Radisav Ristić je pukovnik JNA u mirovini. Bio je načelnik Službe za informiranje u JNA i jedan od autora i organizatora uvođenja stalnih rubrika o JNA, odnosno Oružanih snaga u zagrebačkom Vjesniku i Sportskim novostima. Najneposrednije je surađivao sa Zvonom Mornarom i njegovim zamjenikom Dušanom Veljanovićem zvanim Kep, bivšim kapetanom JNA u Sportskim novostima, koji je bio zadužen zasigurnost. U Vjesniku je sudjelovao u organiziranju i formiranju sličnih stalnih rubrika, a sudjelovao je i u beogradskom izdanju Borbe, Večernjim novostima, Sportu i Kekecu. Jedan je od bivših glavnih suradnika vojnog lista Veteran. Autor je više desetina TV reportaža iz ciklusa "Dozvolite da se obratimo", emitirnih svake nedjelje na mreži JRT-a (najneposrednija suradnja s Mladenom Trnskim). Radisav Ristić rođen je u Nišu, a od 1957. godine živi u Beogradu. Bio je nastavnik i starješina u Vojnoj akademiji Kopnene vojske JNA (KoV) i Pješačkoj podčasničkoj školi (Pešadijska podoficirska škola). Najveći dio radnog vijeka, dva i pol desetljeća, proveo je kao referent i, kasnije, načelnik Službe za informiranje u Oružanim snagama (OS). Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske, Školu za usavršavanje oficira, Visoku vojnopolitičku školu JNA i Novinarsku školu "Jugoslovenskog instituta za novinarstvo".
U nastavku slijedi tekst Radisava Ristića, koji se, prema njegovim riječima, zasniva na podatcima koje je uglavnom dobivao od relevantnih sugovornika, uključujući i dijelove arhivske građe bivše Političke uprave SSNO-a. U njemu, tekstu/članku, nalaze se tvrdnje koje su u skladu s velikosrpskom politike Slobodana Miloševića, Srpske pravoslavne crkve i Memoranduma SANU-a 1 iz 1986. godine. Pitate se, zašto onda to objavljujem? Iz jedinoga razloga što i u ovakvim tekstovima ima onoga što nam može koristiti za bolje sagledavanje cjelokupne situacije otprije dva i pol desetljeća, kao i učenje na ovim primjerima kako se moramo ubuduće ponašati. Na objavljivanje ovoga teksta odlučili smo se i zato što je autor „na ledu“ u Srbiji i kod ovakvoga načina pisanja i ovakvoga zastupanja svojih stavova. Inače, do prije neki dan nikada nisam čuo za autora. Kao čitatelj Hrvatskoga fokusa javio mi se i predložio suradnju. U nekoliko razmjena informacija i provjere odlučili smo objaviti ovaj njegov tekst. Kroatiziranje teksta, zbog autentičnosti, bilo je krajnje 'blago'.
»Desetkovanje Zbora narodne garde u Dalju
Svi medijski potezi koje su tijekom građanskog rata 1991. godine poduzimali Slovenci, veoma brzo su nalazili put do svjetskih medija. Oni su, u skladu sa dotle ustaljenom praksom, krivicu za sve što se u to vrijeme dešavalo na prostorima dežele prebacivali na Jugoslovensku narodnu armiju (JNA) i Republiku Srbiju. Svijet je, u nedostatku drugih informacija, slovenske “istine” prihvaćao zdravo za gotovo, pružajući im moralnu, političku i materijalnu podršku da istraju u borbi za “slobodu” i “demokraciju”. Vojni vrh u Beogradu je za to vrijeme i dalje ratovao saopćenjima namijenjenim armijskoj i dijelu jugoslovenske javnosti – uglavnom u Srbiji, Crnoj Gori i još uvijek u Makedoniji. U ostalim dijelovima zemlje, Sloveniji, Hrvatskoj i sve više i u Bosni i Hercegovini, mediji su ih uglavnom ignorirali. Inozemna javnost je bila još uvijek daleki san Službe za informiranje javnosti o OS SFRJ, koja je, zbog takvog stanja na informativnom planu, iz dana u dana gubila na nekadašnjem ugledu.
