Hrvatski Fokus
Povijest

Prolivena hrvatska krv

Svjedočanstvo iz prve ruke – Franjo Rubina: Krvave tajne planine Kozare

 

Mnoge stvari i dogadjaji, gledani iz daleka pružaju više manje nevjernu ili površnu sliku, pogotovo, ako su u sjeni suvremene, do skrajnosti neodgovorne neprijateljske promičbe. Ta istina vriedi i za ona težka, potresna zbivanja, koja su u ovih petnaest mjeseci ušla na najvidnije mjesto u poviesti bosansko-hercegovačke Hrvatske.

Kaže se: u svakoj nesreći ima i sreće. Ako ta narodna izreka i nije zgodna, da se primieni na udarce, koje je hrvatski živalj morao primiti i podnieti u vremenu, kada je sve svoje snage namjeravao izkoristiti za izgradnju svog obnovljenog državnog života — sigurno je, da se u tom vremenu pokazalo i dokazalo, kako su bili u velikoj zabludi svi, koji su sumnjali u snagu sviesti, izdržljivost i neslomivost tamošnjeg hrvatskog čovjeka, i u snagu hrvatske državne misli u tom dielu naše zemlje.

Drina se zakrvarila, ali je postala vječnom granicom naše države. Krvarila je i Bosna, nisu poštedjeni ostali ni Vrbas ni Sana ni Una, nu u tim kušnjama pobiedio je naš sviet, naša misao, europska misao i Hrvatska se samo ojačala i izišla sposobnijom, da vrši svoj odmjereni, ali ne značajni poziv za dobro hrvatskog naroda i cielog kontinenta.

Veličina toga poziva zasvietlila je više puta u prošlosti, a sada su mu bili svjedoci podjednako hrvatska sela i gradovi, hrvatski i saveznički vojnici, koji su stajali na ovom bojištu Nove Europe.

Na mjestu je pitanje: što bi bilo, da su u većem dielu jugoiztočne Europe preotele maha rušilačke skupine, kakve su izbile na pozornicu dogadjaja u Srbiji, te izmedju Une, Drine i Save, da se razbojničke družbe nisu slomile na odporu hrvatskog čovjeka, pomognutog od savezničkih vojnika?

 Umjesto cjelovitog odgovora na to pitanje, pružit ćemo hrvatskoj i inozemnoj javnosti mali odlomak onoga, što se dogodilo Priedoru i okolici, mali nepodpuni uvid u to, kako bi uistinu izgledala Europa i Sviet, kada bi do utjecaja i snage došao ološ ljudskog družtva, kada bi prevladale misli i pogledi, koji omogućuju, da najgori nagoni moralno i etički neizgradjenog, prosvjetno zaostalog svieta, dodju do izražaja, makar samo na mjesec dana.

U zloj kobi, koja je pogodila i veoma bolno pogodila Hrvate grada Prijedora, nalazi se posebna pouka za hrvatski narod, pouka koliko krvava, toliko i snažna.

Neznatan sloj ljudi, nekoliko bivših srbskih častnika, nekoliko Židova i drugih školovanih “marksista”, sve pripadnici nehrvatske narodnosti, od kojih je šumski život (koji su sami odabrali, misleći i vjerujući, da će doskora biti komesari i bogovi u robstvo bačenog puka) učinio prave razbojnike — bili su uzpjeli, da u području Kozare planine, kroz nekoliko mjeseci vedre i oblače. Tamošnji sviet grčko-iztočne vjeroizpoviesti, u priličnoj mjeri boljševiziran već u vrieme bivše Jugoslavije — djelomično su predobili, a djelomično ga ravnodušnog, bezvoljnog stavili pod svoju vlast. U kozarskoj boljševičkoj “republici” — nazovimo tako ono razdoblje života u planini Kozari — povampirili su se na nekoliko mjeseci dani, kakve je proživljavao ruski sviet 1917., 1918. i narednih godina. Najveći ološ, najkrvoločniji ljudi, imali su glavnu rieč. Pod izlikom, da se bore za neki novi, bolji sviet, boljševički su komesari zapravo provodili sustavno moralno i materialno srozavanje svieta, koji i onako nije bio na nekom višem duševnom stupnju. Ljude su poticali na zločinstvo, privikivali ih na najgore čine, ubijali u njima sve moralne zasade, koje su se u buri i oluji stoljeća, pokazale sposonosnima i zato svetima. Od toga nisu bile poštedjene ni žene, jer su i od njih učinili ubojice, prave zvieri, kako se to u svibnju vidjelo u Prijedoru i okolici. Kod većine toga svieta, ovako odgajanog, nije bilo više nikakvih svetinja. Ništa ga primjerice nije smetalo, da medjusobno, takoreći, na jagmu, dieli odiela i rubeninu poubijanih Hrvata iz Prijedora, i to neposredno poslije ubijanja, dok se još pušila krv nevinih žrtava, usred krvave noći, pa još k tome pred samom crkvom, kako se to više puta odigralo u Čirkin-polju, nekoliko kilometara udaljenom od Prijedora.

