Hrvatski Fokus
Povijest

Ilirske provincije i Hrvati u Balzacovoj komediji

Balzac bio skeptik prema ujedinjenju Slavena

 

Edi Miloš, Ilirske provincije i Hrvati u (Balzacovoj) “ljudskoj komediji” (Les provinces illyriennes et les croates dans La comédie humaine Edi Milos Dans Napoleonica. La Revue 2010/3 (N°9), pages 91 à 104, 2010.)

Citirat ću dijelove vrijednoga rada prof. dr. sc. Edija Miloša o Hrvatima i Honoreu Balzacu. Francuska nazočnost na istočnoj obali Jadrana je izrazita od mira u Bratislavi (Pressburg, Požun) do Napoleonova poraza 1813. Ilirske provincije su ustanovljene 14. listopada 1809. kao plod ugovora u Schönbrunnu. Edi Miloš ističe da je slom Venecije, poraz Habsburgovaca i blizina Otomanskoga (turskoga) carstva ozračje u kojem se stvara slika Francuza o egzotičnom našim krajevima, za koje je najviše Europu zainteresirao svestrani opat Fortis kroz svoju šarenu “morlakijadu”.

Mi smo za Frančeze Iliri, Slaveni, Morlaci, Uskoci i Hajduci (IllyriensEsclavonsMorlaquesUscoques ou Haïdouks). Godine 1788. Justine Wynne piše Les Morlaques (Morlaci) pod utjecajem glupavoga mita J. J. Rousseau o dobrim divljacima.

Godine 1807. gospođa de Staël, u djelu “Corinne ou L’Italie”, govori o sličnosti dalmatinske poezije sa Ossian(ovom), Ossian je Škot James McPherson.

U svom dnevniku puta od Pariza do  Jeruzalema, Chateaubriand daje istarske dojmove  i prisjeća se grozne grmljavine uz hrvatsku obalu. Charles Nodier je boravio od siječnja do listopada 1813. u Ljubljani, tada središtu Provincije Ilirske. 

Upravljao je  bibliotekom (knjižnicom) i časopisom  Télégraphe officiel u kojem je izdavao mnogobrojne radove o regiji, njenoj kulturi i događajima, nažalost ne mičući se iz Ljubljane. Vrativši se u Pariz nakon sloma francuske uprave nastavlja pisati u Journal de l’Empire koji postaje Journal des Débats, te poslije u raznim glasilima. Godine 1818. i Jean Sbogar donosi dramu o mladoj Antonia Alberti podlegloj u   Veneciji šarmu misterioznoga gospara Lothara , koji je zapravo bandit koji terorizira Istru i okolicu Trsta. Iz 1820. je Splitski beg, kojeg predočuje u obliku narodne pjesme. Iduće godine izlazi fantastična priča “Smarra”, tobože prijevod djela imaginarnog dubrovačkoga plemića Maximea Odina.U tom je duhu i gospođica de Marsan.

Iz 1827. je čuveno dijelo “Guzla” Prospere Merimea, sa spomenom Goethea (sjetiti se Hasanaginice) i pjesme “Hrvatski ban i umirući hajduk”. Stendhal piše 1831. novelu o pustolovinama nekoga židovskoga trgovca iz Zadra u hrvatskoj pukovniji. 

Gerard de Nerval piše „Uscoque“. U tom komadu baron mađarski Astolphe de Rosemberg, slijedi mladoga Turčina Kalékairi(ja) kroz Hrvatsku i Transilvaniju. Donosi u svom putu na Orijent “Voyage en Orient” lakonski opis Dubrovnika i Ilirika.

Godine 1838. George Sand izvodi Le Uscoque. 

Kod Honoréa de Balzaca u “Šagrenskoj koži”; lik Raphaël de Valentin lamentira ispred Émile Blondeta o njegovim kompleksima pred mladim Parižanima koji su lijepo frizirani, lijepi, gizdavi i čije kravate bacaju u očaj cijelu Hrvatsku. U djelu “Gambara” milanski konte Marcosini predlaže vlasniku hotela Giardiniju da se skrasi u njegovom dvorcu u Hrvatskoj. U romanu Massimilla Doni taj lik opisuje u kazališti francuskom gledatelju venecijanske običaje i kako je Vendramin pod utjecajem opijuma sposoban zapovijedati Dalmatincima i osvojiti ilirsku obalu, pa i lijepu Veneciju!