Uporedno sa nemilim događajima u Sloveniji, JNA se, u to vrijeme, i na području Hrvatske suočavala sa mnogim neugodnostima. Osim već ustaljenih verbalnih napada i medijske sotonizacije vojske, i na tim prostorima su se, prema izveštajima srpskih štampanih i elektronskih medija, udomaćili nasrtaji na pripadnike JNA, članove njihovih porodica i objekte koji su imali sivomaslinasto obilježje. Pored neodlučnosti i pasivnosti ispoljenih prilikom oružanih incidenata prema stanovništvu srpske nacionalnosti, vojni čelnici su, na opće zaprepaštenje, dosta olako prelazili i prilikom sličnih postupaka u odnosu na pojedince i jedinice operativne armije. Ugrožavanje života pripadnika armije i uništavanje materijalnih dobara u vlasništvu vojske, prerasli su, tvrdili su vojni krugovi, u svakodnevnu pojavu u Hrvatskoj.
Mlaka reagiranja osokolila su vodstva paravojnih formacija da otvoreno, beskrupulozno, atakuju na živote vojnika i starješina. Iz Splita, na primjer, stiže izvještaj da je u Komandi Vojnopomorske oblasti ubijen iz vatrenog oružja vojnik koji je dežurao na prijavnici. Iz istog grada, u gotovo isto vrijeme, stižu vijesti o napadima na vojne objekte, o pokušajima davljenja i linčovanja vojnika… U Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu svakodnevno se otvara vatra na vojnike koji osiguravaju mostove i prometnice, ili štite srpski živalj da na vrijeme pokupi ljetinu. Paravojne formacije više i ne kriju svoje prisustvo, sebe nazivaju regularnom, a JNA okupatorskom vojskom. I tako, u nedogled, naočigled vojnih čelnika, divljaju horde, kako ih definiraju mediji u Srbiji, zapjenušenih nacionalista i povampirenih fašista, kojima je neodlučnost vojnog rukovodstva itekako išla na ruku.
Komandnom i nižem starješinskom kadru na terenu, koji je, zahvaljujući superiornošću u posjedovanju ratne tehnike, bio u stanju da brzo i efikasno razbije paravojsku “zengi”, “hosovaca” i “redarstvenika”, izričito je naređeno da se ni po koju cijenu ne smiju upuštati u sukobe. Time su operativcima na terenu ruke bile praktično vezane za bilo kakvu oružanu akciju. To je posebno bilo izraženo u jedinicama koje su u to vrijeme bile stacionirane na području Bačke, Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Prikovane na jednom mestu trpjele su svakodnevno gubitke. Jer, umjesto da narede pokret i odlučan napad na paravojne formacije, vojni čelnici ponovo počinju rat profaniranim saopćenjima da će vojska “odlučno odgovoriti”, da će postupiti u skladu sa “pravilima vatrene upotrebe jedinica”, da će se “žestoko obračunati sa izazivačima i inicijatorima provokacija”, da će… Takva saopćenja više nitko nije uzimao ozbiljno, jer su toliko puta ponavljana da su sve više postajala smješna.
Svaka provokacija, svaka oružana akcija protiv JNA, predstavljala je, gotovo po pravilu, svojevrstan signal vojnom rukovodstvu da donese pogrešnu odluku. Hrvatska strana je, istovremeno, djelovala po ljudima i objektima vojske, a svoje oružane akcije promovirala u hrvatskim i stranim medijima kao borbu protiv “okupatorske vojske”. Suočeni sa tom činjenicom, neki komandanti su, uviđajući besmislenost mirnog promatranja pogibije svojih vojnika i starješina, svjesno kršeći inače nerazumna naređenja o zabrani otvaranja vatre, počeli žestoko da uzvraćaju na oružane provokacije paravojnih formacija, nanoseći im teške gubitke. Hrvati su o tome, bar što se tiče hrvatskih političkih i vojnih čelnika, kao i medija, mudro šutjeli, cijeneći da će podaci o velikim gubicima u ljudstvu porazno utjecati na svoju javnost, moral paravojski i odziv “dragovoljaca”.
