“Liepo je onima kraj morskoga žala, gdje limun žuti i naranča cvjeta, gdje je domovina tajanstvenog svieta biserja, alga i rujnih korala”
STVARALAČKI LIK SALIHA ALIĆA, Paula Greiner, „Osvit“, Sarajevo, broj 96/97, 2. siječnja 1944.
Biti stvaraoc, znači posjedovati složen mozgovni aparat neredovitog tipa, živčane titraje visokih frekvencija i dosljedno tome psihički sociacioni centar upravljen u posebnom smislu. Organska razlika razdvaja nas od ljudi ovakove vrsti; zato nas i začuđuju kadkada u praktičnom životu. Izvedivo iz toga je organske naravi i uvjet njihovih posebnih razpoloženja, kao što je stvaralačka opojnost i nadahnuće.
Nietzsche kaže: „Ono što je bitno u opojnosti, jest osjećaj penjanja snage i preobilnosti. Po ovom se osjećaju čovjek predaje stvarima i sili ih, da primaju od njega. Inspiracija jest dubina sreće, u kojoj najbolnije i najtamnije ne djeluje kao protivnost, nego kao uvjetovano, kao izazvano, kao potrebna boja u jednom takovom izobilju svietlosti.“
Pjesnički rad Saliha Alića, kao i većine naših književnika, kreće se u već određenim i konvencijama utvrđenim normama. Salih Alić surađuje već 10 godina u našim najistaknutijim revijama, a primjećuje se njegova obilna suradnja i po ostalim hrvatskim reprezentativnim listovima. Promatrajući njegovo stvaranje u zaokruženoj cjelini, opažamo kako se razvija njegova pjesnička ličnost. U najranijim radovima križaju se utjecaji modernista i motivi sevdaha. Salih Alić tu još nije svoj, koleba između slobodnog i vezanog stiha, no ipak prsne koja izkra latentne energije; ona će mladenačku desorientaciju preoblikovati u snažnu umjetničku fizionomiju.
Alić tada stupa u odnos s fenomenima prirode i svim blještavim i ljubkim tvarima. Elementi svemira, postaju simboli najsuptilnijih pjesničkih razpoloženja i riedkih duševnih ugođaja:
„Svod u sivo sav presvučen
gusto zviezdano gorje krči;
u tanku, srebrnu košulju obučen
ko diete, mjesec trči.“
(„Mjesec nad gradom“)
Istovremeno nastaju njegove socialne pjesme. Pjesnik nam dokazuje, da nije samo pripravio svoju dušu za užitak „ko časku pod vatrom sunca“, nego da je umije pokloniti i „ljudima brige i srca“. Tu ima težkih obtužba onih iz podruma, iz mahale, s mansarde i iz sobe sušičavih.
Jedna je od najimpresivmjih pjesama te vrste „Sa dna mahale“ od četvrte strofe do kraja kaže:
„Ne žive, ali još ni mrtvi niesu …
Ni smrt ih ne može da zaplaši.
I proklinju prvu materinu sisu
što zadoji život kog bieda jaši!
Jer niodkud nemaju nikakve zarade.
Život im u magli tužan odvija se,
a srca umiru, u njem zadnje nade
tiho i polako svaki čas se gase …
I dok im glavama siedi vlas po vlas
u ognjišta gledajuć zamagljenih zjena,
misle: „Mrieti ćemo, ali iza nas
rodit će se sunce boljih vremena!…“
I u „fremterima, bludnicama i bezprizornima, pjesnik Salih Alić čuo je ritam kolanja ljudske krvi. Njihov bezizlazni očaj pretvorio je u sugestivne stihove, koji nas fasciniraju jezgrovitom jednostavnošću.
Pjesma „Riviera“ je kontrapunkt podrumske tragike:
„Liepo je onima kraj morskoga žala,
gdje limun žuti i naranča cvjeta,
gdje je domovina tajanstvenog svieta
biserja, alga i rujnih korala.“
Ovdje je zasluga Saliha Alića i kao pjesnika i kao čovjeka, jer se nije ograničio samo na sviet kristalnih sfera i egoističkog gledanja u sebe, nego je osjetio bratsku srodnost s izmorenim i izopćenim.
Konačno susrećemo pjesnika pred ulazkom u fazu njegovog sazrievanja. To je onaj momenat pobožnog muka, kada će mirisavu zemlju udariti razpuknuti plodovi. Alić je sada u naponu stvaralačkog zanosa. Upotreba rieči je asketski ja, lišava se suvišnih dekoracija i kroz poniranje u samoga sebe odgonetava vječnu ljudsku dušu. Muče ga pitanja: odkuda, kako i kuda? To su nemirne noći sazrievanja i lutanja u sebi:
„Svaka noć nosi steonost u sebi.“
(„Između sutona i zore“)