Pred nama je bilo nekoliko tih ljudi, da spomenem same Uroša Timarca i Milana Radića, nazovi partizane iz Čirkin-polja. Oni su sudjelovali kod mučenja i ubijanja Hrvata iz Prijedora, i kopali grobove za šezdeset hrvatskih žrtava, ali su prigodom čišćenja Kozare bili ostali nezapaženi i na slobodi i tek na dan ekshumacije hrvatskih mučenika razkrinkani. Kod preslušavanja se činilo, kao da nisu sviestni težine zločinstva, u koji su upleteni. Tako je duboko bio pao onaj sviet.

Normalnog čovjeka mora zapanjiti činjenica, da je noćnoj razdiobi odiela i obuće poubijanih Hrvata prisustvovala na stotine ljudi! Psihologija gomile ima novo, zaista riedko gradivo! Pod lozinkom: “Živio Staljin!”- i slično, pljačkali su t. zv. odmetnici u Prijedoru i okolici do čega su došli. Tu pljačku pratila su najteža zločinstva, koje pozna poviest kriminala. Čovjek se smućuje, kada od živih svjedoka sluša zbivanja u Prijedoru i okolici u doba vladavine razbojničke družbe u službi Moskve.

Čim su ušli u Prijedor, koji je čuvala razmjerno slaba hrvatska oružana snaga, koja je morala podleći navali od nekoliko tisuća poživinčenih ljudi iz Kozare planine — počeli su zatvarati, mučiti i ubijati Hrvate od reda! Dani i noći užasa nizali su se tri tjedna. Žrtve su bile “krive” samo po tome, što su bile Hrvati, što nisu htjele suradjivati u rusilačkom djelovanju protiv vlastite države. Tobožnji “klasni” borci mučili su najzvjerskije i ubijali hrvatske seljake i radnike, hrvatsku sirotinju paleći i pljačkajući njihove sirotinjske domove i stanove, a sve to bez ikakvog povoda, a kamo li nekog jačeg uzroka.

Lista Prijedorčana Hrvata, medju njima i nekoliko Niemaca, usmrćenih u gradu i u bližoj okolici, iznosi oko tri stotine, a u-selima kotara Prijedor ne manje! Sve se to odigralo u dvadesetak dana! Noći su gutale živote, kao da čovjek nije ništa.

Na Prašincu kod Prijedora, gdje su 25. srpnja pronadjena prva četiri groba poubijanih Hrvata, nadjene su izkopane još dvie velike rake, u koje su imale doći nove hrvatske žrtve. Razbojnici su i poslije dvadesetdnevnog ubijanja Hrvata kopali unapried grobove za druge, koji su imali doći na red, ali su spašeni, jer je Prijedor oslobodila hrvatska i njemačka vojska.

Uhvaćene i mučene u Prijedoru, posvećene smrti, odvodili su noću u Čirkin-polje, u Božice, u Milakovce i još neka mjesta na obroncima Kozare i tamo ih najgroznije mučili i odvodili na stratišta.

Preživjela rodbina i drugi svjedoci iznose o tome pojedinosti, koje bi potresle dušu i najokorjelijeg čovjeka. I polužive ljude zatrpavali su zemljom!