Gubici hrvatskih paravojnih formacija bili su, u nekim slučajevima, zaista zastrašujući. Najupečatljiviji je primjer desetkovanje Zbora narodne garde, što je uslijedilo samo nekoliko sedmica poslije euforičnog i spektakularnog promoviranja te “elitne” jedinice na stadionu N. K. “Zagreb“ u glavnom gradu Hrvatske. Ta takozvana elitna hrvatska jedinica, na čijoj je promociji sudjelovao osobno Franjo Tuđman, upućena je u istočnu Slavoniju i gotovo cijela bila smještena u odmaralištu osječkog vodovoda u Dalju, na desnoj obali Dunava. Nijedan jedini dan nije prošao a da pripadnici te jedinice nisu, bez ikakvog povoda, danonoćno otvarali vatru na pripadnike JNA koji su osiguravali mostove i druge objekte na lijevoj obali Dunava.
Dalj – povlačenje civila nakon srpske okupacije ovoga gradića na Dunavu 1. kolovoza 1991.
“Nema dana i noći”, priča potpukovnik Zoran Marković, načelnik štaba brigade na čijem je čelu bio pukovnik Enver Taso, “da ‘zenge’ ne otvaraju vatru na nas, mada im, ama baš ničim, nismo davali povoda za tako sulude postupke. Evo i noćas” (25. jula 1991. – prim R.R.), “tačno u 01,52 časova, otvorili su snažnu streljački i minobacačku vatru na naše jedinice. Iako imamo striktno naredjenje da na vatru odgovaramo samo u krajnjoj nuždi i selektivno, ovom prilikom smo samoinicijativno uzvratili punom merom”. Epilog koncentrične artiljerijske vatre po objektima odmarališta u Dalju, u kome se u tom trenutku nalazilo više stotina pripadnika Zbora narodne garde, bio je fatalan za “ponos jedinicu HDZ”. O efektu djelovanja jedinice JNA po “zengama” najbolje svjedoče panični vapaji uhvaćeni na frekvencijama vojnih radio stanica na kojima su, kroz plač, dopirali sledeći glasovi: “…Pomoć, u pomoć! Šaljite hitno pomoć! Ima mrtvih, mnogo mrtvih! Nema preživelih…”
Hrvatsko rukovodstvo je istog dana naredilo zatvaranje svih komunikacija koje vode u Dalj. Nitko danima, osim sanitetskih ekipa i “ovlaštenih časnika” nije mogao ući ni izaći iz ovog gradića. Sudbina Zbora narodne garde u Dalju imala je tretman najstrože stupnjovane – državne tajne. Hrvati su, naravno, imali jake razloge da od javnosti kriju debakl jedinice koju je na stadionu Nogometnog kluba “Zagreb” u glavnom gradu Hrvatske, promovirao osobno Franjo Tuđman. Ali kakve je razloge imalo rukovodstvo JNA u Beogradu da se solidarizira sa hrvatskim rukovodstvom i, također, strogo zabrani da se ovaj događaj objelodani. Mobilna ekipa Službe za informiranje koja je u to vrijeme boravila na tom području i snimila izjave pukovnika Envera Tase i potpukovnika Markovića, inzistirala je da se svim medijima daju podaci i obrazlože razlozi do tada nezabilježenog djelovanja jedinica JNA. Vojni vrh je, međutim, i to glatko odbio. Bio je to još jedan u nizu kikseva u okviru medijskog nadmetanja vojske i hrvatske strane. Jer, Hrvatska je, uz odgovarajuću medijsku halabuku, uputila službeni protest Predsjedništvu SFRJ, Saveznom izvršnom vijeću i Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu, u kome se, bez spominjanja Dalja i Zbora narodne garde, zahtijeva pored ostalog “da se odmah spriječi svaka upotreba oružja JNA protiv pučanstva i snaga unutrašnjeg reda Republike Hrvatske”. Upotrebu oružja od strane JNA, pri tome, karakteriziraju “kao brutalan i agresivan čin”. Istine radi valja reći da u djelovanju po Zboru narodne garde u Dalju nije stradala nijedna civilna osoba. Upotreba