Legenda priča o ljubavi koju je domaći bogataš gajio prema fatalnoj Ukrajinki
I dok čitav svijet danas sa strjepnjom prati rusku invaziju i rat u Ukrajini te je prvi put čuo za neka mjesta i gradove koji iz dana u dan nestaju pod silom ruskoga granatiranja, neki su gradovi stanovnicima na jugu naše zemlje, u Dalmaciji, poznati od davnina.
Posebno je na Pelješcu živo sjećanje na veze koje su u XVIII. i XIX. stoljeću bile izrazito jake s gradovima za koje ostatak svijeta sada prvi put čuje. To se prvenstveno odnosi na veze Orebića i Mariupolja, a spomen na te veze prisutne su i u orebićkom Pomorskom muzeju, ali i na starom kapetanskom groblju, te u istinama i legendama koje su s vremenom postale i dio usmene baštine koju rado slušaju i turisti i domaći. Jedna od tih veza i priča jest i ona o obitelji Mimbelli, čiju je grobnicu kod crkve Gospe od anđela ukrasio osobno Ivan Rendić te na nju posjeo i pozlatio svoju “Usnulu vestalku”.
Obitelj Mimbelli nemjerljivo je zadužila Orebić. Ne samo da je u grad dovela vodovod – mukte! – nego je zajednici darovala i zgradu suda, u kojoj se danas nalazi i sama općinska uprava.
Koliko je Antun Mimbelli za života pomogao Orebiću, možda i jest pomno zapisano u nekom starom arhivu, ali to zacijelo nije usporedivo s doprinosom nijednog suvremenog mecene. Antun Mimbelli imao je četiri brata, Franu, Luku, Ivana i Stipana, a obitelj je imala samo jednu molbu prema Orebiću – da se njihov mauzolej održava nakon njihove smrti, i to novcem koji su sami ostavili zajednici, ne sluteći, naravno, kolike će promjene poslije nastupiti nakon što i posljednji Mimbelli, Baldo, napusti Orebić i preseli se na onaj svijet, bez žene i bez nasljednika. O snazi peljeških moreplovaca, brodovlasnika i trgovaca najbolje govori podatak da su Pelješčani 1800. godine bili vlasnici 174 od 240 jedrenjaka dubrovačke flote.
ZASTAVA CARSKE RUSIJE NA KRMI
Obitelj Mimbelli doselila se na Pelješac s Korzike u prvoj polovini 17. stoljeća, a u 18. stoljeću su, ploveći na brodovima Stjepana Florija, s čijom su obitelji bili u tazbinskim vezama, stekli bogatstvo i osamostalili se. Braća Mimbelli su 1839. godine osnovali tvrtku za trgovinu i transport ruskim žitom u Taganrogu na obali Azovskog mora i Mariupolju, u današnjoj Ukrajini. Premda podanici Dubrovačke Republike, postali su i ruski podanici te na brodovima vili zastavu i carske Rusije. Žito se prevozilo u Livorno, Marseille, Barcelonu i u luke Engleske i Irske.
Uobičajeno je bilo krenuti iz Jadrana sredinom siječnja ili početkom veljače jedrenjacima nakrcanim kamenom s otočića Vrnika u korčulanskom akvatoriju za Carigrad i nastaviti put u Crno i Azovsko more, te doći u ukrajinske luke za ukrcaj žita nakon što bi se led otopio. Uspijevali bi, puni žita, napraviti godišnje po nekoliko putovanja do Malte, Livorna, Marseillea, do Engleske i Irske.
U uobičajene trgovačke rute spadalo je i putovanje do Lampeduze početkom lipnja. Tu bi se kupile srdele, solile se u barilima ponesenima s Korčule, plovili bi onda prema Malti ili do Carigrada, gdje bi prodali usoljenu ribu i nastavili put do Azovskog mora, odakle bi, nakrcani žitom, jedrili po Mediteranu i Atlantiku.
