se impača (umiješa). Zanimljivo je da svjedok bez potrebe ovdje tereti brata, znači da mu jako zamjera držanje.
Petar pogledavši svoju ranu vrže mač na tle, Vlaho mu reče: “Oto (to) si sad buškao (uhvatio) našto mu Petar odgovori: “Jesam, hvala Bogu, tvoj je megdan (turcizam, livada, ovdje i u našim krajevima znači boj)”. Tomas Banić reče: “Evviva (živjeli) braćo, naš je megdan, i to je hoćelo rijeti da je rečeni Petar bio više dodijao svojoj fratilji (bratovštini) na Orašcu. Zatim je Vinčenco Begović vezo ruku Petra mahramicom, pomagale su mu Vica (njegova žena) i Andrija Nikole Božova. Iza tezijem je svak otišo doma i na svoju stranu.”
Na pitanje jesu li borci imali sekundante (padrini, djeveri) svjedok odgovara da ne zna. Svjedok Luka Miroslavić kaže da je Petar videći Vlaha sa toljagom odgovorio sa prijezirom: “Za mene toljage nijesu, uzmi mač.” Miroslavić je pokušavao ugrabiti mač Petru govoreći mu da će ga vlastela kastigati (kazniti), kud ćeš tamo, znaš da je “skomunika” (tj. ekskomunikacija, izopćenje za taj prijestup). Videći Petra ranjenoga Miroslavić ga je prekorio što ga nije slušao, ali Petar mu je odgovorio: “Bolje bi bilo, ma reputacijon činila mi je izgubiti dušu i tijelo.”
Dana 27. 10. 1726. pozvan je Vlaho Gagliardello da se preda u roku od tri dana ako je u Gradu, 8 dana ako je u državi, 30 dana ako je izvan države, jer će mu se pridodati kazni još i “ogluha”. Vlastela (Cerva, Sorgo, Ghetaldi, Resti) osuđuju 29. 2. 1726. Petra Mandofija na 6 mjeseci tamnovanja u Kneževu dvoru, izuzimajući vrijeme već provedeno u pritvoru. I neka plati kančiljeru 2 dukata za parničke troškove.
Vlaho Gagliardelli bi osuđen da stoji 6 mjeseci u jednoj od tri tamnice sa strane mora u ovoj našoj palači i to mjesec dana okovanih nogu. Osim što mora platiti dva dukata za parnične troškove “kančiljeru”, mora platiti i barbijeru (brijaču) liječenje Petrovo.
Tomas Banić mora služiti Republici besplatno tri mjeseca, Ivan Bernardov i Andrija Nikolin Božov dva mjeseca. Imaju se prikazati u roku od 8 dana, pod prijetnjom dvostruke kazne. Kancelaru imaju platiti 20 grošića.
Godine 1727. 29. veljače Mato Spičar (farmaceut) potvrđuje da mu je Vlaho potpuno platio lijekove za Petra. I Cvijetko brijač potvrđuje da ga je Vlaho platio. Republika je 26. 5. 1727. pomilovala Vlaha. U pitanju su bile relativno ugledne obitelji, dum (don) Vice Mandofija bio je župnik u Trstenom (1724.-1726.), a Frano Gagliardello od 1729. do 1750. Mandofija je nekada bilo na Mljetu, Orašcu, Lopudu, Brsečinama i Trstenom. Svakako po Nardelliju tu ima oholosti, jer prost seljak ako se naljuti obračunava se na licu mjesta šakama. Nardelli zaključuje da je pučaninu ostalo samo ostvariti karijeru preko pomorstva ili svećenstva, zaboravljajući obrtnike i trgovce.