Opijum je nažalost bio raširen među aristokracijom i umjetnicima toga doba. Na Napoleonske ratove se odnosi lik pukovnika Chaberta, umjetnika Josepha Bridaua. Stari vojnik Goguelat u  djelu “Vojni liječnik” rabi izraz raguzirati (raguser,ragusade) u smislu izdaje, iznevjerenja. Edmond Rostan u djelu “Orlić (L’Aiglon) rabi isti izraz u smislu izdaje.

Balzac u djelu “Opasnost mistifikacije” piše o nekakvom Tsernom Georgiju (Karađorđe), pa povezuje lik sa Zadrom gdje se proizvodi maraskino (bonkulović Balzac!). Tu se lik zaljubljuje u najljepšu Grkinju na Jadranu udatu za zastrašujućega gusara k tomu još jednooka i bez ušesa. Slijedi igra riječima ;taj gusar je uskoque (uskok), bicoque (slaba tvrđava, kućerina, gradić), tricoque (?, je li trorogi šešir admirala tricorn ili tricot pijetlova krijesta?), archicoque (coq je i pijetao i kuhar na brodu, nadpijetao, cijela kolosalna neprevediva igra riječi uz napomenu da je pijetao simbol Francuske) i usto ljubomoran kao tigar, tj. kao Dalmatinac. (misli li na psa?)

Grkinja konzumira opijum i grog?! Godine 1835. Balzac objavljuje “Seljake”. Tu se javlja lik Niserona kojemu se sin služeći u Zadru povezuje sa Zenom Coproli, Crnogorkom te se burgonjska i crnogorska krv pomiješaju. Putnici, znanstvenici, lingvisti, povjesničari, vojnici i dr. upoznaju Francuze sa dotad nepoznatim zemljama, pa tako i hrvatski motivi ulaze u francusku književnost.

Balzac dobro shvaća i upoznat je sa ruskim ambicijama na jugoistoku Europe kojima se opiru Englezi, a tu se nalaze i interesi austrijskoga dvora. On zna da je Bosna od svih vlastodržaca zlostavljana, razdrta anarhijom i životari u nevoljama koje će po svoj prilici dovesti do ruske intervencije. Tada je aktualan ustanak koji predvodi Bošnjak Gradaščević u BiH protiv turske vlasti, poražavajući Turke na Kosovu. Na takav Balzacov stav vjerojatno utječe njegova ljubljena poljska grofica Hanska.

Zabavno je da je Balzac bio skeptik prema ujedinjenju Slavena uspoređujući tu ideju (kao i ideju o ujedinjenju Nijemaca) sa snježnim kuglom koja se rola, ali je u osnovi neodrživa i apsurdna kao spoj jezuita i jansenista. On je kao realist shvaćao razlike vjera, jezika i mentaliteta. Napomenuo bih Parmski kartuzijanski samostan Stendalov gdje se spominje da je iz zatvora na brdu uspio pobjeći neki Dalmatinac, te na Zolu koji je po noniću iz Zadra od hrvatsko talijanske kombinacije. Dakle, kada Vas pitaju za Zolu Vi priupitajte koji Zola? Onaj iz naše Krmčine? Divna je tema sveza Hrvatske i Francuske od gorljivoga Kvaternika, Juneka, Josipa Račića, Cilige, do gospode Lumagna (Lumague), Matoša (!!!), Gotovine i Radmana, Guberine, Glibote i oca Boškovića i slobodarskih Hrvata muslimana iz Bosne koji su podigli antifašistički ustanak u Villefrancheu de Rouergueu u rujnu 1943.

Teo Trostmann

Povezani članci

Srpsko-četničko svojatanje Dubrovnika

HF

Brnabić treba poučiti o četničkim pokoljima

HF

Armenski samostani i crkve u Iranu

HF

Sančevićeva nepatvorena ljubav prema domovini

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...