oružja “protiv pučanstva”, bila je još jedna iz neiscrpnog arsenala neistina kojima su se služili Hrvati i s kojima su, kao više puta do tada, imali prođu u vlastitoj i inozemnoj javnosti. To potvrđuje i podatak da je sutradan poslije razbijanja Zbora narodne garde, Vrhovno državno vijeće Hrvatske, pored protesta upućenog institucijama Federacije, izdalo saopćenje u kome se, pored ostalog, navodi da se “oklopne, zračne i artiljerijske jedinice Jugoslavenske armije, zajedno sa teroristima uključuju u bezobzirne napade na civile i rušenje hrvatskih i mađarskih sela, objekata infrastrukture i kulturnih spomenika…” Saopćenje hrvatskog Vrhovništva, mada daleko od istine, preplavilo je štampane i elektronske medije u zemlji i inozemstvu. Služba za informiranje je bila u situaciji da gotovo trenutno demantira, odnosno razobliči navedene neistine hrvatskog Vrhovništva s obzirom da je upravo u to vrijeme njena mobilna televizijska ekipa bila na prostorima gde su navodno ubijani civili i rušeni razni objekti. Slikom i razgovorima sa ljudima iz tih mjesta vrlo lako se na očigledan način hrvatsko rukovodstvo moglo pred svijetom utjerati u laž. Kao i mnogo puta do tada, međutim, iz Kabineta Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu je naloženo da se na hrvatsko saopćenje, koje je vješto montiranim fotografijama i televizijskom slikom već obišlo svijet, odgovori putem Tanjuga kontra saopćenjem. Kontra saopćenje, ma kako bilo dobro sročeno, nije ni približno imalo efekte kao što je to bio slučaj sa hrvatskim, koje je, pokrivano montiranom televizijskom slikom, ostavilo daleko upečatljivije utiske na javno mnijenje u svijetu.
E. Taso: "Moja brigada je mogla za 48 časova da stigne do Zagreba"
Pukovnik Enver Taso, čija je jedinica, motomehanizirana brigada, bila u to vrijeme stacionirana na lijevoj obali Dunava govorio je da njemu i starješinama ostalih operativnih sastava, najviše smetaju vojnički nerezonska naređenja “kreni, stani”! To, po njemu, demoralizirajuće djeluje i na vojnički i starješinski sastav. Jer, umesto da se snažnim naletom veoma brzo vojnički poraze hrvatski nelegalni vojnički sastavi, pružena im je mogućnost da se poslije prvih poraza stabiliziraju, ponovo pripreme za borbena djelovanja i bez ikakvih problema naoružavaju.
“Nije mi jasno”, iščuđava se pukovnik Taso, “koja je svrha zaustavljanja u trenucima kada nam se pruža mogućnost da zadamo odlučan udarac hrvatskim paravojnim formacijama”. Dodaje, uz to, da je sada, u ljetnjem periodu, najpovoljniji trenutak da borbena tehnika bez većih problema savladava slavonska i podravska prostranstva. U jesen, kada okiši, i kada ta tehnika bude orijentirana isključivo na komunikacije, odnosno prolaz kroz naseljena mesta, svaka kuća, svaki zidani objekat, predstavljaće svojevrsno utvrđenje sa koga se uspješno može djelovati po tenkovima, oklopnim transporterima, artiljerijskim i drugim oruđima koja se, poslije jesenjih kiša, ne mogu kretati izvan postojećih prometnica. Sada, u ljetnjem periodu, kada se sva ta tehnika može kretati zaobilaženjem naseljenih mesta, “moja brigada je u stanju”, tvrdi pukovnik Enver Taso, “da za 48 časova stigne do Zagreba”. Međutim, vojska ne samo da nije stigla do Zagreba, već je veoma brzo bila u situaciji da se neorganizirano povlači od Zagreba prema istočnom dijelu zemlje.«
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više