Putovanja do Sjeverne Amerike ili do Brazila postajala su s vremenom uobičajena za Mimbellijeve nave, a zabilježena su i putovanja broda “Padre Mimbelli” čak do Sumatre. Golema Mimbellijeva flota na svome vrhuncu brojila je 36 prekooceanskih jedrenjaka, od kojih su najveći dio činile nave. Braća su imala predstavništva u svim velikim europskim trgovačkim gradovima, imala su bogatstvo i moć.
No parobrodi, u kojima Mimbellijevi nisu prepoznali prijetnju, bili su golema promjena koju orebićki brodovlasnici nisu mogli predvidjeti. Raselili su se po Europi, dio njih je novac uložio u druge poslove, a dio njih – kao i Baldo Mimbelli – nastavio je živjeti luksuzno do kraja života, zabavljajući se i kockajući u Italiji i Francuskoj. Baldo Mimbelli nije živio isposnički – navodno je jedne noći na jugu Francuske za kockarskim stolom izgubio čitav jedan brod! – a i žene sumnjiva morala bile su mu drage. No, ipak, nikad se nije ženio. Zašto? Jer nije mogao biti s onom koju voli!
PRIČA O GUVERNANTI
Svaki će turistički radnik u Orebiću, a i šire, ispričati priču o nesretnoj ljubavi koju je Baldo Mimbelli gajio prema kćeri svoje ukrajinske guvernante, koju, međutim, otac i majka nisu htjeli ni razmotriti kao buduću snahu. Sin jedinac i guvernantina kći, pritom još i pravoslavne vjere?! Ne dolazi u obzir!
Guvernantu i njezinu kćer Antun i Kata Mimbelli su otpremili put Crnog mora, a Baldo se, tužan i nevoljan, ali uz blagoslov roditelja koji su vjerovali “da će ljubav proći”, uputio u svijet gdje je bjesomučno trošio novac svojih predaka.
Za dišpet ocu i materi je, priča kaže, nakon njihove smrti naručio od Ivana Rendića kip, na sliku i priliku svoje nesuđene nevjeste, te ga položio na grob svojih roditelja. I ne samo to. Dao je natkriti mauzolej tipično ruskim, pravoslavnim svodom od bakra i zlata te je tako zauvijek, i nakon svoje smrti, ostao vjeran svojoj ljubavi. Priča kaže da Rendićeva usnula djeva u ruci drži vrč iz kojeg se izlijeva voda kao simbol zadnjeg Mimbellija, čiji je život neutješno protekao i ugasio se 1922. u Trstu. Malo tko na ovu priču ne bi tužno uzdahnuo.
– Jest, samo priča nema ni najmanje veze s istinom – tvrdi akademik prof. dr. sc. Igor Fisković, čiji su korijeni orebićki i, dapače, čiji je pradjed bio otpravnik poslova u tvrtki braće Mimbelli u Mariupolju.
– Priča nema nikakve, baš nikakve, potvrde ni u jednom jedinom pismu, dokumentu, ni u jednom relevantnom izvoru. Baldo Mimbelli, osim toga, uopće nije zadnji Mimbelli. Obitelj se iz Orebića, po raznim granama, raselila po Europi, a sam kip “Usnula vestalinka” Ivan Rendić je još najmanje šest puta ponovio. Na još najmanje šest grobova nalazi se isti Rendićev kip s motivom usnule djevojke, koji je u to vrijeme bio vrlo popularan – dodaje akademik Fisković.
Otkud onda priča o fatalnoj Ukrajinki, odnosno Ruskinji? Pozlaćena kupola je, smatra Fisković, znak poštovanja prema zemlji u kojoj je stvoreno bogatstvo Mimbellijevih, a u Mariupolju je Baldo Mimbelli, uostalom, i rođen – 1. srpnja 1848. U Orebiću je dobio dvije sestre i jednog brata, koji je, čini se, umro već u dječačkoj dobi. Ruske guvernante u to su doba na “tržištu guvernanti” bile izrazito cijenjene jer su, osim ruskoga i ukrajinskoga, govorile još i njemački, talijanski i francuski, a često i engleski, pa prisutnost Ukrajinke u raskošnom domu Mimbellijevih u Orebiću nije nimalo čudna.
