Vjenceslav Čižek u komunističkim zatvorima

Ljubav prema domovini uvijkek je prožeta patnjom i mučenjem

Bijah samo jedno zrno

                                                                                       U Božjoj žitnici,

                                                                                       Tek jedan kamičak

                                                                                       U Katedrali hrvatske slobode.

Povijest je učiteljica života. Kamen temeljac svake države. Tko zaboravi svoju prošlost nije vrijedan ni svoje budućnosti. Mi Hrvati, zaboravljamo svoju prošlost, ne samo onu davnu nego i najnoviju. Zaboravljamo, koliko ljudskih života je utkano u našu slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Zaboravljamo naše branitelje! Mrtvima dižemo spomenike a žive pokopavamo. Kako je teško danas živjeti sa stigmom da si branio svoju domovinu. Njihovi životi su na vjetrometini i oni su samo brojka, koja opterećuje proračun, njihove obitelji su pod nadzorom, njihova djeca umjesto privilegija jer su njihovi očevi stvorili Hrvatsku, progonjena su a njihove supruge ismijavane. Ismijava se i domovina, naša katolička vjera i sve što je sveto. I sve to je fikcija, kultura, umjetnost, zabava. Njima ništa nije sveto.

Ništa se nije promijenilo iako je komunizam pao. Ostala je njegova strahovlada. Komunistički društveni sustav je izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit, na negaciju Boga jer su Boga vidjeli u sebi. Toliko su ti, temelji njihove komunističke doktrine čvrsto postavljeni, da u stvarnosti, oni još uvijek postoje i provode svoje ideje i doktrine u nezavisnoj državi Hrvatskoj. Je li država Hrvatska nezavisna? Sve češće se pitaju građani. Pitaju se i vjernici kojih je preko 80 % u Hrvatskoj, jesmo li katolička država? Ako smo katolička država kako se dozvoljava vrijeđanje, omalovažavanje i ismijavanje svih katoličkih vrijednosti? Prije se zabranjivalo ići u Crkvu a sad se iz Crkve ismijavaju i tumače vjeru, na svoj ateistički, bezbožni način, uništavajući nam tako vrijednosti, koje smo krvlju mnogih Hrvata ratom izborili a eto u miru ih gubimo. I sve to, čine nevladine udruge financirane hrvatskim novcem.

Komunizam nije umro, on živi i vlada i plaši ljude prijeteći za svaku slobodu govora, za ljubav prema domovini, Bogu i svome narodu. Ima novaca ali nema za naše branitelje a ono što se za njih i odvoji, svakodnevno se javno iznosi i branitelje se optužuje, kako su teret države. Nisu teret države neprofitne udruge, milijunski iznosi odobreni iz proračuna za njihovo ismijavanje i omalovažavanje Hrvatske u domovini i svijetu. Oni koji ne vjeruju u Boga komentiraju katoličku vjeru, crkvene poglavare i hrvatske domoljube koji se usude voljeti svoju domovinu. Nisu teret ni manjine a napose nije problem manjim okupatorske države, za koju se izdvajaju iz proračuna veliki financijski iznosi, kao da nije dovoljno, da su ravnopravni sa Hrvatima, jer uživaju u svim bogom danim darovima našoj prelijepoj Hrvatskoj, nego moraju imati veća prava od Hrvata, i razvijati svoju kulturu a hrvatsku smatrati fikcijom i sa njome se ismijavati.

Koliko je Hrvata poput Vjenceslav Čižeka, koji je godine i godine svoga života, proveo u komunističkim zatvorima, koji su bili kako je rekao: „…logori, stočna farma i škola  kriminala istodobno, u raljama zloduha“. Bio je antikomunist kroz cijeli svoj život a živo u komunističkoj državi. Desetljećima je rugalački navještao sramno raspadnuće strahovlade jer je komunistički društveni sustav doživljavao, kao izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit. Htio je probuditi savjest i drugima, jer nije mogao vjerovati u budućnost društva, koje bi se temeljilo na agnosticizmu i ateizmu, na prisilnome radi i klasnoj mržnji, na nasilju i zatomljenom prirodnom pravu na slobodu pojedinca i naroda. Kao i mnogi Hrvati, patio je u duši jer je teže u duši čovjeku biti slobodan bez domovine, nego biti u domovini bez slobode. Ljubav prema domovini doista nema granica i zato, samo zato jer su oni, koji su je voljeli i za nju život dali, utkani u slobodu Hrvatske i zbog njih će Hrvatska vječno živjeti, pa makar i u boli i tuzi, pogibajući se od njenih mrzitelja, jer prava ljubav, nikada ne umire i njeno svjetlo uvijek svijetli, pa će tako biti i sa našom Hrvatskom. Vjenceslav Čižek je rekao: „Nema časnije zgode ni prilike nego kad pred pojedincem stane čitava država sa svojim nasilničkim aparatom, kad vas želi poniziti, uništiti, a vi stojite smireno i samouvjereno. To je doista čast. (Borba za istinu). To znači voljeti bezuvjetno, srcem i svom svojom Dušom. Uvijek je takove ljubavi bilo i biti će je i zato će naša Hrvatska temeljena na ljubavi vječno trajati.

Slavica Vučko