Kulturno-političko središte Hrvata istočnog Srijema
Novi vijek
Potpuno razoreni grad je poslije mnogo borbe ušao u Habsburšku Monarhiju. Hrvatska Mitrovica je obnovljena i postala je važno vojno i građansko naselje u Vojnoj granici (Vojnoj krajini), a kasnije i slobodni kraljevski grad.
Kasnijom upravnom reorganizacijom ušla je u sastav Kraljevine Hrvatske i Slavonije 1881. u čijem sastavu je ostala do 1918.-1945.
Tad hrvatstvo dolazi na svoje, jer za razliku od susjedne Bačke,
hrvatske ustanove otvoreno nose hrvatsko ime.
Najvažnija je činjenica što je službenim jezikom umjesto njemačkog, mađarskog i latinskog postao hrvatski.
Povezivanje željezničkom prometnicom 1881. – 1991. preko Vinkovaca sa Zagrebom taj kraj više nije slijepo crijevo, nego je živo povezan s ostatkom Hrvatske.
Osnovane su brojne kulturne i gospodarske ustanove koje su ojačale osnovicu domaćim Hrvatima, tako da je Mitrovica postala kulturno-političkim središtem Hrvata istočnog Srijema.
Daljim razvojem, Mitrovica je postala jedan od najznačajnijih gradova Srijema. Urbanistički se razvila u XVIII. i XIX. stoljeću.
Pred zimu 1944. u i oko srijemskog fronta užasna svakodnevna ubijanja srijemskih Hrvata na širem prostoru Srijemske Mitrovice toliko su bila prevršila mjeru da su čak i partizanske vlasti bile prisiljene potražiti pomoć protiv orgijanja četnika tada već u partizanskoj vojsci. U početku su ubijane ciljane osobe, a kasnije nasumice ulaze u hrvatske kuće i bez ikakva suda likvidiraju cijele obitelji. Od tada i potječe četnička izrijeka:
Ubijamo Hrvate ko’ kerove pod tarabom!
Po komandi u to područje su ubrzanim maršom stigle Dalmatinske brigade da zaustave ta zlosrpska zločinstva nad hrvatskim narodom.
Ni imena žrtava nije se smjelo spomenuti u komunističkoj Jugoslaviji.
Prvi četnički zločin u Srijemskoj Mitrovici dogodio se zapravo davnog 10. travnja 1941. kada su pred majkom još živom sinu nožem iščupali srce, i to Ivanu Rajnoviću, mirnom čovjeku i radniku.
Ratne su strahote tek neki jedva preživjeli, mnogi su otišli u izbjeglištvo, ali nažalost i djelomice dospjeli u grotlo Bleiburga.