KAKO JE RENDIĆ ‘ŠTANCAO’ VESTALINKU
Doista, o skulpturi Ivana Rendića talijanski je list “Il Piccolo” u svibnju 1897., kad ga je kipar, na narudžbu Balda Mimbellija završio, objavio pohvalnu crticu: “Figura je prekrasna i prekrasno izvedena. Obnaženi dio koji je otkriven je božanstven, lijepa u klasičnoj grčkoj ljepoti punoj osjećajnosti.”
No okretni Imoćanin, jedan od najtraženijih kipara toga doba, Ivan Rendić isti je spomenik napravio i Tomi Cossovichu (Trst, 1907.), Ivanu Tomašiću (Opatija, 1909.), Anti Vukasoviću (Drniš, 1910.), Matiji Glavanu (Solin, 1911.) i Josipu Smokvini (Rijeka, 1915.), sve to za života Balda Mimbellija, koji je doživio 74 godine. Da mu je toliko bilo stalo do guvernantine kćeri, teško da bi dopustio da njezino lice krasi i tuđe grobnice, zar ne?
Baldo Mimbelli, dobro kaže akademik Fisković, nije zadnji izdanak brodovlasničke obitelji Mimbelli. U Livornu u Italiji nalazi se Villa Mimbelli, danas muzej posvećen slikaru Giovanniju Fattoriju, jednom od prvih talijanskih sljedbenika impresionizma, u kojoj je odrastao proslavljeni admiral Francesco Mimbelli, sin Luke i Fanny, rođen kad je Baldo imao 55 godina.
Po admiralu Mimbelliju zove se i jedan od talijanskih ratnih brodova, jedan od onih koji su sudjelovali u akcijama spašavanja izbjeglica u Jadranskome moru, izbjeglica koji nisu ničim bili vezani za Ukrajinu premda ih je iz njihovih afričkih zemalja potjerala jednaka muka kakva goni i milijune Ukrajinaca danas. Francesco Mimbelli u Livornu je završio mornaričku akademiju, služio je i u Mussolinijevoj mornarici, a umro je slavljen i hvaljen 1978. u Rimu. Potomci njegovih sestara i nećaka, živi i zdravi, žive u Grčkoj, Italiji i Francuskoj. Otkud uopće priča o nesretnoj ljubavi?
– Teško je reći – kaže akademik Igor Fisković.
– Rekao bih da takve priče, koliko god dirljivo zvučale, nisu ništa drugo do posljedica neukosti i, eventualno, potrebe nekih, možda i učenijih ljudi, da fabuliraju, da ne kažem izmišljaju. Meni se čini da je priča nastala prije kojih tridesetak godina, ali, velim vam, u njoj nema istine – kategoričan je Fisković.
No ljudi više vole romantičnu i izmišljenu priču nego istinu pa je legenda o nesretnoj ljubavi Balda Mimbellija danas življa nego bilo koja provjerena informacija o toj orebićkoj obitelji. A Mariupolj? U Mariupolju danas, kako stvari stoje, nema ni kamena na kamenu, a pogotovo spomena na tajnu vezu s orebićkim brodovlasnicima i njihovim nesretnim ljubavima.
Prvi pelješki parobrod nosio je ime ukrajinske rijeke
Premda su pelješki kapetani i brodovlasnici relativno kasno prihvatili parobrode te su dulje negoli je bilo razborito ostali vjerni jedrenjacima, prvi je pelješki parobrod također bio vezan uz Mariupolj. Godine 1868. kapetan Mato Kovačević iz Vignja, trgovac u ruskoj luci Mariupolju, gdje je tvrtka “Braća Kovačević” imala svoje skladište za žito, nabavlja prvi parobrod “Calmius”, koji plovi pod ruskom zastavom, a vjerojatno je izgrađen u Trstu.