Ista vrsta ljudi izvršila je nebrojena slična zločinstva u mnogim krajevima bosansko-hercegovačke Hrvatske. Medju ostalim razlozima djelovao je i taj jezovit razvitak u odmetničkom taboru na jedan dio odmetnika, da se vrate, još za vremena, mirnom životu, jer im je bilo postalo jasno, da misli i nagoni, koji su zavladali ovim družtvenim ološem, vode u ponor, iz kojeg nema izlaza.

Vidjeli smo taj izopačeni sviet. U nestanku njegove “vlasti”, u razplinuću njegovog “raja” – pokazao se u svoj svojoj biedi. “Junaci zločinci” pretvoriše se odjednom u najveće kukavice.

Jedna odmetkinja iz Čirkin-polja (žena u visokom stepenu trudnoće), sudionik mučenja i ubijanja Hrvata Prijedorčana na Pašincu i diobi krvnine, pojavljuje se nepozvana u blizini grobova mučenika (kod ekshumacije mrtvih tiela šezdesetorice Hrvata) i gleda ravnodušno neizmjerni bol majki, žena i djece, dok je ne spaze oči jednog od živih svjedoka! — Tada se brani upornošću najgoreg zločinca!

Da li je tome i takvom svietu moguć povratak u normalni život?

Nije na nama da odgovorimo na to pitanje, no ostaje težka činjenica, da su bili prekoračeni i najgrublje kršeni državni i najosnovniji ljudski zakoni i to na način, kod čije kaznenopravne ocjene može biti olakotna okolnost jedino činjenica, da se tu radilo o gomilama, vodjenim po vještim preprednim zločincima. Iza te gomile ostali su neizbrisivi zločini, raztuženi domovi stotina Hrvata, nejaka djeca bez otčeva i majki, popaljene i razrušene hrvatske kuće i grobovi mučenika.

Pljačkaško razdoblje u Kozari planini ima svoje nosioce i djela. Treba iztaknuti, da medju razbojnicima u Kozari, koje je uništila ili pohvatala hrvatska oružana snaga u suradnji s vojnicima Reicha i savezničke Italije nije bilo gotovo ni jednog Hrvata po osvjedočenju. S još većim ponosom možemo zabilježiti, da je hrvatski živalj u onim danima najtežih patnja pokazao zamjernu izdržljivost, ne prianjajući odmetnicima ni uz cienu života. Time je u najvećoj mjeri bila spašena čast onih, koji su mučenički umirali ne zatajujući sebe, svoj narod i državu.

Andjelka Sarić, koja je u najtežim mukama mislila na Poglavnika i Hrvatsku i ako najveći i najsvjetliji primjer, nije bila jedina, koja je junački, hrvatski, gledala smrti u oči. Hrvat musliman Esad Selimbegović doviknuo je krvnicima na Pašincu trenutak prije smrti:

“Za jednog Hrvata, Hrvatska ne će propasti!”

 Krv, koju je obilato prolila nehrvatska ruka u Prijedoru i u drugim mjestima, jednako nad Hrvatima katolicima, kao i Hrvatima muslimanima, učvrstila je i učinila vječnom sudbinsku zajednicu života i rada Hrvata obih vjera u bosansko-hercegovačkoj Hrvatskoj. To jedinstvo, koje nam je kroz tmurna tri stoljeća sačuvalo obje starodrevne hrvatske pokrajine, potresno se očitovalo u suzama, koje su prolivene nad skupnim grobovima mučenika na Pašincu, ono se sada dnevno vidi u zajedničkom radu na obnovi onog, što je razorila nehrvatska razbojnička ruka.

U danima velike nevolje dielili su sa Hrvatima najteže patnje i sinovi njemačkog naroda. Neprijateljska mržnja svrstala je i nekoliko njih u zajedničke grobove mučenika. U toj zajednici žrtve zrcalila se i ovaj puta sudbinska povezanost obih prijateljskih naroda u borbi za novi, bolji život, u borbi za mir i napredak ovog diela Europe, u kojemu ne će i ne može biti rušitelja rada i poredka, neprijatelja europske misli.

Tomislav Dragun

Povezane objave

Šezdeseta obljetnica od smrti don Lovre Katića

hrvatski-fokus

Splićanin Josip Barač u Dubrovniku

HF

Dubrovački Hrvati i pojava “srbokatolika”

HF

Utjecaj slovačkih i čeških književnika

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više