Obitelj Kovačević iz Vignja posjedovala je još u 18. stoljeću nekoliko jedrenjaka koji su plovili pod dubrovačkom zastavom, a te godine kad je izgrađen prvi parobrod, obitelj je u svome vlasništvu imala i sedam velikih jedrenjaka. Samo ime “Calmius” dano je parobrodu u čast jedne od dviju rijeka koje teku Mariupoljem – druga je rijeka Kalčik, koji se ulijeva u Kalmius. Kalmius se ulijeva u Azovsko more, a rijeka svoje ime vuče iz vremena kad su kozaci u 16. stoljeću uspostavili tabor i naselje iz kojeg će poslije niknuti Mariupolj.
U arhivu dubrovačke Lučke kapetanije sačuvan je i popis posade prvoga pelješkoga parobroda. Premda je parobrod plovio pod ruskom zastavom, popis od šest članova posade, na čelu s kapetanom Ivanom Dubcom, sastavljen je u ruskom konzulatu u Trstu, na talijanskom jeziku, u srpnju 1868., a potvrđen u ruskom konzulatu u Dubrovniku. Parobrod je bio namijenjen za rad u Mariupolju, i to kao tegljač na rijeci Kalmius, no iz Trsta je na prvo putovanje parobrod Mate Kovačevića krenuo i s jednim putnikom, stanovitim Ivanom Lučićem koji je putovao u Carigrad. Upotreba parobroda za tegljenje tereta na rijeci Kalmius bila je velika inovacija.
Naime, veliki jedrenjaci koji su prevozili žito iz Mariupolja imali su dubok gaz te nisu mogli ući u luku, nego su se sidrili izvan ušća. Stoga bi se žito krcalo na čamce na vesla te tako dovozilo do jedrenjaka. No izumom parobroda proces se ubrzao – više čamaca bi se povezalo te bi ih parobrod onda oteglio do usidrenog jedrenjaka.
Raskoš palače Mimbelli
Na pelješkim je jedrenjacima 1873. bilo dvije tisuće članova posade, zapovijedalo im je 250 kapetana i časnika, a u starim knjigama ostalo je zabilježeno da je te godine Orebić imao oko 500 stanovnika, dok je na cijelom Pelješcu živjelo oko pet tisuća ljudi.
No usprkos tome, u 19. stoljeću Pelješac je bio druga pomorska sila, odmah nakon Venecije. Vrhunac pelješkog brodarstva nastupio je nakon Krimskog rata 1856. i trajao je do 1891. Nešto prije i tijekom tog razdoblja pelješke kapetanske obitelji počele su osnivati svoje brodarske kompanije. Tako su Mimbelli u Mariupolju osnovali 1839. svoju trgovačku pomorsku tvrtku “Braća Mimbelli”, a u Livornu je 1842. osnovana tvrtka “Nikola i Luka Flori”. Slijedilo je osnivanje društva “Braća Kovačević” sa sjedištem u Marseilleu 1857., te Pelješkog pomorskog društva 1865. sa sjedištem u Orebiću.
Pelješki brodovlasnici i kapetani bili su iznimno bogati, a o tome svjedoči i ljetnikovac obitelji Mimbelli, izgrađen još u 18. stoljeću, a dodatno i luksuzno renoviran u 19. stoljeću, kada je opremljen za to vrijeme prestižnim namještajem, pločicama, kineskim posuđem i skupocjenim murano lusterima. Palača je okružena vrtovima ukupne površine 1800 četvornih metara i smještena uz more u centru Orebića. Unutarnje zidove oslikali su talijanski majstori, koji su u oslikavanje zidova i stropova, miješajući jaja s pigmentom, potrošili – četiri milijuna žumanjaka.